Kada je Steven Tyler, shvativši valjda napokon da su mu grudi postale znatno veće od kćerinih, nedavno objavio oproštajnu turneju i umirovljenje Aerosmitha bila je to sjajna, ali nažalost rijetka vijest te vrste. Precijenjeni bend, koji već milijun godina živi od tri suvisla albuma iz sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća te nekoliko hitova iz početka devedesetih, odavno se pretvorio u besmislenu karikaturu, a najavljeno umirovljenje, premda zakašnjelo, najbolje je što je svijet od njih čuo u posljednjih 20 i kusur godina. Uključujući glazbu, naravno.
Nažalost, Aerosmith su tek iznimka u moru precijenjenih bendova i glazbenika čije su muze odavno presušile ili ih nikada nije ni bilo i čije je postojanje na sceni već godinama prilično besmisleno premda svi ti nekad neliki i važni glazbenici, a danas olinjali gnjavatori uglavnom imaju svoje vojske obožavatelja čiji je glazbeni ukus i interes zahrđao baš poput njihovih idola i koji ništa drugo ne priznaju jer "koja su to kola bolja od Moskvića". Ovaj je popis, razumije se, posve osoban i subjektivan. Na njemu su oni koji imaju neku ozbiljnu karijeru, postigli su baš velik uspjeh ili su po nečemu zadužili glazbu, pa zato tu nema beznadnih i nebitnih udava poput The Whitesnake, Billyja Idola ili Justina Bibera za koje se podrazumijeva da tu spadaju, ali koji nikada nisu ni trebali postojati. Teško je jedino bilo odabrati samo 13 "suvišnih" pa su neki poput The Prodigy, Simple Minds ili Green Day možda i neopravdano ostali na klupi za rezerve, a kralj svih besmislenih bezveznjaka i blefera David Guetta nije se kvalificirao jer uopće nije glazbenik. Na listi su neki sjajni glazbenici koje sam nekada jako volio i za koje mi je žao vidjeti u što su se pretvorili, kao i oni koje sam oduvijek smatrao bezveznjacima na čije je slušanje šteta trošiti vrijeme i uši. Zato, no hard feelings...
U2
Nekad davno U2 su bili stvarno dobar bend, makar to sada zvuči potpuno nevjerojatno i ne treba zamjeriti onima koji u to nisu spremni povjerovati, jer su premladi da bi se sjećali, a kada ih danas vide i čuju okreće im se želudac. Četiri klinca iz Dublina, na početku karijere, prije nego li će postati iritantno, pretenciozno i pompozno irsko Prljavo Kazalište, snimili su nekoliko doista odličnih albuma. „Boy“, „War“, „The Unforgettable Fire“ i „Joshua Tree“, nisu jednako dobro ostarjeli, ali bili su redom sjajni albumi, baš kao i njihov koncert kojega sam 1987. godine vidio u Münchenu u rasprodanoj i euforičnoj Olympiahalle.
Tada, gledajući jednostavnu pozornicu s jednostavnim bijelim osvjetljenjem na kojoj su U2 bez prenemaganja svirali svoj odličan repertoar, doista nije bilo moguće predvidjeti u kakav će se to iritantni davež pretvoriti, ali već se na tek osrednjem „Rattle And Hum“ vidjelo da se bend gubi u pretencioznosti. Nadu da nije sve izgubljeno vratio je vrlo dobri „Achtung Baby“ iz 1991., ali to je bio labuđi pjev U2 i njihov posljednji veliki album. Sve nakon toga bilo je patetično i pretenciozno preseravanje Bono Voxa, tek tu i tamo poneka dobra pjesma, megalomanske i sve grandioznije turneje i, napokon, serija očajnih albuma koja je kulminirala 2014. doslovno neslušljivim promašajem zvanim „Songs of Inocence“. Da je pravde i poštenja to bi bilo bio zadnje što je svijet čuo od U2, ali Bono bi bez pažnje svisnuo od muke pa se valja pripremiti na nove promašaje tog jednom davno dobrog benda.
Za razliku od Springsteena ili Pearl Jama kojima je također presušila inspiracija i žive zapravo od svog prastarog kataloga, ali vidljivo uživaju svirajući sjajne koncerte, U2 već odavno nemaju ni toga žara. Prvi od dva zagrebačka koncerta kada su u zemlji koja je nedavno proživjela rat održali predavanje o kršenju ljudskih prava u Mianmaru kao da su netom pali s Marsa, bio je doslovno tragično loš i neuzbudljiv. Ukratko, U2 su valjali jedino u doba kada je Bono Vox uzgajao onu strašnu fudbalerku, a kako je tim modnim zločinom zarazio, što je i sam pokajnički priznao, tisuće njemačkih i čeških drugoligaških nogometaša te milijune običnih seljobera, šteta je poništila korist.
Rolling Stones
The Rolling Stones su, baš kao i još neki s ove liste, nekada davno bili doista velik i važan bend, ukupno gledajući jedan od najvećih ikada, ali sve je manje živih koji se toga sjećaju i na kraju priče jedini koji će tome svjedočiti bit će oni sami kad nas sve nadžive, a čini se da hoće. Dug je popis klasičnih albuma i klasičnih pjesama The Rolling Stonesa i nema ih smisla sada nabrajati, ali problem je što se sve to događalo u doba kada još nije bilo čak ni televizora u boji.
Šezdesete su bile briljantne, sedamdesete su počele također sjajno s klasicima „Sticky Fingers“ te najboljim albumom Stonesa „Exile on Main St.“ iz 1972. godine, a onda su se muze počele gasiti. Sljedeći veliki album dogodio se tek 1978. kada je izašao „Some Girls“, a dobrim se može smatrati još i „Tatto You“ iz pradavne 1981. godine. I to je to. Gotovo. Nakon toga tu i tamo poneka solidna pjesma i 35 godina više ili manje ničega vrijednog pažnje. Desetljećima već svijet ide naprijed ili natrag, a Stonesi uživo sviraju isti repertoar baziran na pradavnim dobrim vremenima. Desetljećima se naborani Jagger jednako uvija na stageu uvjeren u svoj seksipil, Richards svojim kvrgavim artritičnim prstima lupa uvijek isti „Satisfaction“ rif, a da stvar bude zanimljivija, kad se razmakne naslaga nostalgije, uživo zapravo i nisu posebno dobri.
Odnosno, bitno su bolji u manjim prostorima koje rijetko ili nikada sviraju, a na stadionima, poljima i golemim dvoranama to naprosto nikada nije bilo to. Koncert u Zagrebu na hipodromu davnih dana kada se Keith Richards još mogao penjati po stablima bez da padne i polomi se, bio je dosadan kao smrt i samo ga se najzagriženiji fanovi imaju razloga sjećati. Netko bi Stonesima trebao oprezno reći da je vrijeme za mirovinu ili barem odustajanje od turneja po stadionima i arenama. OK, njihova su djeca za to već prestara, ali možda bi mogli unuci ili praunuci...
Bob Dylan
Kada je Bob Dylan počeo svoju karijeru, zemljom doduše više nisu hodali dinosauri, ali bilo je to zastrašujuće davno. U to doba, na primjer, još nisu postojali čak ni Rolling Stonesi, a zadovoljni i sretni partizanski general Franjo Tuđman radio je u Generalštabu JNA u Beogradu, pisao knjige poput „Borbeni put 32. divizije“ i bio predsjednik JSD Partizan i vatreni „grobar“. Štošta se u međuvremenu dogodilo, svijet se jako promijenio, a Bob Dylan je i dalje tu sa svojim nazalnim unjkanjem. Svi znate tu milijun puta ispričanu priču o mladiću koji s akustičnom gitarom ide okolo i pjeva prosvjedne folk pjesme, pa uz pomoć zaljubljene Joan Baez gradi karijeru, snima folk remek djela, pa mu dopizdi folk i snima remek djela koja su folk-rock, pa mu dopizdi akustika pa snima remek djela s električnim gitarama, pa ga ljubitelji folka proglase izdajnikom i 1965. na Newport folk festivalu umalo linčuju, pa 1966. padne s motora i umalo se ubije, pa nastavi snimati country-rock klasike i tako, mic po mic, skupilo se do 1976. i odličnog „Desire“ čak 18 uglavnom sjajnih i klasičnih albuma uz tek dva promašaja, stvarno očajne albume „Self Portrait“ i „Dylan“.
Te 1976. Dylan je nastupio na oproštaju genijalnih The Band koji su ga godinama pratili na koncertima, a njihovim je odlaskom započela era njegova sadističkog mijenjanja svojih pjesama na koncertima. Taj je masakr vlastitog stvaralaštva katkada znao izgledati upravo zastrašujuće pogubno i iritantno, kao na koncertu u Varaždinu 2008. godine, jednom od najgorih koje je Hrvatska ikada vidjela. Omjer dobrih i loših uradaka do „Desire“ Dylan je preokrenuo pa je od tada do danas, u tih 30 godina i dvadesetak albuma, na svoje najbolje trenutke podsjetio tek na četiri ili pet uradaka, uz gomilu promašaja. Šanse za vidjeti dobar Dylanov koncert prilično su slabe jer on već neko vrijeme podsjeća na Mišu Kovača koji je u stanju tek malo mumljati svoje ionako promjenama često unakažene pjesme, a to više ne može spasiti ni najbolji prateći bend.
Red Hot Chili Peppers
Dok su vozili na narko pogon svojih članova, naročito prvog gitarista Hillala Slovaka s kojim su 1987. snimili odlični „Uplift Mofo Party Plan“ koji im je donio širu popularnost, a Hillalu uskoro smrt od predoziranja heroinom, te drogama jednako sklonog briljantnog mu nasljednika Johna Frusciantea, RHCP su bili na trenutke spektakularno uzbudljivi punk/metal – funk bend. „Mothers Milk“ s Fruscianteom u vrhunskoj formi te također novim članom Chadom Smithom na bubnjevima, bio je definitivno predug, ponekad zbrkan, ali na trenutke briljantan album s furioznom obradom „Higher Ground“ koja je zauvijek otpuhala original Steviea Wondera te genijalnim „Knock Me Down“, „Taste the Pain“ i „Nobody Weird Like Me“.
Kreativni vrhunac bend je dosegao 1991. na albumu „Blood Sugar Sex Magik“, njihovim najboljim u karijeri i prvim s producentom Rickom Rubinom koji je Fruscianteovu gitaru prešaltao iz punka više ka funku i napravio sjajan posao definiravši im zvuk. Fruscianteova ovisnost o heroinu izmakla je nakon toga kontroli i tada već od droge čisti Kiedis ga je izbacio iz benda. Frusciantea je zamijenio Dave Navarro, jednako hvaljeni gitarist Jane`s Addiction, ali album „One Hot Minute“ koji su RHCP s njime snimili 1995. bio je zapravo potpuni promašaj i Navarro je, razumljivo, napustio bend. Četiri godine trebale su proći do novog albuma, a Flea je u međuvremenu uspio nagovoriti Kiedisa da u bend vrate Frusciantea koji se uspio skinuti s heroina i svirački je bio u briljantnoj formi. „Californication“ je bio odličan i vrlo uspješan album koji je Red Hot Chili Pepperse lansirao u vrh i učinio ih jednim od tada najvećih svjetskih bendova. Veliki povratak u formu i dobitna formula s „Californicationa“ zadržana je i na sljedećem, nešto slabijem albumu „By The Way“ iz 2002., a onda je bend upao u manirizam i kola su krenula nizbrdo.
Red Hot Chili Peppers naprosto su nastavili snimati uvijek jedan te isti album, s time što je svaki sljedeći „wanna be Californiacation“ bio bitno slabiji. Na dvostrukom i definitivno predugom „Stadium Arcadiumu“ iz 2006. bilo je jedva nekoliko dobrih uboda i to je bilo to. Frusciante se ponovno pokupio iz benda, ovoga puta sam, a sve poslije toga nije zapravo ništa valjalo, uključujući posve bezlični svježi album „The Getaway“, drugi s novim gitaristom Joshom Klinghofferom. Problem RHCP je što za razliku od nekih bendova koji dobrim live nastupima kompenziraju činjenicu da više nisu u stanju snimiti suvisli album, nikada nisu valjali uživo. Anthony Kiedis je loš pjevač, što uživo ne može sakriti, a svaki od tri puta što sam ih gledao zvučali su šuplje i svirali prekratko za tako veliko ime. A kada bend izgubi inspiraciju za stvaranje nove glazbe, a uživo nije u stanju kako treba izvoditi stare pjesme, jedino je rješenje razlaz i prekid agonije. To bi morali učiniti i RHCP, a teško da bi ovakvi kakvi su sada ikome nedostajali.
Guns N` Roses
Nakon prvijenca uslijedila je poluprevara pod nazivom „G n`R Lies“ pa napokon, 1991. nakon silne muke i priprema, pretenciozni, pompozni i mega ambiciozni „Use Your Illusion 1 i 2“ što je zapravo bio i kraj čitave priče jer se već posve pogubljeni Axl Rose posvađao s ostatkom benda koji je inzistirao da se drže hard rocka i nije razumio što egoistični pajac koji je umislio da je straigt Fredie Mercuri zapravo hoće. Ipak, albume su pratili skupi spotovi s manekenkama i sve je izgledalo dobro, a onda je Nirvana izdala „Nevermind“ i pomela Gunse o kojima više nitko nije pričao.
Uglavnom, bend se počeo raspadati odmah nakon izlaska albuma „Use Your Illusion“ odlaskom gitarista i najkvalitetnijeg autora Izzyja Stradlina, a faza raspada trajala je zastrašujuće dugo, sve do 1996. kada je Slash napokon shvatio da s Axlom nema kruha ni pameti. U međuvremenu, 1993. snimili su bezvezan i bespotreban album punk obrada i to je bilo to. Svijet je odahnuo i godinama je bio pošteđen G n`R terora i klauna Axla Rosea, ali sve što je lijepo uvijek prekratko traje pa je tako nakon desetljeća prtljanja, priprema i odgađanja 2008. Axl napokon uspio proizvesti album „Chinese Democracy“, još jedan album Gunsa koji svijetu uopće nije trebao. Album čak i nije bio nešto posebno grozan, ali bio je naprosto posve nepotreban.
Činilo se da je to kraj, ali kao u nekom jeftinom hororu gdje čudovište uporno odbija umrijeti, Guns n`Roses se stalno ponovno okupljaju u nekom bogtepita kojem više sastavu pa pile one iste pompozne pjesme od prije sto godina, samo što sada izgledaju staro, otromboljeno i čak ne više toliko iritantno koliko tragikomično i jadno.
Foo Fighters
Grohlov prelazak s bubnjeva na gitaru definitivno nikom nije donio koristi, a njegova gostovanja na albumima drugih glazbenika u ulozi bubnjara pokazala su kolika je šteta što je promijenio instrument. Raspadnu li se Foo Fighters svijet bi izgubio još jedan neuzbudljivi hard rock band i prosječnog gitaristu, ali bi možda ponovno dobio sjajnog bubnjara, što zvuči kao win – win situacija.
Metallica
U doba kada se pojavila Metallica svijet je živio pod terorom zastrašujuće loših i impresivno seljoberskih heavy metal bendova koji su natapiranih kosa, odjeveni u pompozne i idotske kostime svirali one nepodnošljive gnjavaže srednjeg tempa s uvijek istim beskrajnim onanističkim solažama i tragikomičnim macho gardom. Metallica je, s iznimkom kose i macho garda, bila nešto sasvim drugačije i ta silovita tutnjava kojoj je pridodana punkerska žestina i brzina bila je podnošljiva čak i onima kojima se od metala opravdano povraćalo.
"Kill `Em All" i "Ride the Lighting" su odlični albumi, „Master of Puppets“ je remek djelo ne samo žanra nego rock glazbe općenito, a na istom tragu je i "...And Justice for All“ iz 1988. godine nakon čega je uslijedio veliki preokret koji je 1991. rezultirao albumom bez imena poznatim kao „Black“ album.
Metallica je tu skrenula prema komercijalnim vodama i premda im je to odlično uspjelo i donijelo svjetsku slavu, nikada se više nisu opravili i snimili suvisli album. Preciznije, uslijedio je impresivni niz promašaja glazbenog otpada kakav se doista rijetko viđa, i danas kada su u glazbenom smislu posve nevažni, a čak i komercijalno nisu ni blizu negadašnjoj razini, doista nije jasno koga vraga još uopće rade na sceni.
AC/DC
Baš kao i mnogi bendovi te generacije i AC/DC su svoje kreativne vrhunce imali pradavnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a onda je nakon albuma „Back in Black“ inspiracija presušila i bend je objavio gomilu prosječnih i ispodprosječnih albuma zvučeći često kao parodija samih sebe. Nove dobre pjesme bile su vrlo rijetke, ali staroga je materijala bilo dovoljno za neprekidno sviranje turneja, međutim, godine im blago rečeno nisu činile dobro. Ostarjeli Angus Young već dugo ili čak oduvijek izgleda kao karikatura, ali to je ništa u usporedbi s ostalim strahotama koje su pogodile bend. Drugi gitarist i Angusov stariji brat Malcolm morao je prestati nastupati zbog uznapredovale staračke demencije, bubnjar Phil Rudd uhićen je zbog prijetnji ubojstvom i posjedovanja droge, a pjevač Brian Johnston morao se ostaviti glazbe jer je praktički oglušio.
Ipak, najstrašnija je stvar uslijedila kada je objavljeno da će ga naslijediti otromboljena karikatura samog sebe zvana Axl Rose pa sada AC/DC izgleda kao neki imbecilni film u kojemu ostarjeli akcijski junaci bez ironije i zajebancije glume da su i dalje najjači i najopasniji, a to je naprosto tužno pa čak na trenutke i degutantno. U većini bi slučajeva glazbenike trebalo nježno upozoriti kada to više nije to, ali ovakav bi AC/DC trebalo zakonom zabraniti.
Coldplay
Baš kao i u životu tako i u glazbi postoje neke neobjašnjive kozmičke misterije i nepravde. Jedna od najvećih je bez sumnje ogromni uspjeh Coldplaya, sterilnog britanskog benda koji je premijesio glazbu svojih uzora poput Radioheada, U2, A-ha, The Vervea, Travisa i raznih drugih kuraca i palaca te postigao golemi uspjeh već sa svojim prvim albumom „Parachutes“ iz 2000. godine. Nitko nije bio dovoljno oprezan i pazio da to spriječi pa jednom kada je taj sterilni duh pušten iz boce svijetu nije bilo spasa. U Britaniji postoje bendovi s kojima nikad nije dosadno jer su im članovi opaljeni luđaci skloni raznim stimulansima, svađama i incidentima (Sex Pistols, Oasis, Libertines, Happy Mondays...) ili neki pametni i talentirani likovi koji imaju što odsvirati, ali i reći (The Clash, The Jam, Blur, Roxy Music, Pulp). Postoji, međutim, i čitav niz bezličnih i sterilnih bendova koji niti smrde niti mirišu, poput Travisa, Keanea, Jamesa, Corala ili Gomesa, a Coldplay je tu bezličnost dignuo na posve novu razinu.
Jedan od načina da se izvučeš iz te beznadne bezličnosti i sterilnosti je celebrity brak, ali siroti Chris Martin je od svih slavnih svjetskih glumica uspio pronaći valjda jedinu koja je bezličnija i od njega samog, a usput je, ruku na srce, i prilično iritantna. Par se razišao prije nego li je Gwineth Paltrow uspjela postati Coldplayeva Yoko Ono, za što će mnogi uključujući ovog autora reći da je šteta. Da se razumijemo, ništa kod Coldplay nije baš grozno, nije to ni uhu neugodno, ali ta bezlična, sterilna i ziheraška glazba jednako je pogubna i štetna kao kad ovakav Portugal bunkerom osvoji Europsko prvenstvo ili Milan Ligu prvaka kao u onom zločinački očajnom finalu protiv Juventusa, pa svi pomisle da baš tako treba igrati odnosno svirati. A ne treba nipošto.
Madonna
Kada se pojavila sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća Madonna je u roku odmah okrenula svijet naglavačke i pomevši svu konkurenciju čvrsto zasjela na tron ikone i kraljice popa. Bila je samouvjerena, pametna i talentirana, a to što nije izgledala kao top model bez problema je nadoknadila provokativnim nastupom i seksipilom kojega je imala na bacanje. Stvari su uz nekoliko promašaja išle dobro do 1998. i albuma „Ray of Light“, jednog od najboljih kojega je snimila u karijeri i njoj osobno najdražeg. Sljedeći „Music“ bio je već dosta slabiji, a kvaliteta novih pjesama sve do danas padala je obrnuto proporcionalno rastu Madonninih mišića.
Madonna, za razliku od velike Debbie Harry, koja je bila seks simbol prije nje, naprosto nije znala ni htjela dostojanstveno nositi godine, a pokušaj produljenja mladenačkog izgleda manijakalnim vježbanjem i bildanjem pretvorio ju je gotovo u karikaturu. S obzirom da ju je na njezinu terenu pomela Lady Gaga, da glazbeno nikada nije bila manje zanimljiva i relevantna te da više nije u stanju čak ni proizvoditi skandale, Madonna bi morala ozbiljno razmisliti kako dalje i ima li to više uopće smisla.
Radiohead
Postoji nekoliko bizarnih dogmi u svijetu glazbe, a jedna od najvećih je ona o neupitnoj veličini i genijalnosti Radioheada. Kao i svaka dogma, uključujući one najblesavije, a to su naravno crkvene, ni ova nema veze s realnošću ni zdravim razumom. Radiohead, naravno, imaju svojih genijalnih trenutaka. „Bands“, i naročito „OK Computer“, veliki su albumi s gomilom briljantnih pjesama. U jednoj od boljih opservacija o precijenjenosti Radioheada netko je dobro primijetio kako bi bilo čudesno vidjeti kakva bi se legenda stvorila da je Tom Yorke nakon „OK Computer“ umro od predoziranja i da je bend ostao na tri albuma. No to se eto nije desilo i Radiohead su se, valjda svjesni da će teško ili nikako ponoviti svoj vrh inspiracije, okrenuli elektronici i počeli snimati, hm, zvukove praćene Tomovim cijukanjem. Na „Kid A“ to još nije metastaziralo, zaokret je uglavnom zvučao odlično i vrlo zanimljivo (How To Disappear Completely i National Anthem fantastične su pjesme) i izgledao je kao dobrodošla promjena. Novi ozbiljno dobar album nije im se, međutim, nikada kasnije dogodio.
U svih tih 16 godina, do posljednjeg sasvim predvidljivog i smrtno dosadnog albuma „A Moon Shaped Pool“, Radiohead su imali na svakom albumu svojih bljeskova i dobrih trenutaka, točno tako kako ih imaju deseci bendova i glazbenika pred kojima kritičari ne ljube tlo, a tankoćutni hipsteri ne svršavaju u gaće. Ako su im albumi i postali više manje tlaka, Radiohead su uspješno održavali mit o odličnim live nastupima, ali svjedoci koji su ih gledali na ovogodišnjoj Primaveri kažu da su bili katastrofalno loši. Pa ako ni uživo više to nije ono što je bilo, koji je onda uopće smisao Yorkova cijukanja uz zvukove?
The Strokes
Kada su se 2001. pojavili sa svojim prvim albumom, nabrijanim remek djelom „Is This It“, The Strokes su bili dočekani kao heroji i spasitelji rock`n`rolla koji je 2000. zaglavio u mlitavosti bendova poput Coldplaya i „redizajniranog“ Radioheada s tek rijetkim žešćim iznimkama. „Is This It“ je bio vrlo uspješan i utjecajan album koji je vratio žestinu u modu. Strokesi su bili megapopularni i übercool, Julian Casablancas je postao seks simbol, a nasljednik „Room of Fire“, premda, razumljivo, slabiji od briljantnog prvijenca, bio je također vrlo dobar album. Već je tada bilo vidljivo da The Strokes uživo nisu baš vrh vrhova, ali ništa nije dalo naslutiti da je lijepoj priči već nakon drugog albuma zapravo kraj. A bio je.
The Strokes su nakon toga snimili tri više ili manje loša albuma, a veliki povratak trebao se dogoditi 2015. kada su nastupali kao headlineri na velikim festivalima. Oni koji su ih gledali na Primaveri kažu da su bili očajni, a ni za druge nastupe nije bilo puno lijepih riječi. Casablancas se u međuvremenu fino zaokružio i uzgojio impresivnu fudbalerku, a takav teško može proći kao seks simbol i u domu umirovljenica. The Strokes su bend čiji je prvijenac učinio mnogo za rock glazbu, ali čije postojanje fakat više nema nikakvog smisla.
Bruce Springsteen
Svatko tko imalo prati nogomet morao je čuti za Franca Baresija, genijalnog stopera Milana i jednog od najboljih obrambenih igrača svih vremena. Baresi je sa svojih 1,76 m bio nizak za središnjeg braniča, ali je znao igrati nogomet kao bilo koji vrhunski vezni igrač, onako kako je to znao i veliki Velimir Zajec, a u doba kada je talijanska liga bila uvjerljivo najjača na svijetu i kada su tamo igrali praktički svi najbolji svjetski napadači, Baresi je bio neprelazan. Bio je naprosto čudo od igrača sa samo jednom manom - nije znao na vrijeme stati. Igrao je do svoje 37. godine, a kao klupskoj legendi nitko mu nije imao srca reći ono što su svi vidjeli – postao je smiješan igrač kojega su prosječni napadači kakve je nekada nosio u zubima prolazili kao kakvog ostarjelog rekreativca, što je, ruku na srce, potkraj karijere i postao.
Franco Baresi je najvažniji razlog zašto se i Bruce Springsteen našao na ovoj listi premda mu na njoj (još) nije mjesto. Springsteen je već dugo vjerojatno najveća svjetska koncertna atrakcija, njegovi se spektakularni maratonski koncerti opisuju kao duhovno iskustvo i svatko tko voli glazbu morao je tome barem jednom svjedočiti, neovisno o tome ima li kući njegove albume ili ne. The Boss je naprosto svjetska kulturna baština i ne bi bilo zgodno da doživi sudbinu Baresija, što je, nažalost, sasvim realna mogućnost. Springsteen, naime, od 1987. i albuma „Tunnel of Love“ nije snimio ozbiljno dobar album, a ruku na srce, za sve te godine tek bi se možda dva i to vrlo nategnuto mogla ocijeniti tek pristojnima.
Netko je primijetio da je Springsteen posljednji puta bio glazbeno relevantan još u doba Reaganove administracije i to je potpuno točno. Bilo je tu i tamo dobrih, pa i odličnih pjesama koje su dodavane na set liste, ali magija njegovih koncerata leži na vrhunskom materijalu iz 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća i zapravo je to već desetljećima jedna te ista priča i jedan te isti koncert. Nitko mu na tome ne zamjera, ali sa 67 godina na leđima, ma koliko se dobro držao, maratonski nastupi postat će sve teži i naporniji, a već se sada u pjesmama čuje kako The Boss teško diše i lovi dah. Ukratko, treba znati stati kad je najbolje.