Postoje one dosadne liste „X stvari koje morate napraviti prije nego što umrete“. Svašta se u njima zna pročitati i za hrpu njih ti treba par tisuća eura ili barem par tisuća kilometara puta pa većina odustane već nakon prve. No, recimo, svatko tko imalo voli glazbu i život općenito, a pritom ima i nešto emocija u sebi, za života bi stvarno trebao otići na koncert Brucea Springsteena. I nije to nikakva floskula. To je jednostavno jedno od najfascinantnijih glazbenih iskustava koja se na ovom svijetu, ili onome što je od njega ostalo, još mogu doživjeti.

Ne dijelim mišljenje onih koji kažu da je rock 'n' roll mrtav. Nije. Živ je, ali na puno drukčiji način nego prije par desetljeća. No, nije više toliko bitan. Zapravo, glazba je kao takva općenito izgubila neku ulogu „Biblije“, nečega što će klinci i svi ostali pozorno slušati, pa nakon što odslušaju neki album uzeti tekstove pjesama i pokušati shvatiti što je pjesnik zapravo želio reći. I poistovjetiti se s puno njih. Velika većina bendova danas nema baš puno toga za reći, a Bieberima, Rihannama i ostalima je ionako bitnije kako izgledaju.

Zato se prilike za otići, u ovom slučaju do Münchena, da se uživo vidi jednog od zadnjih propovjednika rock 'n' rolla ne smiju propustiti. Jer nijedan drugi koncert stare garde danas više ne nudi ono što nudi The Boss. Da, Stonesi su spektakl sami po sebi, Knopfler, Young i Dylan još mogu zaprašiti tu i tamo, ali ih malo stišću godine, a ostali pripadnici „stare garde“ ili nisu živi ili jednostavno više - ne mogu. A Bruce Springsteen je ostao liga za sebe i postavio je standarde koje već dugo nitko ne može pratiti.

Od prvih taktova „Prove It All Night“ i „Badlands“, tijekom troipolsatnog festivala dobrih vibracija, Springsteen i njegov bezobrazno savršeni E Street Band izvukli su iz 57.000 ljudi na fascinantnom Olimpijskom stadionu i suze i smijeh u golemim količinama. Svega bude u tih tri i pol sata. Tako, recimo, Bruce i Steve Van Zandt, na opće oduševljenje, prasnu u smijeh jedan drugome pred kraj „Sherry Darling“ dok zajedno pjevaju, onda Bruce uskoro s guštom baci mikrofon u publiku, a samo nekoliko minuta kasnije možeš nožem rezati emocije dok The Boss zatvorenih očiju pjeva „My Hometown“. Onda krene narodno veselje i kolektivni ples na „Johnny 99“, da bi uskoro cijeli stadion utihnuo na „The River“.

Za mnoge na stadionu bolan intro usnom harmonikom i gitarom jedan je, po mom skromnom mišljenju, od najgenijalnijih momenata u rocku, a od zbornog pjevanja gotovo 60.000 ljudi ledi se krv u žilama. No, obrisat će svi uskoro suze pa se rasplesati na „Working on the Highway“ i „Darlington County“, a Springsteen će na stage izvući djevojčicu koja je oko glave nosila veliko sunce i s njom otpjevati „Waitin' On A Sunny Day“, prije nego što sve još jednom utihne na predivnu „I'm On Fire“, mojim osobnim favoritom.

Pred kraj trećeg sata Springsteenove propovijedi na stadionu su se upalili reflektori za bis od sedam (!!!) pjesama, tijekom kojeg će na klasik iz 50-ih „Seven Nights To Rock“ svatko u publici dohvatiti prvog do sebe i skakati do iznemoglosti, a Bruce će na „Dancing In The Dark“ jednoj gospođi ispuniti želju za 40. godišnjicu braka pa zaplesati s njom na stageu.

U jednom trenutku iz publike je uzeo veliki transparent „Fuck Trump – we wanna dance with the Boss“ i okrenuo ga prema stadionu poručivši tako jasno svima što misli o cirkusantu iz New Yorka, koji opasno prijeti američkoj, ali i svjetskoj zdravoj pameti.

I kad je već stvarno izgledalo da je kraj, Springsteen je u uobičajenoj maniri još jednom izašao, ovaj put sam s akustarom i usnom harmonikom.

- Alright, let's see if I remember this on guitar – rekao je odradio dirljivu izvedbu „For You“, s kojom se i oprostio od svojih poklonika.

Jer nema druge nego pokloniti se 66-godišnjem Springsteenu. Količina energije s kojom vas vodi kroz presjek svoje karijere je naprosto fascinantna, kao što su njegovi tekstovi, pjesme i atmosfere koje one stvaraju. Bilo na koncertu ili doma u sobi, kad se kao klinac uhvatiš da deseti put zaredom slušaš „I'm On Fire“ ili godinama razbijaš glavu s pitanjem „Tko je ta Mary, koju spominje u barem deset svojih pjesama?“. Pa s godinama shvatiš da svi imamo neku „Mary“ koju prepoznajemo u tim stihovima, a kad malo odrasteš shvatiš i težinu, recimo, „American Skin (41 shots)“, koja govori o četvorici policajaca koji su 1999. u New Yorku s 41 metkom ubili afričkog imigranta Amadoua Dialla. Iz samoobrane.

U svih pet Bruceovih nastupa koje sam imao prilike vidjeti uvijek sam imao dojam da nam nešto želi poručiti i nikada nisam imao dojam da odrađuje koncert. Njegov E Street Band je rijetko viđeni skup muzičara, koji bez ijedne greške prati sve Springsteenove želje i ideje i „value for money“ se ne može mjeriti ni s jednim drugim bendom ili koncertom.

Ako još nekako možete nabaviti karte, 3. i 5. srpnja je u Milanu, a u nekom višednevnom izletu možete ga pogledati u Rimu 16. srpnja. Teško da ćete moći na nešto pametnije potrošiti tih 80-90 eura.

Setlista iz Münchena:

1.    Prove it All Night
2.    Badlands
3.    Out In The Streets
4.    Sherry Darling
5.    Two Hearts
6.    No Surrender
7.    Hungry Heart
8.    You Can Look (But You Better Not Touch)
9.    Death to My Hometown
10.    My Hometown
11.    Johnny 99
12.    Youngstown
13.    Murder Incorporated
14.    The River
15.    American Skin (41 Shots)
16.    The Promised Land
17.    Working on The Highway
18.    Darlington County
19.    Waitin' On A Sunny Day
20.    I'm On Fire
21.    Because The Night
22.    The Rising
23.    Thunder Road
24.    Land Of Hope And Dreams
25.    Born In The USA
26.    Born To Run
27.    Seven Nights To Rock
28.    Dancing In The Dark
29.    Tenth Avenue Freeze-Out
30.    Shout
31.    For You