Calexico i Hrvatska dobro se poznaju, no njihov četvrti posjet nije odjeknuo u javnosti kao kada se radi o ekskluzivnim posjetima globalnih pop zvijezda, dosadnim rock dinosaurima ili nekim novim trendovskim bendom za domaće hipstere.
Posljednji albumi (premda vrlo dobri) nisu grandiozna remek djela kao što je to slučaj bio s "Feast of Wire" ili "The Black Light", a mnogi certificirani poznavatelji dobre glazbe odlučili su propustiti njihovo ovogodišnje gostovanje. I vraški su pogriješili. Calexico sam gledao dva puta i vjerujem kako se radi o njihovom najboljem nastupu na ovim prostorima. Tvornica (izvrsno popunjena) ponovno se potvrdila najboljim koncertnim mjestom u Zagrebu, a kako velikih vrućina još nema, tako niti velik broj ljudi u dvorani nije bio uzrokovao toplinske udare i dehidraciju, što je uobičajeno stanje stvari prilikom ljetnih koncerata.
Ali u onom trenutku kada se pjesme s posljednjeg albuma, odsviraju u živo bez posrednika, a slušatelj doživi autentično iskustvo, „Edge of the Sun“ postaje najbolji album na svijetu. Latino prizvuk „Cumbia de Donde“ transformirao je Tvornicu u meksičku kantinu gdje pijani američki rendžeri traže djevojku za jednu noć, dok se ’Falling From the Sky’ doimala poput velikog ljetnog hita koji danonoćno svira na zamišljenoj radio postaji za desperadose u bijegu pred zakonom.
Ovakve slike same se pojavljuju pred očima konzumenata. Ako znamo da je frontmen i ideološki lider benda Joey Burns pasionirani zaljubljenik u film, a muzika koju sa svojom družbom tvori podjednako je inspirirana stvarnim geografskim odrednicama i vesternima Sama Peckinpaha, takav slijed događaja jest potpuno razumljiv. „Alberto y Hermano on the coyote's trail and dodging the shadows of the border patrol, out in the wastelands wandering for days“ pjeva Burns u „Across the Wire“ (album "Feast of Wire"), jednoj od najdivnijih pjesama u prošlih desetak godina koja i funkcionira poput neke Steinebeckove priče, a u Trumpovoj eri aktualnija je nego kad je početkom tisućljeća napisana. Ovdje fatalizam egzistira u uspješnom suživotu s dokumentarističkom točnosti.
Glazbena ekspedicija Burnsa i Johna Convertina zatim se uspješno vraća u svoju daleku prošlost i epohalni album „The Black Light“ sa instrumentalom „Fake Fur“ kao psihodeličnim intermezzom u tex mex westernu, „Fortune Teller“ jest ogoljeni country materijal gdje Burns bez trunkice pretenzije pjeva o junaku koji naizgled vjeruje u bolje, no zapravo je osuđen na propast, baš kao i junaci iz „Across the Wire“ samo što su njegove tegobe egzistencijalne, a ne uvjetovane ekonomijom.
S izlaskom Gaby Moreno na pozornicu, (koja je i nastupila kao predizvođačica) nastup dobiva novu dimenziju. Poput filmske heroine Moreno se pojavljuje u posljednjoj trećini nastupa, a svojim koktelom senzualnosti i odmetničkog stava savršeno se nadopunjuje s vokalom Burnsa i sjajnom puhačkom sekcijom (oni i Gaby Moreno zaslužuju zaseban tekst). Zajedničke izvedbe ’Miles From the Sea’ i ’Moon never rises’ ponajboljih su desetak minuta koje će zagrebačka publika doživjeti ove godine.
Kada su se oglasile trube na "Cyrstal Frontier", na posljednjoj numeri prije bisa, na pozornici oživjeli su svi filmski i književni antijunaci koji su u Latinskoj Americi potražili zaklon od nevolja, no jedino što su pronašli bila je spoznaja da od samog sebe nema bijega. "Aint no God in Mexico" pjevali su jednom Waylon Jennings i Billy Joe Shaver.
Nastup na dva bisa, ponovno uz pomoć Gaby Moreno, zaključuju sa briljantno izvedenim posvetama David Bowieu (Five Years) i The Smithsima (Big Mouth Strikes Again). Nitko ne svira obrade kao orkestar pod palicom Burnsa i Convertina, znat će oni koji su pohodili njihove predstave.
Calexico ne zaslužuje da ih se ikada uzme za zdravo za gotovo, koliko ih god puta uživo vidjeli.