Novi album Nicka Cavea uvijek je uradak željno iščekivan od milijuna ljudi diljem svijeta. Enigmatični Cave ima vrlo šaroliku karijeru, no teško se u njegovom opusu može naći album koji se može nazvati stvarno lošim ili neslušljivim, dakako, kvaliteta varira od izdanja o izdanja, no uvijek je tu njegov specifičan stil pjevanja ali i sviranja njegovih brojnih suradnika u The Bad Seedsima (čiji se broj iz godine u godinu smanjuje).

Tako je njegov prošli album prikupio jednak broj pozitivnih kritika, ali i znatan broj ljudi kojem nikako nije odgovarala Caveova fascinacija Wikipedijom i čudnim stihoklepstvom prisutnim na „Push The Sky Away“. Osobno smatram da je „Higgs Boson Blues“ jedna od najkvalitetnijih pjesama njegovog cijelog opusa čisto zbog atmosferičnosti instrumenata, a " Skeleton Tree“ nastavlja u sličnom stilu, možda čak i modernijem, ali u puno mračnijem i intenzivnijem štihu.

Groteskne teme i zvukovi koji asociraju na hororce često su asocirani uz samu Caveovu personu, no mislim da je ovdje otišao još korak dalje stvarajući pritom vrlo lijepo oblikovano izdanje ispunjeno takvim emocijama od kojih se srce smežura unutar grudi. Kao što sam i rekao, Cave je uvijek bio spreman istraživati teme, ma koliko i njemu samom bile teške ili nelagodne, a na ovom albumu to sve postaje puno izraženije budući da se morao nositi sa smrću svog petnaestogodišnjeg sina u srpnju prošle godine. „Skeleton Tree“ zapravo je odličan naziv za ovo izdanje budući da se tek u ponekom stihu iz svog čemera, jada, smrti, muke i boli nalazi tračak nade. Da nema potonjeg radilo bi se o gotovo nihilističkom albumu.

„Jesus Alone“ otvara sam album, ali također otvara i temu žalovanja za poginulim sinom lamentirajući; “You fell from the sky, crash landed in a field near the river Adur. Flowers spring from the ground, lambs burst from the wombs of their mothers. In a hole beneath the bridge she convalesce, she fashioned masks of clay and twigs. You cried beneath the dripping trees, ghost song lodged in the throat of a mermaid.”  

Moram priznati da se rijetko u zadnje vrijeme događa da me glazba emocionalno pogodi, sve se pretvorilo u; „da, ovo je kvalitetno“ i ne, ovo je sranje (namjerno hiperboliziram), no cijeli "Skeleton Tree" čini se kao jedna mučna borba, svojevrsno oruđe za prebolijevanje tragedije (coping mechanism), a uspijeva to prenijeti bez da zvuči ikako drugačije osim blisko i stvarno. Sve do ovog izdanja, Cave je imao naviku dijeliti svoj kreativni proces, ponekad i više od toga, sa svojim slušateljima, bilo uz video uratke, intervjue i druge načine komuniciranja osim glazbe, no ovaj put kao da je to djelomično izbjegao, vjerojatno zato što bi bilo prebolno.

Izlazak albuma spojen je s izlaskom „One More Time With Feeling“, dugometražnog filma o procesu snimanja samog albuma, što mu je omogućilo da izbjegne svako pitanje nekog dosadnog novinara o smrti sina i snimanju albuma koji se time gotovo isključivo bavi.

Tako je nastao vjerojatno najbolji filmski uradak Nicka Cavea, crno-bijeli film stvoren od glazbe i određenih odgovora na pitanja koja mu je postavljao prijatelj i redatelj Andrew Dominik. Nick i Andrew dogovorili su se da ga Andrew može u bilo kojem trenutku pitati što god želi pa ako bude preteško, to će izrezati. Naravno, puno materijala snimljenog na Dominikovu iPhoneu nepovratno je nestalo, ali ono što je ostalo i više nego dobro funkcionira kao narativ filma, a samim time i cijelog albuma.

Nakon preslušavanja albuma nekoliko puta, teško je ostati ravnodušan. Nekome se možda neće svidjeti njegova gotovo jeziva mirnoća instrumenata, činjenica da nema Caveove povremne žestine, no, na kraju krajeva je i jedno i drugo sasvim nebitno jer se radi o podjednako maestralnom i asketskom albumu.

Kao i uvijek, svoje prste u instrumentalima imao je fenomenalni Warren Ellis koji je već dugo godina Caveov as u rukavu kada treba skladati glazbu u jednakoj mjeri umirujuću i uznemirujuću. Da ne bi sve ostalo na tome da je „standardno“ dobra glazbena podloga, dosta su se igrali sa synthovima i ritmovima, dobivši tako neobičnu stvar poput „Anthrocene“ i „Jesus Alone“ koja gotovo podsjeća na izmišljeni bend The Soronpfrbs iz indie filma „Frank“ (u kojem glumi i pjeva Michael Fassbender i nešto je što morate pogledati).

Koliko god volio Cavea i njegove stare radove, mislim da će ovaj album, baš kao i njegov prethodnik, postati moj novi omiljeni u njegovom opusu. Nije čak niti toliko zbog činjenice da u meni budi zastrašujuće veliku količinu empatije već zbog načina na koji je to izvedeno. Premda se glazbene teme i rješenja ponavljaju na dobrom dijelu album, niti u jednom trenutku nisu zamorne ili dosadne, jednostavno su tamo i što je najgore, sasvim dobro pašu u svakom trenutku slušanja.

Neće mi tako skoro dosaditi bubnjanje na „Anthroscene“, spore violine u pozadini, precizno, gotovo jazzy bubnjanje ili nešto sasvim pedeseto što mi trenutno ne pada na pamet. „Skeleton Tree“ nije album koji ću slušati svaki dan nekih pedesetak puta, no itekako ima potencijala da ga se jako puno sluša u bliskoj budućnosti ali i za dvadeset godina kada ću vjerojatno imati hrpu dosadne dječurlije i četiri kredita na leđima.