Nastupom Jonathana koji su pred svojim najupornijim i vrlo raspoloženim navijačima svirali do duboko u noć sa subote na nedjelju, završio je prvi Reflektor festival. Premda ga činjenica da Tvornica kulture nije bila puna, unatoč odličnom line-upu i povoljnoj cijeni ulaznica, smješta u već sve duži zagrebački serijal pod egidom „biserje pred svinje“, Reflektor je bio dobar festival, u potpunosti je ispunio očekivanja i bila bi velika šteta da ne zaživi.

Reflektor festival imao je nesreću da je već na prvom izdanju morao tražiti kompromise, a taj kompromis izrealizirao se prebacivanjem festivala s platoa Tuškanac u Veliki pogon Tvornice kulture, mjesto koje smo s vremenom naučili podjednako voljeti i mrziti. Premda bi nam definitivno bilo draže da je Reflektor nastavio tradiciju Gričevanja i time ispunio naporne i vruće ljetne dane i večeri, nije ni ovo bilo loše, dapače, bilo je odlično.

Tvornica kulture često ima problema sa zvukom, ponekad je pretiho, nekad nije dovoljno dobro zaokruženo, fale neki elementi, no nastup Anne Calvi prošao je da nije mogao bolje. Veličanstvena gitaristica i pjevačica nastupila je s nekih dvadesetak minuta kašnjenja što je sasvim prihvatljivo budući da se cijela festivalska satnica malo pomaknula. No, dosta o tehnikalijama, u svemu tome  zapravo je jedino bitno da je Annu Calvi dočekala željna publika, sređen zvuk i spremna pozornica.

Svoj koncert započela je teškim tonovima Ghost Rider i hipnotizirala prisutne teškim bas klavijaturama i vokalnom izvedbom u mračnom stilu reminiscentnom onome Nicka Cavea i PJ Harvey uz dovoljan odmak od oba umjetnika tako da se ne čini kao pokušaj kopiranja njihovog rada već o iskrenoj izvedbi. Ono što je publici trebalo iste sekunde postati jasno jest da je Anna Calvi puno više od puke pjevačice. Ona je gitaristica, skladateljica i sveopći mastermind iza vlastitog lika i djela, a to se itekako osjeti u njenoj izvedbi svake pjesme budući da zvuči savršeno uvjerljivo. Njen stil sviranja gitare ima mnogo uzora, no spojeni u jedno zvuči zaista dobro.

Na internetu se našlo nekoliko komentara, što u člancima drugih portala, što u komentarima, kako je upravo gitara bila preglasna te se nije moglo kako spada čuti njeno pjevanje što je apsolutna neistina, gitara je bila savršeno postavljena jer mora biti glasna i povremeno sve prisutne ugušiti bukom. To što domaća publika koja rekreativno sluša glazbu nije navikla da ih se utopi zvukom je pak rasprava za neko drugo vrijeme i neki drugi članak.

Kako god bilo, Anna Calvi odradila je fenomenalan koncert nakon kojeg je svima na pameti bilo samo jedno; „Hoćemo još!“ Na žalost, nije bilo „još“ budući da se ipak radilo o festivalskoj svirci bez obzira na činjenicu da je odrađena u zatvorenom prostoru. Prva večer Reflektora ujedno je bila tematski najbolje posložena zbog odlično odabranih predgrupa. Na žalost pisca ovog teksta, zbog odvratnog vremena nismo stigli na Koala Voice i Side Project, no zato smo ulovili nekoliko minuta Lovely Quinces koja je odradila sasvim solidan nastup s obzirom na činjenicu da su joj sve lađe potonule kada joj se gitara strgala nekih sat vremena prije nastupa.

Dunju sam imao priliku već nekoliko puta slušati tako da o ovom nastupu zaista nemam puno toga za reći jer je bio standardno dobar, pogotovo kada se uzme u obzir kakvi sve nusprodukti hrvatske scene znaju nastupati prije puno „većih“ izvođača. Bitno je da je nastupila usprkos svim nedaćama i odradila dobar nastup te pokupila ovacije kao rijetko tko. Nastupi s bendom koje je najavila za budućnost biti će upravo ono što njoj i njezinim pjesmama treba.

Prva večer Reflektora nije imala toliko festivalsku atmosferu budući da se radilo o izvođačima  nešto „mirnije“ naravni, no kada se govori u kontekstu klupskog nastupa, bilo je fenomenalno i jedva čekamo da se ponovi.

Subotnji program nije imao zvijezdu kalibra Anne Calvi, ali je line-up bio vrlo izjednačen i zapravo jači od onoga dan ranije.

Zahvaljujući pomračenju uma i zdravog razuma gradskih struktura koje su kao da je riječ o nekoj priredbi u, naprimjer, Poganoj Vlaci, odobrile zatvaranje prometa kod Zagrebačkog velesajma zbog neke bizarne trećerazredne utrke, što je u kombinaciji s pomračenjem neba i olujama nad Zagrebom izazvalo potpuni prometni kaos i kolaps, uspio sam stići tek na pola nastupa beogradskih Straight Mickey and the Boys.

Pred ne baš bogznakako brojnom, ali prilično entuzijastičnom publikom Beograđani su odsvirali uvjerljiv i vrlo bučan set garažnih žestica, podsjetivši na svoje dobro odabrane uzore i stilske saveznike poput Repetitora ili Discipline Kičme. Zvuk je u Tvornici i drugoga dana Reflektora bio vrlo moćan i glasan, što treba pohvaliti baš kao i vrlo dobar nastup mladih Beograđana.

Tvornica se već solidno popunila pred nastup britanskih post punkera Girls Names, a to je bila svirka koju je definitivno vrijedilo vidjeti i kakvu će na znatno većem INmusicu teško itko ponoviti. To definitivno neće biti u stanju njihovi beznadno loši sunarodnjaci The Kooks, kao ni bolji, ali već pomalo umorni The Coral, olinjali magneti za manje zahtjevnu britansku publiku slabijeg glazbenog ukusa čije preferencije postaju sve važnije kod slaganja line-upa jarunskog festivala.

Girls Names inspiraciju crpe iz najboljih izvora s kraja 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, a uživo zvuče znatno moćnije i žešće nego na vrlo dobrim albumima. U veličanstvenoj vožnji kroz najbolje trenutke sa svoja posljednja dva albuma, „The New Life“ i „My Arms Around the Vision“, Girls Names su podsjetili i na Joy Division, i Wire i Echo and the Bunnymen, a bas gitara sitne Claire Miskimmin, koja je naučila svirati neposredno pred ulazak u bend, na trenutke je zvučala kao da je čekića Jean Jacques Burnell. Najbolji trenuci tog sjajnog nastupa bile su duge i hipnotičke „Zero Triptych“ te briljantna „The New Life“ s kojom su uz puno distorzije završili nastup.

Da je i tada završio Reflektor bi zaslužio dobru ocjenu, ali nije bilo gotovo. Blood Red Shoes koji su nastupili pred već ugodno popunjenom dvoranom, nakon dva sjajna nastupa koja su već tu imali, Tvornicu tretiraju kao domaći teren. I njihov treći zagrebački, ovoga puta skraćeni festivalski nastup, bio je na razini prethodnih.

Prekrasna Laura-Mary Carter izgleda bolje nego ikada, a i vrlo glasan razglas savršeno je odgovarao njezinoj moćnoj gitari koja je na trenutke proizvodila veličanstveni zvučni zid.

I Steven Ansell je bio u standardno dobroj formi, pa je njihov set, u kojemu su dominirale starije uspješnice, prošao u odličnom raspoloženju, uz skakanje i glasnu podršku publike. Sjajne „Don`t Ask“, „I Wish“ i završna „Colours Fade“ bile su najbolji trenuci još jednog odličnog zagrebačkog nastupa Blood Red Shoes.

Napokon, već debelo nakon ponoći festival su zatvorili riječki Jonathan. Bend oko kojega već dugo traje hype koji nekima posve neopravdano ide i na živce, savršeni je koncertni stroj i čisti zicer uživo. Nastup u Tvornici bio je prilika za predstavljanje novog albuma koji bi trebao izaći za desetak dana.

Jonathan su odsvirali nekoliko novih pjesama koje ne zvuče loše, ali na prvu loptu niti jedna od njih nema potencijal i uvjerljivost najboljih s prvoga albuma. No dobro, možda se i varam, za konačni sud ipak treba čuti album.

Svoj nastup Jonathan su odradili u skladu s očekivanjima, energično, uvjerljivo i u odličnoj atmosferi, a pred kraj koncerta čitava je dvorana plesala i skakala na njihove najpoznatije pjesme. Odabir Jonathana za zatvaranje festivala bio je sasvim ispravan jer bend ima brojne navijače, a uživo spada među najbolje i najuvjerljivije što se može čuti s ovih prostora. Dapače, uživo Jonathan zvuče bolje i od nekih svojih svjetskih uzora, odnosno izvora inspiracije.

Trebao je nakon festivala biti i party, valjda je i bio, ali zov kreveta i učinak piva bili su jači. Na kraju, što reći, kakvu poruku poslati, da parafraziramo najgluplje primjerke iz svijeta nogometa? Preseljenje festivala u zatvoreni prostor bila je na kraju mudra odluka, jer subotnju oluju Reflektor ne bi preživio. Za razliku od uobičajene situacije na festivalima, ovdje praktički nije bilo praznog hoda, odnosno slabog nastupa i to je odlično. Loše je što u Zagrebu ni ovako dobar line-up ni povoljna cijena nisu bili dovoljan mamac da se Veliki pogon Tvornice kulture napuni do vrha, ali jebiga, to je realnost ovog seljoberskog kretenlenda i s tim valja živjeti. Bilo bi sjajno da festival doživi i drugo izdanje.