Nastup Wilca bio je jedini magični trenutak, PJ Harvey je bila očekivano dobra, My Baby i Kawasaki 3P bolji od očekivanog, a Gutterdämmerung je bio čisti debakl

Nakon tri više ili manje problematična dana, završio je 11. INmusic festival pa ako je kriterij za ocjenu njegova uspjeha kvaliteta minglanja, bondanja i španciranja, može se reći da je bilo uspješno. Na žalost što se tiče programa i ponude glazbe nastavio se višegodišnji trend srozavanja. Nerazumna i preambiciozna želja da se festival koji ima „mesa“ za jedva dva dana na silu pretvori u trodnevni rezultirao je najslabijim i najdosadnijim INmusicom do sada, premda je ovogodišnji line-up na prvi pogled obećavao puno više od prošlogodišnjeg.

Dobro, na neke stvari kao što su smrti i otkazi izvođača, što već pomalo postaju pravilo, nije moguće utjecati, ali kiša koja nemilosrdno jarunske livade baš svake godine pretvori u kaljuže znak je da i nebo plače jer vidi kako se slaže festivalski program i da se INmusic pretvara u kvalitetom već prilično srozani i sve manje zanimljivi novosadski Exit.

INmusic ima specijalni tretman medija od samog početka i svima nam je uvijek bilo stalo da uspije. Svi volimo taj prekrasni jarunski otok i uvijek sjajnu atmosferu pa zbog svega toga, ali ponajprije zbog odličnog line-upa prvih godina festivala, nije bilo teško žmiriti na jedno oko na organizacijske propuste i nesavršenosti.

S godinama je, međutim, line-up postajao sve lošiji, sve je više bilo bezveznih mamaca za britansku publiku slabijeg glazbenog ukusa te domaće seljobere kojima su S.A.R.S. i Billy Idol pojam kvalitete, a spremnost medija da okreću glavu od te činjenice u zamjenu za nekoliko karata i akreditacija samo je doprinijela daljnjem nesmetanom srozavanju kvalitete festivala. Ove je godine organizator prema medijima ispalio nevjerojatnih i fascinantnih 50-ak priopćenja očekujući da ti hvalospjevi samima sebi budu baš takvi i objavljeni, što prevedeno u brojke znači da bi za vrijednost od više desetaka tisuća kuna oglasnog prostora, jer ta su priopćenja puna nekritičke samohvale zapravo najobičniji oglasi, bio spreman zauzvrat dati više od jedne akreditacije. Pristati na takvu vrstu ucjene i reketa doista je ispod svakog dostojanstva, ali nema brige, uvijek će se naći netko tko će se sagnuti, skinuti gaće i reći da je sve super.

Zanimljiv je i odnos organizatora prema glazbenicima koji na festivalu nastupaju. Oni, što je gotovo nevjerojatno, nemaju pravo na besplatan ulaz za svoje supruge, djevojke ili tko god da ih prati, dok su uvjeti u backstageu s blatom do koljena i pićem samo za odabrane postali predmet opće zajebancije.

Prošle je godine INmusic od potpunog debakla sjajnim nastupom spasio Repetitor, te dobri nastupi Franka Turnera i Black Rebel Motorcycle Cluba koji su svirali u katastrofalno neprikladnim dnevnim terminima, a divljanje sa satnicom i terminima nastupa nastavilo se i ove godine. Strategija „prisilimo ih da dođu ranije i potroše više“, sasvim je legitimna i drži vodu s napucanim line-upom, ali kada imaš ovako tragičan manjak kvalitete, u najmanju je ruku nerazumno i prema publici bezobrazno ispucavati adute već popodne na polupraznom polju kao što se dogodilo s The Coral i Wilcom.

Sustav bezgotovinskog plaćanja i ove je godine savršeno funkcionirao, ali gužve na šankovima su se vratile i čim bi se skupilo nešto više publike, stvarali su se dugi redovi za piće. Pivo vulgaris domesticus prodavalo se po prošlogodišnjih 18 kuna, što je daleko od povoljnog, ali dobro je da nije poskupjelo, dok su se voda i sokovi u plastičnim bočicama iz sigurnosnih razloga prodavali bez čepova, što je mnogima proizvelo upitnik iznad glave.

Hrana je bila tipična festivalska, dakle, konfekcijska. Nudile su se prolazne kobasice u ne baš svježim pecivima, jestivi ćevapi i pljeskavice te sva sila kebaba za koje su, zanimljivo, bili najmanji redovi. Bilo je ponešto i za vegetarijance, uglavnom sve više manje isto kao i prošle godine, ali zapravo sasvim OK.

Prijevoz mini busom oko jarunskog jezera bio je uglavnom beskoristan i besmislen jer su ti busevi vozili svakih sat vremena i to se baš nikom nije dalo čekati pa je možda i bolje da se ukine. Garantiram da to nitko neće ni primijetiti.

Situacija s neizostavnim i neizbježnim blatom prvoga je dana nakon noćnih pljuskova bila razumljivo najgora, ali dobro, to je bilo i za očekivati. Na dijelove polja ispred Main stagea organizator je stavio nekakav gumeni tepih, ali ispred same pozornice, lijevo i desno blato je bilo do koljena. Dan kasnije na tim je mjestima osvanulo nešto sijena, red veličine obroka za dva manja konja ili krave, dok ispred OTP World Music stagea nije napravljeno baš ništa pa je čitavog drugoga dana publika nastupe pratila iz sigurne udaljenosti s mjesta gdje nije bilo blata. Ispred samog stagea u toj strašnoj kaljuži nije bilo gotovo nikoga, osim nešto pijanih Britanaca kojima je to domaći teren i jedan dan u uredu.

INmusic zapravo sve više podsjeća na Mamićev Dinamo. Na domaćem terenu je najbolji jer konkurencija praktički i ne postoji, ali u usporedbi s europskim festivalima slabo prolazi. Uvijek će se zalomiti neka velika utakmica ili igrač, odnosno PJ Harvey ili Arctic Monkeys, domaći će, što mladi što oni stariji, uvijek dati sve od sebe, ali sve se, premda novac sada postoji, a Bandić je postao prijatelj festivala, ipak bazira ponajviše na bezveznim i olinjalim strancima, zvali se oni Billy Idol, The Kooks ili Machado. Ukratko, sve je manje razloga za gledati to uživo, jer minglati se može i po gradu i to besplatno.

Nitko na INmusicu ne očekuje bendove i glazbenike od pola milijuna ili više eura, ali i za znatno manje se novce doista može birati puno bolje i uzbudljivije od The Kooksa. Čak i kada je riječ o navlakuši za Britance. Organizatorima bi zapravo dobro došao neki umjetnički direktor festivala, netko tko za razliku od njih doista voli, sluša i poznaje glazbu, pa da se u line-upu povremeno zalomi i netko svjež, relativno jeftin i uzbudljiviji od ovoga što se zadnjih godina nudi.

Česti argument po kojemu treba biti sretan da i to imamo i da ne treba biti neskroman i tražiti više, najviše me živciraju i podsjećaju na onu bijednu medijsku malograđansku fascinaciju tajkunima ili celebrityjima što s jahturinama povremeno ljeti navrate na Jadran, pa ih onda svi snimaju i s ponosom objavljuju kao da su nam svojim  dolaskom, učinili neviđenu čast i kao da su tu zbog nas samih, a ne činjenice da su more i priroda lijepi, što s nama nema baš nikakve veze. Tako je i s festivalima. Postoje već svugdje, uključujući Moldaviju i Bjelorusiju, i ne moraju imati proračun Primavere ili Glastonburyja da bi bili zanimljivi i uzbudljivi. Razlika se radi vještim slaganje line-upa i dobrom profilacijom. Zadnjih se godina, nažalost, INmusic sve više profilira kao tek jedan od istih bezbrojnih i bezbojnih festivala za buljuke Britanaca c kategorije.

U nekritičkom i ponekad komičnom izražavanju zadovoljstva festivalom "kakav je, takav je, naš je", pobjednik je konstatacija koja se mogla čuti da je prekrasno što je sve prošlo mirno i što nitko nije vikao "za dom spremni" tijekom prijenosa utakmice hrvatske reprezentacije. O, suncetijebem, fakat nam malo za sriću triba.

No dobro, da vidimo kako je to zapravo izgledalo po danima bez ružičastog filtera.

DAN PRVI: Ogromno ništa uz filmski debakl epskih razmjera

Standardni pljusak biblijskih razmjera potopio je Zagreb uoči prvog dana festivala, ali nebo se ujutro ipak smilovalo i više manje razvedrilo pa su solidni The Coral svoju matineju odradili po suncu, pred tradicionalno praznjikavim poljem ispred Main stagea. Nastup je bio nekako popola, naime, njihove stare pjesme, uključujući hitove, nisu baš dobro ostarjele i uživo zvuče znatno lošije od psihodelijom prožetog novog materijala. Bolji dio repertoara na trenutke je, međutim, zvučao jako dobro i bio je to ukupno i u prosjeku gledajući zapravo pristojan nastup za ne baš brojnu publiku.

Tu su već počeli i prvi problemi sa satnicom jer Monoswezi nisu uspjeli stići na vrijeme pa je nastala prva rupa u programu kada se zapravo nije imalo što konkretno vidjeti osim falusoidnog Teslinog tornja koji je zamijenio onaj brod za ljuljanje.

Dobro, prvoga dana to i nije problem, dan je lijep, svi su još svježi i jaki na nogama, prilika je to za sresti ljude koje inače rijetko vidiš i ispadne još i dobro. Problem je što je praznog hoda i kasnije bilo na bacanje.  

Mlađahni Jake Bugg istrčao je na Main stage pred sada već solidno ispunjenim poljem i započeo lagano sam s gitarom, dodajući potom u nastup ostatak benda i nešto gasa. To je prvih petnaestak minuta izgledalo još i koliko toliko pristojno, ali onda je nizanje njegovih pjesmuljaka odsklizalo u monotoniju, pa priličnu dosadu koje nisu popravila ni ona dva tri pristojna hita s kojima Bugg raspolaže. Nije bio baš toliko dosadan kao Of Monsters and Man prošle godine, ali nije bio ni daleko. Nažalost njegov se nastup kao i onaj kasniji benda Django Django na OTP World Stageu  poklapao s nastupom sjajnih Chui na Hidden stageu pa ih nisam vidio, ali ne sumnjam da su bili bitno bolji od Bugga.

Odlična klupska atrakcija Django Django svoj je nastup na blatnjavom polju odradila vrlo pristojno, na trenutke i jako dobro, ali na žalost to nije bilo dovoljno da bi se uspjeli približiti magiji i općem rasturu kakve su tu svojedobno u sretnija vremena tu znali proizvesti !!! ili TV On the Radio.

Ipak, bio je to jedan od boljih trenutaka festivala i apsolutni vrh svijeta u odnosu na užas koji je uslijedio odmah nakon. Već je na press konferenciji na kojoj su organizatori najavili „Gutterdämmerung“, nijemi film s bendom uživo, plus Henry Rollins u nedefiniranoj ulozi, sve mirisalo na debakl. Nitko nije imao pojma što je to, nitko to nije vidio, a pomalo je neugodno bilo slušati ljude koji govore o nečemu o čemu ne znaju baš ništa. „Gutterdämmerung“ koji je valjda trebao nadomjestiti pokojnog Lemmyja i Motörhead je, hvala na pitanju, ispao i gori od svih očekivanja. Dok je na platnu išla patetična i na trenutke neugodno blesava filmska priča, anonimni bend iz pozadine svirao je rock standarde u rasponu od Black Sabbatha, preko Motörhead i Led Zeppelina, do Nirvane, a sve skupa izgledalo je kao mješavina otužne večeri u karaoke baru i biker festa u najljućoj provinciji. Premda se činilo da tragikomično loš nastup Billyja Idola na INmusicu nitko nikada neće nadmašiti, „Gutterdämmerung“ je, ustanimo i zaplješćimo, uspio u toj nemogućoj misiji.

Nakon ovog otužnog, promašenog i iscrpljujućeg eksperimenta ni za Pennywise na Hidden stageu ni Bambi Molesters na Balkan goes North stageu nije ostalo snage. Činilo se da je to najgori dan festivala u njegovoj povijesti, ali polako. Povijest nas je naučila da nikada nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore.

DAN DRUGI: Veliko ništa uz sjajne Kawasaki 3P i sterilnu Florence

Drugi je dan festivala osvanuo lijep i sunčan i šteta je po takvom vremenu ne doći nešto ranije. U trenutku kada sam stigao na Main stageu su ispred 46 znatiželjnika, prijatelja i obitelji svirali Spleen G. Njihov funk/jazz  glazbeni izričaj zvuči jako dobro, dečki sviraju sjajno, ali repanje na tu glazbenu podlogu baš i nije najsretnije uspjelo rješenje i to će morati popraviti žele li da ih se shvati ozbiljno.

Nakon njih na OTP World Music stageu pred možda sedamdesetak entuzijasta svoj su nastup odlično odradili talentirani mladi Riječani The Black Room. Šteta je što njihov čvrsti garažni zvuk s primjesama psihodelije nije čulo više ljudi, ali svakako imaju lijep potencijal.

Barns Courtney koji je u zadnji čas uletio kao zamjena za sjajne The Heavy koji su, gle čuda, otkazali nastup, bio je prilično pijan, ali i bitno zabavniji između pjesama od Jakea Bugga s kojim dijeli slični pitki glazbeni izričaj. Barns u bendu ima atraktivnu gitaristicu i sve je to bilo podnošljivo do trenutka kada su krenuli u masakriranje klasika Jefferson Airplanea, „Somebody to Love“, što je zvučalo toliko strašno da je najpametnije bilo pobjeći što dalje.

Orkesta Mendoza su, za razliku od Monoswezija dan ranije, uspjeli na vrijeme stići do OTP World stagea i to je bilo pohvalno za razliku od prve polovice njihova nastupa koji je izgledao kao slabija večer na terasi nekog lošeg hotela na meksičkoj obali. Zahvaljujući činjenici da se nigdje drugdje ništa nije događalo ostao sam čavrljati uz njihov nastup i dočekao finale u kojemu su napokon zazvučali kao ozbiljan bend i donekle popravili loš dojam s početka, ali doista ne razumijem zašto tako nisu mogli zvučati sve vrijeme nastupa.

I onda neugodno iznenađenje za sve koji su pohitali vidjeti Skunk Anansie. Umjesto svirke, na ekranima Main stagea osvanula je obavijest da je bend zbog zdravstvenih problema otkazao nastup, a ubrzo se doznalo da je sirotu Skin ukočilo u leđima i tako to, pas mater, ovo, ono, gnjev i psovke na sve strane.
 

Masa je počela od dosade unezvjereno bauljati uokolo, do ekrana i prijenosa utakmice Hrvatske i Španjolske u premalom šatoru na Hidden stageu nije se moglo jer su svi nemajući što drugo nagrnuli tamo i sve skupa nije izgledalo nimalo dobro. Napokon, pronio se glas da će na Main stageu umjesto Skunk Anansie nastupiti Kawasaki 3P koji su trebali u kasnijem terminu svirati na OTP World stageu i svi su se ponovno okupili na velikoj livadi.

Potencijalno samoubilačku misiju nastupa bez tonske probe s upitnim zvukom i pred punim poljem publike koja većim dijelom nije bila „njihova“, Kawasaki 3P su pretvorili u vlastiti trijumf otprašivši suvereno svoj „the best of“ repertoar i dignuvši iz mrtvih čak i razočarane navijače Skunk Anansie. Bilo je tako furiozno i dobro da se nije ni primjećivalo da bubanj zvuči kao kanta za smeće. Bio je to definitivno najbolji nastup prva dva dana festivala i jedan od tri najbolja ukupno, a iskreno se nadam i volio bih da je Kawasaki 3P dobio još koju tisuću navijača.

Tektonski poremećaju nastali otkazom Skunk Anansie, nisu učinili uslugu nizozemskim My Baby, sjajnom klupskom plesnom blues/funk triju koji je prebačen sa za njihov zvuk idealnog malog Hidden stagea na ipak preveliko polje OTP World Music stagea u termin Kawasaki 3P-a. My Baby su bili standardno odlični, ali blatnjavo polje ih je ipak nekako ipak pojelo. Kasnije su međutim ponovili nastup u šatoru i to je bio pun pogodak.

Napokon, uz ciku i vrisku sada već krcatog polja na zamračenoj pozornici pojavila se i zvijezda večeri. Florence + The Machine, nastup počinju pompoznim, ali zanimljivim i prilično impresivnim uvodom, a tih pet minuta zapravo je jedino što vrijedi zapamtiti iz tog savršeno režiranog, savršeno odrađenog i savršeno sterilnog nastupa.

Da se ne bi pogrešno razumjeli, ja poštujem činjenicu da Florence + The Machine imaju puno publike. Florence Welch je u Zagreb donijela sva svoja najubojitija oružja: i moćan glas kojim povremeno ojka i jodla, i duge noge na kojima trči po stageu lijevo – desno, tjerajući povremeno publiku da nastup prati kao teniski meč. Sve je to dakle, ove godine zajedno s Florence stiglo u Zagreb, ali problem je što osim toga u nastupu Florence + The Machine nema zapravo ničeg uzbudljivog.  Naprosto, ta uvijek ista hiperosjećajna i patnička pjesma traje li ga traje, a bend je uživljen i emotivno uključen točno toliko da je potpuno svejedno pjeva li Florence s njim ili na matricu. Možda bi joj bilo i bolje bez benda, imala bi više mjesta za rastrčavanje. I tako, redala se pjesma za pjesmom, suza je stizala suzu, pitki se pop razlijegao poljem, a zijevanje je bilo sve teže suspregnuti, kad li je u jednom trenutku, nakon iste pjesme kao i uvijek i svugdje na koncertima zadnjih godina, Florence krenula s tobože spontanim, a zapravo pomno uvježbanim patetičnim ispaljivanjem uvijek istih ljigavih želja i pozdrava publici pa se tu našlo i „volite se, volite sve oko sebe, budite dobri, poštujte starije i nemoćne, čuvajte prirodu, ljude i životinje, pazite preko ceste, ne ljutite roditelje, ne pretjerujte s alkoholom i drogom, bla bla, bla... Dobro, malo karikiram, ali taj je patetični dramolet bila kap koja je prelila čašu strpljenja i znak za odlazak u noć uz poruku „jebi se Florence, dosadna si ko smrt i fakat sereš“. Bono Vox, neprikosnoveni kralj patvorenih osjećaja i jeftine i ljigave patetike dobio je u Florence opasnu konkurenciju.  

DAN TREĆI: Napokon nešto, briljantni Wilco i PJ Harvey spasili festival

Nakon onako slaba dva dana nije bilo bez osnove strahovati da će se taj niz otkaza i inih nesreća nastaviti i trećega, ali na sreću to se nije dogodilo, premda je organizator slažući satnicu pokušao sve da upropasti i taj dan. Sjajni su Wilco tako dobili priliku usred dana svirati za poslovično poluprazno polje ispred Main stagea. Da ponovim: uopće nije problem kada dobri bendovi sviraju u popodnevnim satima i treba publiku navikavati da dolazi ranije, ali to se radi kada imaš kvalitetan i napucan line-up, a ne kada nakon Wilca nudiš onaj trećerazredni jad od The Kooksa i koliko god dobre ipak nedovoljno privlačne Afrikance. Stvar su na kraju spasile domaće snage, ali o tome kasnije.

Wilco u Hrvatskoj ima dosta poklonika, a već su svirali u Zagrebu u dvorani Zagrebačkog velesajma koja ima reputaciju ubojice dobrog i kvalitetnog zvuka i bili su dobri, ali sa zvukom koji je bio daleko od idealnog.

Wilco imaju nekoliko sjajnih albuma, (zadnji im je doduše najslabiji u karijeri) i pregršt briljantnih pjesama,  a svirački su uvijek besprijekorni. Na sreću publike koja ih je od početka bodrila svom snagom, Jeff Tweedy i ostatak benda bili su sjajno raspoloženi i sve se poklopilo za jedan od onih magičnih trenutaka kakvi se na festivalu dogode skoro svake godine. Od početka je sve sjelo na svoje mjesto. Počeli su s dvije pjesme sa zadnjeg albuma nakon čega je slijedila „I Am Trying To Break Your Heart“ s albuma „Yanke Hotel Foxtrot“, a  prvi veliki trenutak bila je odlična izvedba „Art of Almost“ nakon koje nije bilo praznog hoda sve do finala s briljantnom „Impossible Germany“ i „The Late Greats“. Zvuk je bio besprijekoran i to je bilo to. Savršen trenutak za dugo sjećanje.

Za razliku od prva dva dana kada se malo što ili ništa vrijedno nije događalo, trećega je dana bilo zanimljivije. Nakon male doze odličnog Pata Thomasa and Kwashibu Area Banda, vrijedilo je otići po porciju odličnog žestokog indie zvuka domaćih Sleepyheadsa koji su mi osobno bili najugodnije iznenađenje festivala. Bio je to žestok i napucan nastup, s odličnim gitarama i uvjerljivim vokalom.

I inače grozni The Kooks nakon toga su mi zvučali još gore. Ne volim Florence + The Machine, ali razumijem da to ljudi mogu voljeti, na kraju to je sve profesionalno posloženo do savršenstva, ali The Kooks zvuče upravo smiješno i u svakom pogledu trećerazredno, onako kao engleska verzija nekog malo žešćeg Letećeg Odreda. Tko takvo što metiljavo, jebemusve, uopće može voljeti?

Žen koje su potom svirale pred ispunjenim šatorom na Hidden stageu bile su odlična terapija nakon mučenja s ovim otočkim šarlatanima. Žen zvuče sve bolje, gitara je na trenutke upravo briljantna, vizualno je to oduvijek sjajno, a uspiju li skratiti pauze između pjesama bit će to čisto savršenstvo. Odličan nastup, još jedan koji većinu ovih mamaca za Britance jede za doručak.

Yeasayer sam čuo kratko u prolazu krećući se prema Main stageu i najočekivanijem trenutku festivala, nastupu veličanstvene PJ Harvey.

Nisu zvučali loše, ali ne dijelim oduševljenje tim bendom nekih ljudi čiji glazbeni ukus inače cijenim. Svakako mi ne pašu na polju, u klubu bi možda bilo drugačije.

Napokon, na diskretno osvijetljenu pozornicu izlazi velika i čarobna PJ Harvey i kreće njezina prekrasna glazbena priča. Točno prema očekivanjima nastup je u većem dijelu bio baziran na novom albumu „The Hope Six Demolition Project“ koji je izveden u cijelosti, a čarolija koju PJ i bend isporučuju uživo, s lakoćom skriva činjenicu da je riječ o prilično neujednačenom i na trenutke slabijem albumu te glazbi koja znatno više priliči zatvorenim i intimnijim prostorima. Briljantni „Let`s England Shake“ je bio zastupljen s tri pjesme, a pri kraju koncerta PJ Harvey je povezala „50 ft Queenie“, „Down by the Watter“ i „To Bring You My Love“, sjajne pjesme sa starijih albuma, koje ipak puno više pašu i bolje zvuče na polju od onih sa zadnja dva albuma. To su, očekivano, bili vrhunci koncerta.

Naravno da je publika ishodila još dvije pjesme na bis i to je bilo to. Nije festivalska livada nipošto idealan teren za glazbu PJ Harvey, ali ona je toliko moćna i dobra da se to skoro i ne primjećuje. Bilo je odlično, ali ipak ne toliko, koliko su sjajni bili Wilco. Za kraj na Hidden stageu nastupili su sjajni Shearwater i bili su odlični, ali to je zbog umora malo tko primijetio. Shearwater definitivno zaslužuju da ih netko dovede same u neki klub pa da ih se može pogledati na miru i u dobrim uvjetima. Kako god bio je to jedini festivalski dan koji je doista imao što za ponuditi. Bit će jako zabavno čekati objavu mamaca za Britance za sljedeći festival. Možda je napokon sazrijelo vrijeme za Bay City Rollers ili Uriah Heep...