Young je bio sjajan, a Springsteena sam vidio i u boljim izdanjima, ali njegovi su koncerti sada ponajprije mjesto okupljanja i širenja dobrih vibracija pa to i nije važno

Prošli vikend, onaj vikend prije osam dana, pohodio sam Rim, gdje sam gledao i slušao koncerte Neila Younga i Brucea Springsteena. Već sam o tome nešto bio i napisao u jednom drugom mediju, ali imam 'feeling' da nisam napisao sve, a uz to mi je 'okidač' za novi tekst bila mala razmjena poruka s jednim našim košarkašem – da baš ne spominjem ime – koji je taj prethodni tekst pročitao i referirajući se na Springsteenov koncert javio se s 'vjerojatno ste tražili termin religijsko iskustvo', dragi dečko još mi se uvijek obraća s 'vi', dodajući i da je protekle godine vidio tri Bossova koncerta. Znani glazbeni kritičar i komentator Saša Dragaš je Springsteenove koncert kategorizirao kao 'religijsko iskustvo', tu je paralelu tražio i našao taj košarkaš s kojim mi se životni putovi stalno dodiruju.

Njegova mama mi je bila profesorica u srednjoj školi, on je počeo igrati košarku u klubu u kojem sam ja nekad davno radio, uvijek sam prvi tražio i dobivao intervjue od njega kad god bi mu se nešto dobro u karijeri dogodilo, obojica smo iz Zagreba, pa se tu ponekad na cesti i srećemo… Štajaznam, jedan od onih igrača na koje sam slab – ne misleći pri tome na njegove košarkaške domete. Sad se već može znati i o kojem se imenu radi, ali nekako sumnjam da će ovaj tekst pročitati puno onih koji imaju ozbiljnije veze s košarkom i mogu lako povezati konce. Pa da i povežu, nema veze… Samo nekako nerado spominjem imena u ovakvom kontekstu. Makar mi je drago da se čitamo.

Hm, da, vratimo se glazbi… Ovo mi je bio treći koncert Springsteena kojem sam nazočio – Udine, pa Trst, pa sad Rim. A što je najgore, uopće nisam neki poseban ljubitelj njegove glazbe. Ako nešto njegovo slušam kući, to je uglavnom akustični album 'Nebraska'. I sigurno nikad ne bih otišao na neki njegov koncert – sad sam već i prilično star i prilično inertan za takve akcije – da nije bilo frenda iz Slovenije koji je ženu i mene bio nagovorio na Udine. 'Vi se dovezite do Ljubljane, ja vozim dalje, vjerujte mi da vam neće biti žao', kazao je tada i nagovorio nas. I nismo – jasno – požalili.

Springsteenova glazba dobija puni smisao tek na koncertima, koje ne odrađuje, nego doista uživa u tome što radi, posebno uživajući u interakciji s publikom. Ili to barem tako izgleda. Pravi šljaker iz New Jerseya, jedan od onih koji gledaju svjetla New Yorka s druge strane rijeke, pravi čovjek iz naroda, koji svake date večeri istoči na litre znoja, pošteno, brate, radeći taj svoj posao iako bi mogao od svega i odustati imajući na umu silne godine i milijune koje je arhivirao, i lagano 'šmirati', kako bi se reklo. To radi u gotovo obiteljskom okruženju, u kojem se svi protagonisti očito sjajno osjećaju, jer su (manje-više) skupa četrdeset godina. Pa i supruga, Patty Schialfa, je s njim na stageu…  

U tim Udinama s njim je bio i Clarence Clemmons, saksofonist od dva metra, koji je u međuvremenu preminuo, a čije biste samostalne albume trebali provjeriti ako volite glazbu, Boss mu na svakom koncertu napravi mali hommage, i u bend je ubacio njegovog nećaka.  Da, bilo je to odlično trosatno iskustvo, pa sam kasnije otišao i u Trst, gdje je posebno pozdravio publiku iz Hrvatske, tretirajući Sloveniju kao malo veće parkiralište između državnih međa Hrvatske i Italije, a Rim sam 'napikirao' čim sam čuo da će svirati na Circusu Maximusu, lokaciji na kojoj su se u antičkom Rimu održavale utrke konjskih zaprega (Ben Hur! Neraskidive veze polugolih ljepuškastih muškaraca…)  i povremeno rekonstruirale neke njihove bitke. Ono po što sam išao – dobio sam u potpunosti.

Ne, ne radi se o religijskom iskustvu, ali nije taj uzvišeni osjećaj da Bog rocka svira za rimske Bogove, i one kojima su se Bogovima osjećali i proglašavali ni daleko od toga. Rim je sam po sebi – da ne tupim puno o tome – jedinstveno mjesto na ovoj našoj planeti, pa kad snage udruže Rim i čovjek koji jedini na planeti može ovakve koncerte držati – uz dužno poštovanje svima ostalima, i svima koji ne misle kao ja – kod nazočnih se mora pojaviti posebno stanje duha.

Bez obzira na to što mi je ovaj njegov koncert bio najlošiji u čisto glazbenom smislu – kao prvo to je 'The River' tour, a na tom albumu ima dosta sličnih, pa čak i jednoličnih stvari (flah, rekao bi jedan drugi košarkaš Roko Ukić, kojeg mogu mirne duše citirati jer i sam svira bubnjeve slijedeći genetsku liniju oca Zorana, koji je svirao u Dalekoj obali), a kao drugo zbog izduženog oblika Circusa bio sam na tristo metara od pozornice.

Na pozornici sam vidio mrave, i to male mravce, a sliku sam pratio na drugom od tri video zida koja je organizator postavio po dužini stadiona, upravo zbog njegovog oblika. U Udinama sam bio na trideset metara i vidio sam svaku spomenutu kapljicu znoja kako se slijeva niz Springsteenovo lice. Ili leti u publiku, već prema tome kakav je pokret radio… Drugačije, nije li? Ostali su neodsvirani 'Glory Days', 'Rosalita', 'Waitin' on a Sunny Day', sigurni koncertni pogoci, kao i 'My Hometown'. U tri sata i pedeset minuta! Zato smo 'by popular demand' dobili 'Boom boom' John Lee Hookera, koji je bio zatražen na Fenderu izrezanom iz stiropora (možda šperploče) u prvim redovima, a na kraju i urnebesni 'Shout' Isley Brothersa, na koji je stotinu i trideset tisuća ruku letjelo u zrak tijekom deset minuta, dok je Boss, kao, odlazio, pa se, kao, vraćao. 'Shouta' ćete se sjetiti iz filma 'Wedding crashers', kad Owen Wilson i Vince Vaughn na tu podlogu 'bare' djeveruše s vjenčanja na koje nepozvani upadaju.

U konačnici bih dodao – to ne smijem propustiti – kako sam iz Rima otišao s novoformiranom tezom: Springsteen je prevladao kategoriju sviranja koncerata, njegovi su nastupi okupljanja ljudi koje žele primiti pozitivne vibracije i sami ih žele proslijediti dalje. Neka 'događanja naroda', ali ne u onom kontekstu u kojem je ta sintagma prihvaćena kod nas, nego u potpuno suprotnom.

Prethodnog dana, u petak, na drugoj antičkoj lokaciji – Terme di Caracalla – koncert je imao stari dobri Neil Young. I on je bio odličan, tri sata, a s njim imam drugačiji odnos nego sa Springsteenom. Nisam bio zaluđen njime u tinejdžerskoj dobi, kako bi se to moglo očekivati s obzirom na moje i njegove godine, njegovu sam vrijednost i poziciju u planetarnoj glazbi, pa i kreiranju planetarnog antikorporacijskog duha, zapravo anti-sve-dominantno duha s vremenom polako otkrivao. Kad je moja djevojka iz srednje škole slušala 'Helpless' i Heart of gold', ja sam slušao Pat Methenyja. Bio sam pretenciozan, i s Methenyjem i s ostalima koje sam tada slušao, priznajem, ali Pat Metheny mi je i dalje silno drag. Što drag, jedan od najvećih svih vremena! I – pazi sad – sretnom tu djevojku u avionu za Rim, imala je isti program tog vikenda…. Baš mi bješe drago, draga osoba je bila, draga osoba je i ostala. Za razliku od mene, povremeno iz čistog mira nadrkanog mizantropa.

Stari se hippie udebljao, ne pamtim da je ikada imao više kilograma, ali da je dobar – dobar je. I dalje neumorno šalje – sad je već to i pomalo tragikomično i arhaično – liberalne i ekološke poruke, pa su se odnekuda pojavili i neki tipovi u azbestnim odijelima koji su nešto zaprašivali pozornicu, a koncerte dijeli na akustični prvi dio i električni drugi dio.

Još točnije, u sredini se pojavljuje i prijelazni coutry dio. E, u tom country dijelu mu se na stageu priključio i Willie Nelson, čija dva sina sviraju u Youngovom bandu, a okupljena proširena familija je odsvirala 'On the Road Again', obavezni dio svake country svirke u zagrebačkim klubovima. Pozdrav Jimmyju Matešiću…

Malo me izbacilo iz takta to što je koncert bio sjedeći, što pije vodu kad ide akustika, ali kad se treba malo gibati, nezgodno je. Pa smo se supruga i ja u drugom dijelu uglavnom muvali naokolo, ajmo do stagea s jedne strane, pa s druge strane, dok nas zaštitari ne provale i potjeraju.

Taj je prostor, Karakaline terme, suludo dobar – bez obzira na djelomičnu neprimjerenost za Youngov koncert – ljeti imaju i operni program pod zvijezdama, tribine se lepezasto šire u odnosu na pozornicu, i zvuk je bio apsolutno briljantan. Da je netko na pozornici – da prostite – pustio vjetar, to bi se i u zadnjem redu čulo kao grom. Ili kao da smo zajedno u mojoj dnevnoj sobi. Gdje se vjetrovi već puštaju bez ikakvog ustručavanja.

I, usput, smrzli smo se na Youngu, uboli smo jedan dan u tri mjeseca kad je u Rimu pala kiša, pa je nakon toga zahladilo i zapuhalo. A žena si je kupila i neku majicu s ekološkom porukom, drago mi je zbog tog respekta koji je iskazala i Youngu i mojoj ideji odlaska u Rim, ali nekako slutim da će majica iduće godine praviti u ormaru društvo ostalim majicama-suvenirima i da će joj to biti jedina uloga u našim životima.

Još mogu reći da su prije Springsteena na Circusu nastupili Counting Crows, koji su trebali zabaviti i zagrijati publiku. Prije nekih petnaestak godina vrlo poznat bend je izašao pred trideset, možda i četrdeset tisuća ljudi dva sata prije Springsteena (koji je počeo u 20.20, dok je još bio bijeli dan), ali kad si predgrupa Bossu, moraš s pozornice otići s ambivalentnom osjećajima. Svirao si pred najvećim brojem gledatelja u životu (hura, ulazi u CV), ali te nitko nije jebao pol posto (jao, ne ulazi u CV). A zapravo smo relativno rano došli na stadion zbog talijanskog bluesera Fabia Trevesa, o čijem nas je nastupu informirao frend Čauš, koji živi u Italiji, i sa suprugom je iz Ravenne došao u Rim na koncert, ali oni su već bili završili kad smo mi stigli.

Nismo računali na Counting Crows, jbg. Treves blues band je dobar, tako Čauš kaže, a treba mu vjerovati jer kuži muziku. On mi je davnih dana skrenuo pozornost na sjajne Talijane za koje nikad do tad nisam čuo. Ne mislim na Zucchera, nego na… pokojnog Pina Danielea, recimu. Ili na grupe Mau-Mau, Nomadi, na Antonella Vendittija, Paola Contea, čije pjesme svi znaju, ali nitko ne zna tko ih izvodi, u novije vrijeme na Rafaela Gualazzija. A kako to obično biva, Čauš je na Circusu sreo frenda i susjeda Mirana, našeg zemu, koji radi catering za stadionske koncerte. I iz prve smo ruke saznali da cuga baš i nije išla najbolje. Nije takva publika… Makar su nam oduzimali sva pića koja smo pokušali unijeti na Circus. Doista, nije bilo pijanih, ludih, divljih. Talijani su valjda takvi, hedonisti s  mjerom. Čime bih i mogao završiti, jer mi se sviđa upravo izmišljeni termin 'hedonist s mjerom'.