Postojalo je mnogo razloga zbog kojih sam bio skeptičan u vezi ovogodišnjeg izdanja Superuho festivala. Zapravo, bilo ih je toliko da skoro nisam otišao, a to bi pak bila velika pogreška. Što se tiče lineupa, ne mogu reći da me previše impresionirao, barem ne na način kao što su to Mate Škugor i ekipa činili prošlih godina, no ima nešto posebno kod Superuha što posjetitelje privlači već treću godinu na treću festivalsku lokaciju. Konceptualno je ideja Superuha ne samo dobra, već genijalna. Tri dana sunca i mora, muzike i druženja, hrane i pića, a sve to na našoj lijepoj obali po vrlo pristupačnim cijenama.

Kao i svake godine, ova avantura kreće u festivalskom kampu koji je napokon dobio lokaciju koju zaslužuje, naime, nalazi se na starom minigolf igralištu napuštenog hotela te je prekriven taman gustom šumom borovih iglica što je pružalo tako potrebni hlad kamperima koji prošlih godina nisu mogli oka sklopiti nakon devet ujutro budući da bi devedeset posto kampa bilo točno na udaru sunca.

No, tehnikalije na stranu, osim lokacije, dosta toga je promijenjeno, barem što se tiče samog sadržaja. Uvedene su Iskonstrukcije, mali šator u kojem ste mogli „spimpati“ svoj šator i još puno toga, nešto što definitivno podsjeća na dobra stara Terranea s raznim radionicama. Rezultat tog vrlo jednostavnog projekta je da je kamp stvarno ličio na nešto više od hrpe šatora u koje se svi pijani srušimo kada program na pozornicama završi, a to je samo mali dio sitnih novotarija uvedenih na festival.

Redovito se, svake godine, na svakom festivalu ljudi žale na pivo, a čine to s pravom budući da je na većini renomiranih festivala dostupna samo ona degutantna mješavina vode koja nema niti mirisa niti okusa. Ekipa je tome doskočila dajući na izbor isključivo domaće craft pive koje su bile pun pogodak i to po razumnih 20 kuna. Takav pogodak da ih je u nekoliko navrata u potpunosti nestalo. Slično nezadovoljstvo kao s točenim konfekcijskim pivom na festivalima je i s hranom koja se uglavnom sastoji od raznih, jedva prolaznih inkarnacija fast fooda. Na Superuhu se dogodila promjena koju definitivno nisam očekivao, hrvatski festival dobio je gastronomski više nego zadovoljavajuću ponudu sa sasvim korektnom cijenom u odnosu na dobiveni proizvod.

Bistro Šalša pripremao je svega četiri proizvoda, a među njima i burger kojeg se jednostavno nismo mogli zasititi jer je bio prekrasan, nešto što nisam nikada mislio da ću reći o festivalskoj hrani, barem ne od kad jedem onaj užas na InMusicu i otkad nema Šešule na Terraneu/Superuhu. Ove dvije relativno male promjene na festivalu za isti su učinile stvarno puno, toliko da s iskrenim nestrpljenjem čekam novo Superuho 2017. jer znam da ću osim glazbe moći stvarno u svakom smislu uživati na festivalu. Jebiga, volim dobro pojesti i popiti nešto fino, a ako to mogu doživjeti na festivalu – nitko sretniji od mene.

Lokacija samog festivala bila je odlična, jedina zamjerka je položaj druge pozornice budući da je prostor ispred nje bio daleko premalen za masu koja bi se spustila s glavne pozornice nakon nastupa headlinera i pokušavala čuti nešto drugo te istovremeno blokirala ulaz u kamp, no ajde, festival je, sit sam i napojen pa me nije ni previše briga. Ugođaj festivala često se mogao naći i u samom Primoštenu, mjestu u kojem do sada nisam bio, a moram priznati da me oduševilo. Osim sretanja povremenih poznatih lica po bircevima, plažama i sličnom, teško se oteti dobrom raspoloženju u gradu prisutnom od 0-24. Mjesto živi od turizma, uvijek je krcato ljudima, no nije lišeno svog dalmatinskog štiha te je idealna zamjena za ulice Šibenika u kojem se festival više nije mogao održavati zbog organizacijskih problema.

Vjerujem da nekome ide na živce činjenica što nisam spomenuo još niti jedan jedini bend, no želim naglasiti koliko je ovaj festival više od pukih bendova koji na njemu nastupaju, možda je to zato što je organizacija ove godine bila besprijekorna, a možda i zato što sam se već navikao ljetovati na Superuhu.

Glavna pozornica festivala ugostila je brojna imena, neka malo više, a neka pak malo manje uspješna, gotovo se ništa nije preklapalo tako da smo uspjeli uloviti sve bitno na festivalu. Bilo je pomalo neobično ovdje gledati Pipse, čisto iz razloga što na njima stvarno nije bilo baš puno ljudi, no Ripperu se standardno jebalo tko je ispred njega pa je odradio svoj uobičajeno dobar nastup, na početku prošaran veselijim stvarima, idealnim za feštu na moru, samo da bi se ton koncerta polako okrenuo na onu mračniju stranu što je kulminiralo, meni osobno najdražom njihovom pjesmom, „2X2“. Iako nije bilo singalonganja, njihov nastup na pozornici okruženoj borovoj šumici bio je dobar, a razlog nezainteresiranosti publike možda leži u činjici da je dolje bilo pola Zagreba te su ljudi Pipse već vidjeli tisuću puta ili je bilo jednostavno prerano budući da su nastupili oko 21 sat dok je većina kampa još plitko ronila u svojim bočicama.

Lineup svakog Superuha imao je barem jedan eksperimentalan ili nešto „glasniji“ bend, a ove godine je to bio Lightning Bolt, nešto što čekam već sedam godina. Ok, objektivno nisu bili baš nešto posebno dobri, koncert je bio potpuno sjeban tehničkim problemima od samog početka, no to nije spriječilo masu ljudi da uživa u gotovo nesnosnoj buci. Doduše, ta ista buka rastjerala je sigurno 20 posto ljudi koji su inicijalno nepripremljeni došli poslušati bend. Brian i Brian klasično su razorili svaku stvar koju su svirali, a sve se treslo pred divljačkim tonovima koji su bili stvarno na granicama katarze. Ne znam točno kakve, ali nekakve da. Jedina stvar koja je imala konkretnu strukturu iole sličnu konvencionalnoj je zadnja izvedena, moj osobni favorit – „Colossus“. Pjesma koja je upravo takva kako joj ima govori.

Jebeno kolosalna i veća od svih govnarija koje nam je pripremio svemirski šupak Peter Hook i njegova banda „The Light“ koji su nastupili nakon njih. Dobro, možda sam malo bezobrazan jer nastup je na momente stvarno zvučao kao Joy Division, no ne mogu prijeći preko Peterovih pompoznih gesta, činjenica da mora sa sobom, poput nekog zagorskog svatovskog benda, nositi knjigu lyricsa i iz nje čitati tekstove koji su mu obilježili karijeru jer ih ne može naučiti napamet te zbog činjenice da to stvarno nije zvučalo kako je trebalo.

Joy Division je bio bend koji nema para ni za što, a zvučao je jebeno fantastično na opremi koja je čak i tada bila jeftina. Kvragu, u nekoliko sam navrata pročitao da je sam Hook razvio svoj stil sviranja čisto iz razloga jer nije imao para za pojačalo koje je dovoljno glasno te je morao svirati visoke tonove da bi ga se uopće čulo, no gospodin sada dolazi na pozornicu s opremom vrijednom više desetaka tisuća funti i pokušava replicirati ili modernizirati pjesme koje su obilježile nekoliko zadnjih generacija. Jebi se Peter, uživao sam ti na koncertu no istovremeno sam te mrzio i nastavit ću u tom tonu jer si papak što zarađuješ pare na Joy Division, a godinama si trkeljao kako ti nisu ništa posebno.

Nakon tog gorko-slatkog koncerta dogodilo se najveće iznenađenje festivala, a to je nastup Saula Williamsa koji je pomeo pod svojim nastupom i urezao se u pamćenje svim prisutnim posjetiteljima. Naoružan samo laptopom i projektorom, Saul je izvodio emocijama toliko nabijen koncert da ga je bio užitak gledati. Nisam fan hip-hopa i njegovih raznih kombinacija s eksperimentalnim žanrovima, no ovo je bilo fenomenalno. Nemam tu ništa za reći osim da upalite Youtube, nađete neki pošten live i stvarno poslušate što tip ima za reći jer je poruka istovremeno prekrasna, revolucionarna i savršeno upakirana.

Drugi dan festivala obilježio je nastup Mudhoneya čiji nisam obožavatelj, no ljudi su bili poprilično zadovoljni, a bend raspoložen. Najveće iznenađenje tog drugog, čudno složenog dana, ostaje bend Close Distance koji je slavio dvadesetu godišnjicu postojanja. Naime, ostavili su me bez teksta. Nisam očekivao ništa približno dobro onome što sam čuo, a to je fino upakirani post-punk, new wave i još koješta. Iako je vjerojatno svega 5-6 ljudi znalo repertoar benda, to ih nije spriječilo u tome da odrade zanimljiv i energičan nastup te zvuče uvjerljivije i realnije od Petera Hooka.

Zadnji dan festivala je ono što se najviše čekalo, nastupi mračnjaka Marka Lengana koji je u Hrvatskoj po četvrti put te nevjerojatno simpatičnog čudaka Devendre Banharta. Markec nam je ovaj put došao samo s gitaristom te izvodio kombinaciju svojih starih i recentnih hitova te sve to poprilično standardno odradio uz žamor publike, sve dok na red nije došla fenomenalna „Halo Of Ashes“, stvar legendarnih Screaming Treesa, nešto što definitivno nisam očekivao. Prvi put sam taj cover u nešto drugačijoj izvedbi čuo u SC-u kada je nastupao sa Dukeom Garwoodom te ju je tada njegov gitarist izvodio nekih desetak minuta što je bio čisti užitak, nešto što se ponovilo na Superuhu i bilo još bolje nego tada.

Nastup Devendre Banharta također je bio nešto sasvim neočekivano, barem meni. Nisam neki njegov veliki fan, no čovjek je odradio takvu koncertčinu da je zaslužio barem dvije-tri medalje, a ne samo jednu. Slušali smo ga i tijekom tonske probe kada je izveo barem jedno pola koncerta ispred deset ljudi koji su se okupili ispred šanka i mirno ga slušali, sve je to Devendra skužio i počastio nas malo u četiri popodne.

Uživo je bio još razigraniji nego na albumima, često se šaltajući između pjesama na različitim jezicima i vodeći svoj bend u raznim glazbenim pravcima, od lagane morske psihodelije do pitkog popa ili pak latino ritmova. Publika je upijala svaku njegovu riječ i pokret (čovjek ima najsmješniju mimiku na svijetu). Devendra je stvarno nešto posebno, smiješan i zabavan, a na momente dubok i osjećajan te na svoj posebni način vrlo čudan, odradio je jedan od najboljih nastupa na bilo kojem Superuhu i jedva čekam da to ponovi.

Sve u svemu, Superuho je bilo fenomenalno. Savršena organizacija, sasvim korektan i na momente blistav lineup te savršena lokacija učinili su ga doista posebnim. Kada se uz to pribroji fenomenalna (iako malena) gastro ponuda te craft pive, stvarno ne vidim razloga zašto ovaj festival uz mala poboljšanja ne bi poživio još desetljećima. Hrvatska obala je prekrasna, čak i uz sve one apartmanske užase, a ovaj festival iskoristio ju je na najbolji mogući način i usrećio svoje vjerne posjetitelje ispravljajući polako vlastite greške. Mnogo je razloga zašto se toliko ljudi vraća svake godine, svi nisu u ovom podugačkom tekstu jer bi mi trebalo još ovoliko da opišem zašto je dolje zaista tako lijepo. Hvala svima koji su organizirali festival i nadam se da ćete nastaviti u ovom tonu.