Postoje koncerti nakon kojih zaželite odvaliti diskografiju benda na najglasnije i slušati opetovano nekoliko puta, čisto da ponovno iskusite sve ono što ste doživjeli tijekom samog nastupa. Postoje koncerti koji daju dodatnu magiju studijskom materijalu, čak i kada je on sam po sebi dovoljno interesantan.

Postoje koncerti na kojem zvijezda večeri dolazi naoružana gitarom, ali i osmijehom te uspije razgaliti sve prisutne – pogotovo kada se ta osoba koju slušate doima kao ona dobra djevojka iz susjedstva ili najsimpatičnija prijateljica u razredu, čak i kada pjeva o osobnim problemima i tlapnjama, ne libeći se pritom otkriti i svoje mračnije strane.

Dražesna Laura Stevenson po drugi je puta posjetila naše prostore, zamijenivši Močvaru s Malim pogonom Tvornice kulture. Kako je vremenski odmak od godinu i pol bio dovoljan da ova talentirana glazbenica u međuvremenu izbaci još jedan album, odlični „Cocksure“, tako se i koncepcijski izvedba nešto promijenila. Kada je Stevenson nastupala 2014., u prvom planu je više bio njen vokal i sami tekstovi s tada recentnog albuma „Wheel“, dok je ovaj put pustila pratećem bendu The Cans da se više razigra te da pokaže svoju glazbenu potkovanost.

Ipak, teško da se ovaj bend može tretirati isključivo kao „prateći“, budući da su kolektivno – sa samom Laurom – zvučali toliko uigrano i sigurno da se teško može reći da je tzv. singer-songwriterica bila osamljena zvijezda vodilja na bini sa svojom gitarom iza koje su ostali instrumenti padali u drugi plan. Naime, našlo se tu interesantnih igrarija s efektima kao što su delay i wah na drugoj gitari, impresivnih tutnjeva bass dionica i sjajnih bubnjarskih prijelaza talentirane Samanthe Niss – koja je prošle godine objavila odličnu ploču „Year of Nod“ s bendom Battle Ave. Na Samanthu svakako valja obratiti pozornost, iako je ostala pomalo izvan radara popularnih glazbenih portala.

Sam termin „Cocksure“ u američkom slengu znači ekstremnu samouvjerenost, nekad i neopravdanu, oko veličine 'alatke' kojom netko barata. Možda je Laura samim naslovom albuma odlučila pokazati svojim muškim kolegama da je nikako ne smiju smatrati manje ozbiljnom zbog njenog nježnijeg spola, no sigurno je da je uspjela dokazati da ima muda. Ili barem da ima muda napraviti nešto novo, žešće i sirovije od svih njenih dosadašnjih uradaka, pritom se odmaknuvši miljama daleko od folk etikete koji su joj brojni kritičari (možda čak i nepravedno) dodijelili. Okrenula se više prema zvuku underground punk rocka i emo glazbe uz koji je odrastala u New Yorku, i to sa sličnim pristupom na kojem su to prošle godine sa svojim friškim izdanjima odradili Hop Along ili Waxahatchee.

To ne bi trebalo biti iznenađujuće, budući da je simpatična Laura odradila turneju s Kevinom Devinom, surađivala u projektima Jeffa Rosenstocka ili pak sa screamo bendovima kao što je The Saddest Landscape. Naravno, u njenom opusu osjeti se i dalje dašak melankolije i laganijih nota, no svakako se vidi da se okuražila i na hrabrije te energičnije glazbene pothvate.

Zato i ne čudi da su posjetitelji ovogodišnjeg koncerta mogli uživati u drugačijem nastupu nego na onom koji se odvijao pretprošle zime na obalama Save. Stvorila se atmosfera u maniri 90's alter popa i indie punka, protkana sladunjavim ali snažnim vokalom te maestralnom izvedbom cjelokupnog benda. Na repertoaru su se, između ostalog, očekivano našle i novije pjesme kao što je primjerice „Jellyfish“, ali i stariji hitovi poput zaraznog „Master of Art“, a u set-listu se ušuljala i obrada Replacementsa. Cijela izvedba zvučala je onako kako i treba – poletno, samouvjereno i uvježbano - a iako je Laura kroz stihove prožvakala teške teme, uspjela je zaista oduševiti i razgaliti sve prisutne te izrazila želju da se vrati ovdje i po treći put.

Zanimljivo je vidjeti kako se neki izvođači trude dati sve od sebe, bilo to pred polupraznim klupskim prostorom ili punom dvoranom, a Laura Stevenson & The Cans definitivno su jedni od njih. Iako je Mali pogon bio lako prohodan te se ispred pozornice nije skupilo previše slušatelja, ovaj je sastav zaista odradio jedan od boljih koncerata ove sezone bez trenutke predaha i tehničkih poteškoća, a svaku izmjenu pjesama popratilo je glasno skandiranje što su nagradili kratkim bisom.

Manjak publike ni ne čudi za nedjeljnu večer i nešto skuplju kartu od već standardnih tridesetak kuna, dok se istovremeno na trgu odvija općenarodno veselje povodom jubilarnog koncert HRT-a uz „zvijezde“ kao što su Colonia, Tony Cetinski i Vatra.

Mali broj posjetitelja na ovakvoj vrsti nastupa svakako nije nešto što previše iznenađuje – pa čak je i dosta poznatiji Trail of Dead uživo gledao mizeran broj ljudi – ali Laura je svejedno nepokolebljivo rasturala i trudila se iz petnih žila, a dodatni elan kao da joj je dala porcija autohtonih mesnih proizvoda koju je, eto, ovlaš pohvalila tijekom nastupa. I to se, dakako, cijeni.