Mic po mic, ime po ime i lineup 11. INmusic festivala je kompletiran. Za razliku od inače, ove je godine jedno veliko ime već čekalo spremljeno u kućici (Florence Welch si valjda neće polomiti ruke ili štogod drugo da opet ne nastupi), ali problemi s neočekivanim otkazima nisu mimoišli festival. Ipak, za razliku od prošlogodišnjeg nekorektnog odustajanja Florence + The Machine koji su otkazali Zagreb, ali su uredno u isto vrijeme svirali drugdje, Motörheadov je otkaz nakon Lemmyjeve smrti logičan i posve razumljiv.
Otkaz Motörheada bio je prilično težak udarac festivalu, jer premda je posljednje nastupe teško oboljeli Lemmy odrađivao s očitom mukom, čak i u takvom stanju bio je uživo bolji od pola scene, a Motörhead je sam po sebi bio mamac za publiku različitih glazbenih afiniteta i kao takav je praktički nenadomjestiv. Velik je udarac i otkaz nastupa sjajnih The Heavy, umjesto kojih će nastupiti uživo neusporedivo neatraktivniji Barns Courtney.
Ipak, i u takvim okolnostima ovogodišnji lineup festivala izgleda pristojno, raznovrsnije i bolje od lanjskog INmusica koji je odustajanjem Florence + The Machine ostao bez najvećeg mamca za masovnu i manje zahtjevnu publiku i zapravo jedinog imena iz prve lige. Da ne bude zabune, bilo je dobrih nastupa i lani, a fantastični Repetitor bi pojeli festival i da se glavna zvijezda pristala ukazati. Ovogodišnji line-up bio bi idealan za dvodnevni festival, ali dobro, što je tu je.
Pa što se može očekivati ove godine? Organizacijski, festival već neko vrijeme drži visoku razinu i tu ne bi trebalo biti nikakvih problema. Čekanja i dugih redova nema ili su podnošljivi, a sustav bezgotovinskog i bezkontaktnog plaćanja funkcionira dobro. Ponuda hrane je solidna i po prijateljskim cijenama, međutim, sponzorsko pivo po neprijateljskih 18 kuna koliko je stajalo lani bilo je definitivno preskupo, kao i sva alkoholna pića uostalom. Hoće li ove godine biti jeftinije? Da, svakako...
Solidan lineup s neizbježnim mamcima za britansku publiku garantira i popunjenost kampa stranim gostima i ono tradicionalno bombardiranje javnosti i hvaljenje rekordnim turističkim brojkama, a možda, nakon onog prošlogodišnjeg biblijskog potopa, za promjenu napokon ne bude kiše i blata. Dobro, ne treba baš ni zazivati tropske vrućine, vlagu i prašinu.
Prošle je godine zadnjeg dana festivala bilo previše ljudi da bi bilo ugodno, a na trenutke je gužva bila i nepodnošljiva, pa koliko god festivalu želimo sve najbolje, nadamo se da ove godine neće biti baš tako neugodno prepuno. Preklapanje zadnjeg dana INmusica s nastupom Simply Reda na Šalati proći će relativno bezbolno jer je toga dana headliner PJ Harvey, a ona baš i ne dijeli mnogo publike sa Simply Red.
Pa da vidimo što se tu od glazbe ove godine nudi:
PJ HARVEY (3. dan, 23:15 sati, Main stage)
Ako bi prošle godine Florence Welch bila neupitna zvijezda i najveće ime festivala, ove godine to mjesto ipak pripada neusporedivo kvalitetnijoj, značajnijoj i utjecajnijoj PJ Harvey.
Genijalna Engleskinja prvi je album izdala 1992. godina i od tada do danas u karijeri zapravo i nije imala slabih trenutaka, a s barem nekoliko albuma („Rid of Me“, To Bring You My Love“, „Let England Shake“) došla je vrlo blizu savršenstvu.
Polly Jean Harvey je i silno utjecajna, pa je tako velik broj glazbenica, uključujući i spomenutu Florence Welch, ali i fantastičnu Courtney Barnett vlasnicu jednog od najboljih albuma prošle godine, upravo iz njezinog opusa crpilo inspiraciju.
Albumi PJ Harvey s vremenom nisu izgubili ništa od svoje svježine i kvalitete, briljantni i divlji „Get Rid of Me“ kojega je producirao veliki Steve Albini i danas zvuči upravo fenomenalno, a stilski potpuno drugačiji album „Let England Shake“, s pravom je proglašavan jednim od najboljih 2011. godine. Upravo ta raznolikost i sposobnost mijenjanja glazbenog izričaja, od nježne i krhke osjećajnosti do provala buke i žestine jedna su od najboljih osobina PJ Harvey.
Nakon sjajnog "Let England Shake", Harvey se vratila na scenu s dugoočekivanim novim albumom „The Hope Six demolition Project“. Novi je album u glazbenom smislu na sličnom tragu kao i „Let England Shake“, a premda je neujednačeniji i slabiji od sjajnog prethodnika, na njemu se nalazi nekoliko odličnih pjesama.
Uživo PJ Harvey zvuči odlično. Gledao sam je 2011. godine na Primavera Sound festivalu u Barceloni gdje je bila jedan od headlinera i unatoč činjenici da joj najveći stage i kasni termin, kada je dio publike već bio pijan, omamljen ili naprosto umoran, baš i nisu bili saveznici za nešto nježniji i kompleksniji zvuk albuma „Let England Shake“ kojega je tamo promovirala, sjajno je odvezla nastup i naprosto pojela megaprecijenjene i dosadne mlitavce Fleet Foxes koji su nastupali prije nje. Osim što zvuči besprijekorno PJ Harvey na pozornici i izgleda sjajno, a band s kojim je nastupala bio je savršena pratnja.
PROGNOZA: Premda bi PJ Harvey najbolje bilo vidjeti u intimnijem prostoru, idealno u Tvornici kulture, treba se pomiriti s time da život nije savršen, pa njezin nastup na INmusicu, unatoč hendikepu polja, nitko tko voli glazbu ne bi smio propustiti. Gostovanja tako važnih, utjecajnih i velikih glazbenika prerijetka su da bi ih se propuštalo, a PJ Harvey spada u najbolje i najzanimljivije što se danas može čuti na sceni. Bilo bi idealno da na OTP World music stageu odsvira neki presjek karijere, ali realnost je da će na Main stageu nastup bazirati na novom albumu.
FLORENCE + THE MACHINE (2. dan, 23:15 sati, Main stage)
U jednom od najboljih i najtočnijih opisa njezine glazbe kritičar Pitchforka je napisao da je Florence Welch izgradila karijeru na premisi da ona sve na svijetu osjeća znatno bolnije i intenzivnije od bilo koga te da su njezini prekidi i ljubavni brodolomi nešto najstrašnije što se ikada ikome dogodilo.
Ipak, ta golema i često pretjerana drama, nasreću, nije praćena jednako pretencioznom glazbom, pa pop kojega izvode Florence + The Machine zvuči prijemčivo i pitko premda istodobno i pomalo sterilno.
Florence + The Machine svijet su osvojili 2009. odlično primljenim albumom „Lungs“ koji se našao među najprodavanijim albumima te godine, čime je Florence Welch već s 21 godinom postala međunarodna glazbena zvijezda. Paralelno s turnejom na kojoj je promoviran album prvijenac, nastale su sve pjesme za još uspješniji, premda slabiji, drugi album, „Ceremonials“, koji je izašao 2011. godine te se odmah pozicionirao na prvo mjesto u Velikoj Britaniji i na šesto mjesto u SAD-u. Treći album "How Big How Blue How Beautiful" odmah je zauzeo prva mjesta glazbenih top ljestvica te nadmašio uspjehe prijašnjih izdanja.
PROGNOZA: Florence je atraktivna i vrlo živahna na sceni, glas joj je besprijekoran, a bend koji je prati kompetentan je i savršeno usviran. Ne treba tu očekivati neka čuda, nije to taj tip glazbe, ali sigurno je da će sve biti odrađeno vrlo profesionalno i na vrhunskoj razini. Obožavatelji će maksimalno uživati, a ostali će pogledati izdaleka, pa kad im dosadi, a hoće, krenuti na neki drugi stage ili na pivu.
GUTTERDÄMMERUNG FEATURING HENRY ROLLINS (1. dan, 23:30 sati Main stage)
Nakon što je Lemmyjeva smrt spriječila nastup Motörheada trebalo je naći koliko toliko sličnu zamjenu. Maštalo se tu o svakakvim imenima, spominjali su se čak i ZZ Top i slični olinjali udavi, što je srećom propalo, ali da se ne lažemo, Lemmyja bi dostojno mogli zamijeniti jedino jednako pokojni Ramonesi. Na kraju je zamjena pronađena, ali ono što je najavljeno kao nadomjestak definitivno nitko nije očekivao. Dakle, radi se o nijemom filmu za vrijeme čije projekcije bend na stageu izvodi glazbu.
Promidžbeni materijal Gutterdämmerung opisuje kao „jedinstveni multimedijalni spektakl koji kombinira rock 'n' roll, koncert i film, a filmsko-glazbena turneja, popraćena je live bendom predvođenim gitaristom Kevinom Armstrongom (David Bowie, Morrissey, Iggy Pop) te Henryjem Rollinsom u ulozi frontmena.
Nabrijani promo materijal dalje navodi da „Gutterdämmerung pruža jedinstveno iskustvo paralelnog doživljaja rock koncerta i impresivnog filmskog uratka koji je okupio najveće rock zvijezde na planetu. Lemmy Kilmister, Grace Jones, Iggy Pop, Joshua Homme (QOTSA, EoDM), Henry Rollins, Slash, Tom Araya (Slayer), Justice, Volbeat, Mark Lanegan, Nina Hagen i Jesse Hughes (EoDM) samo su neka od imena koja se pojavljuju u ovom mračnom rockerskom mitu.
Baziran na tradiciji klasičnih holivudskih filmova 1920-ih, filmski dio uglavnom je bez dijaloga no za razliku od starog Hollywooda kada je radnju pratila usamljena klavirska melodija, u Gutterdämmerungu emocije i akcije prati žestoki rock bend – uživo na pozornici! Uz rock 'n' roll svirku predvođenu sjajnim Henryjem Rollinsom cijeli nastup pojačan je dramatičnim specijalnim efektima i pirotehničkim elementima.“
E sad, dobro je što će Lemmy na neki način ipak biti na Jarunu, a ni ekipa koja je sudjelovala u filmu definitivno nije loša, ali u što će se to pretvoriti i kako to izgleda uživo nisu znali objasniti čak ni organizatori kada su predstavljali Gutterdämmerung na press konferenciji nakon koje nikome nije bilo jasno o čemu se tu uopće radi .
PROGNOZA: Problem s Gutterdämmerungom je u tome što nitko zapravo nema pojma što je to. Iz trailera se ne može previše iščitati, a band kojemu je uz uvijek rado viđenog Rollinsa najveća zvijezda slabo poznati gitarist koji je surađivao s ovim ili onim važnim glazbenikom, također nije garancija za neki ludi i nezaboravni provod. Ukratko jednake su šanse da sve bude neobična, ali dobra zabava, kao i da se pretvori u potpuni debakl epskih razmjera.
WILCO (3. dan, 18:30 sati, Main stage)
Wilco je svakako jedno od najkvalitetnijih imena ovogodišnjeg festivala. Bend je nastao 1994. godine u Chicagu, a oformili su ga članovi kultne alt-country grupe Uncle Tupelo. Glavna pokretačka i kreativna snaga benda njihov je frontmen, pjevač i gitarist Jeff Tweedy, talentiran i mušičav tip sklon migrenama.
Tijekom karijere koja traje već više od dva desetljeća, Wilco su izdali 9 studijskih albuma prodanih u gotovo dva milijuna primjeraka, a 2005. godine su za album 'A Ghost Is Born', dobili dva Grammyja. Osim po dobrim albumima, poznati su i po nesuglasicama s diskografskim kućama koje su na kraju ipak riješene u njihovu korist i korist njihovih fanova – Wilco je jedan od prvih bendova koji je ponudio besplatno preuzimanje pjesama putem interneta i to već 2001. godine! Najnoviji album 'Star Wars' iz 2015. godine prvo je izdan u digitalnom obliku te je, tek nakon što su ga fanovi punih 30 dana mogli besplatno preuzeti, izdan u CD i vinyl obliku. U skladu s tamošnjim tradicionalno imbecilnim kriterijima bio je nominiran za Grammyja u kategoriji za najbolji album alternativne glazbe premda na njemu nema baš ništa alternativnog. Ono što je važnije jest činjenica da album zapravo baš i nije dobar, odnosno najslabiji je od svih koje su izdali, ali svakom se kad tad dogodi pad forme.
PROGNOZA: Wilcov prvi koncert u Hrvatskoj, održan 2012. godine također u organizaciji INmusic festivala, mediji su s pravom proglašavali jednim od najboljih koncerata te godine. U još dva navrata što sam ih vidio uživo bili su također dobri i iako nemaju tu nevjerojatnu koncertnu magiju i kvalitetu My Morning Jacket, s kojima ih znaju uspoređivati, i premda im je zadnji album najslabiji u karijeri, nesumnjivo je da će Wilco ponovo, ovoga puta festivalskim nastupom, zadovoljiti publiku i da neće forsirati slabiji materijal. Previše je tu sjajnih pjesama da ne bilo tako, a i hype oko benda u Zagrebu je uvijek bio ogroman.
THE CORAL (1. dan, 18:30 sati, Main stage)
Organizatori glazbenih festivala na kontinentu već godinama pod normalno u lineup nastoje ubaciti izvođače što služe ponajprije kao mamac za britansku publiku koja osim što voli ići na festivale, voli tamo i puno potrošiti. Premda su vrlo omiljen bend u Velikoj Britaniji, The Coral su definitivno bolji od pukog mamca za horde Britanaca.
The Coral su oformljeni 1996. u Liverpoolu, a danas ih, uz gitarista i pjevača Jamesa Skellya (fanatičnog navijača Liverpoola) te njegovog mlađeg brata bubnjara Iana Skellya, čine basist Paul Duffy, klavijaturist Nick Power i gitarist Lee Southall. U prvoj postavi benda bila su čak tri gitarista, te su The Coral krajem devedesetih odigrali, odnosno – odsvirali vrlo važnu ulogu u gitarističkom preporodu britanskih bendova.
Nakon što ih je gitarist Bill Rydder-Jones napustio (prošle je godine objavio vrlo dobar solo album), bend je nastavio kao petorka, a na snimanju najnovijeg albuma, kao treći gitarist, pridružio im se Paul Molloy iz grupe The Zuttons.
Glazba The Corala je, uz jasan utjecaj modernih alternativnih glazbenih izričaja, dobrim dijelom inspirirana psihodeličnim rockom šezdesetih godina. Album prvijenac koji nosi isto ime kao i sam bend - The Coral, 2002. godine donio im je nominaciju za Mercury Music Prize, a New Musical Express (NME) uvrstio ga je na top listu najboljih albuma te godine.
Ovogodišnji album 'Distance Inbetween' osmi je studijski album grupe The Coral i njihov prvi originalni materijal snimljen nakon albuma 'Butterfly House' iz 2010. godine, a ono što je najvažnije jest činjenica da je riječ o sjajnom djelu i možda i najboljem albumu u karijeri benda.
PROGNOZA: The Coral su nakon ogromnog uspjeha na početku karijere zapali u dugu kreativnu krizu i ispuhali se, da bi se vratili u formu vrlo dobrim novim albumom. Uživo zvuče prilično dobro i premda u Hrvatskoj nisu toliko poznati i cijenjeni kako kod kuće, imat će podršku svojih britanskih navijača što će doputovati u Zagreb, a njihov bi nastup mogao biti čak i ugodno iznenađenje.
JAKE BUGG (1. dan, 20:45 sati, Main stage)
Mlađahni 22-godišnji Jake Bugg još je jedan otočki miljenik i mamac za Britance, ali baš kao i u slučaju The Coral, radi se o dobro odabranom mamcu. Bugg je odrastao pod utjecajem Oasisa i velikana klasičnog rocka poput Jimija Hendrixa, The Beatlesa i Johnnyja Casha i poneki od tih utjecaja daju se prepoznati u njegovoj glazbi.
Jake Bugg počeo je svirati gitaru s 12 godina. Sa 16 godina odustaje od škole kako bi više vremena posvetio pisanju vlastite glazbe te uskoro počinje nastupati na velikim europskim festivalima. Sa samo 17 godina nastupio je na ''BBC Introducing Stageu'' Glastonbury festivala te je jedini glazbenik koji je gotovo odmah nakon prvog nastupa pozvan da nastupi i na prestižnom Glastonburyjevom Pyramid Stageu. S nepunih 18 godina potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom i postaje međunarodno prepoznat glazbenik.
Debitantski album jednostavnog naziva "Jake Bugg" izašao je 2012. godine te je uz odlične kritike brzo zasjeo na prvo mjesto britanskih glazbenih ljestvica. Na drugom studijskom izdanju, "Shangri La" iz 2013. godine, Bugg je surađivao sa cijenjenim producentom Rickom Rubinom, a na albumu su gostovali Pete Thomas (Elvis Costello, Arctic Monkeys) i Chad Smith (Red Hot Chili Peppers). Unatoč slavnim gostima „Shangri La“ je slabiji album od prvijenca.
Dugoočekivani treći album "On My One" donosi nešto mračniji zvuk nego što je bio na prva dva albuma. Na novom albumu Jake se okrenuo nešto izraženijem blues vokalu, sam je napisao svih 11 pjesama, a sam je i snimio većinu instrumenata te producirao većinu albuma.
PROGNOZA: Jake Bugg u Hrvatskoj nije pretjerano poznat i morat će se osloniti ponajprije na svoje navijače. Unatoč mladosti, uživo zvuči samouvjereno i uvjerljivo, iza sebe ima moćan bend i sasvim dovoljan broj dobrih pjesama za nastup koji ne bi smio nikoga razočarati. Ima i barem dva – tri hita koje su svi čuli. Najbolje bi ga bilo vidjeti na nešto intimnijem OTP world stageu, ali puno se očekuje od britanske publike pa je završio na Main stageu.
PENNYWISE (1. dan, 00.45 sati Hidden stage)
Nazvani po liku iz Kingova romana „Ono“, Pennywise su zajedno s Rancid, Bad Religion, NOFX, Green Day i Offspring jedan od stožernih bendova kalifornijskog punk revivala s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Počeli su 1988. godine kao bend koji svira po tulumima u rodnom gradu Hermosa Beach u Kaliforniji, a premda najmanje eksponirani prodali su milijune albuma.
Do sada su izdali jedanaest studijskih albuma, jedan live album, dva EP-a i jedan DVD. Istoimeni prvi album “Pennywise” iz 1990. godine iznimno brzo se proširio među ljubiteljima punka osiguravši bendu prepoznatljivost. Zahvaljujući drugom i trećem albumu postali su planetarno popularni, a već tada uporno su odbijali potpisati ugovor za veliku diskografsku kuću ostavši vjerni Epitaphu. Prvi njihovi tekstovi odisali su pozitivom, dok u nešto kasnijim tekstovima kritiziraju političku situaciju i društveni (ne)moral.
Bend je prebrodio i mnoge probleme poput samoubojstva basista, preko odlazaka i vraćanja članova do glasina o raspadu... Turbulentan period izazvao je i odlazak suosnivača i pjevača benda, Jima Lindberga no ubrzo ga je zamijenio sjajan frontmen hardcore benda Ignite - Zoli Téglás s kojim su 2011. nastupili u zagrebačkom Boongaloou. Nakon što je Téglás ozlijedio leđa Lindberg se ipak vratio te Pennywise sada djeluje u gotovo originalnoj postavi iz 1988. godine.
Najnoviji album, hvaljeni i iznenađujuće svježi "Yesterdays" iz 2014. godine zapravo je svojevrsna kompilacija do sada neizdanih pjesama uključujući i pjesme iz vremena kada su svirali u dvorištima svojih prijatelja.
PROGNOZA: Pennywise su uživo definitivno puno bolji bend od srodnih kalifornijskih NOFX koji su bili na INmusicu 2013. godine. Odlično sviraju, imaju jednog od najboljih bubnjara na sceni, ne prenemažu se između pjesama, a zadnji album im je iznenađujuće dobar. Njihova „Bro Hymn“, kojom uz euforiju publike završavaju koncerte, jedna je od najpoznatijih i najjačih punk himni svih vremena i bude li im još i zvuk dobro pogođen bit će to dobar nastup s mosh pitom i svime zabavnim što se podrazumijeva.
SKUNK ANANSIE (2. dan, 20:45 sati, Main stage)
Skunk Anansie su stari poznanici hrvatske publike i čisti koncertni zicer u ovim krajevima. Britanska četvorka koju, uz karizmatičnu pjevačicu Deborah Anne Dyer poznatiju kao Skin, čine basist Cas, gitarist Ace i bubnjar Mark, nastala je 1994. godine u Londonu, a kao inspiracija za ime benda poslužila je zapadnoafrička narodna priča o Anansiju – mitskom čovjekolikom pauku iz Gane. Riječ 'Skunk' dodana je kako bi ime benda zvučalo "opakije".
Tijekom devedesetih, uz brojne nominacije i priznanja, te s preko pet milijuna prodanih albuma i sedam rasprodanih svjetskih turneja, bili su jedan od najtraženijih europskih izvođača. Nakon što su se 2002. godine članovi benda privremeno razišli, nastavili su se samostalno baviti glazbom, međutim, nitko nije zabilježio veći uspjeh, pa su 2009. ponovo su oformili isti bend. Skunk Anansie ukupno su snimili šest studijskih albuma od kojih su tri izašla prije 2002. godine. Najnoviji album "Anarchytecture" izašao je u siječnju ove godine.
PROGNOZA: Premda imaju svježi materijal, ono što će svi od Skunk Anansie očekivati i željeti čuti, hitovi su iz 90-ih godina odnosno prvog dijela njihove karijere. Njihovi nastupi na Mars festivalu 2010. godine, u Aquariusu godinu kasnije te na Špancirfestu 2013. protekli su uz euforične reakcije publike i sasvim je sigurno da će slično biti i na INmusic festivalu. Premda bi ih najbolje bilo gledati u nekom kasnijem terminu pred zagrijanom publikom, dobro je i ovako u sumrak.
THE KOOKS (3. dan, 22. lipnja, 20:45 sati, Main stage)
Britanski The Kooks još su jedan bend čiji je zadatak ponajprije privući otočku publiku. Ipak, za razliku od Jakea Bugga i The Coral, koji imaju sjajnih albuma i pjesama, The Kooks sa svojim sladunjavim gitarističkim popom baš i ne spadaju među kvalitetnije britanske bendove. Blago rečeno.
Grupa The Kooks nastala je 2004. godine u Brightonu. Nakon prvog albuma 'Inside In/Inside Out' koji je dosegao visoko drugo mjesto na britanskoj ljestvici, drugi album 'Konk' zasjeo je na prvo mjesto. Sljedeća dva albuma, 'Junk Of The Heart' i 'Listen', jednako su slabašna, ali komercijalno su prošli znatno slabije od prethodnika.
PROGNOZA: Stigne li dovoljno Britanaca netko će im se možda i razveseliti, a ostatak će te wannabe Arctic Monkeyse za ekstremno siromašne tek kurtoazno popratiti.
DJANGO DJANGO (1. dan, 22:15 sati, OTP World stage)
Britanski psihodelični art rockeri neobičnog imena Django Django jedno su od najzanimljivijih imena lineupa 11. INmusica. Već istoimenim albumom prvijencem iz 2012. godine, originalnom mješavinom raznih stilova, gitara i elektronike, na kojemu se osjetio utjecaj sjajnog i neprežaljenog The Beta Banda, Django Django izazvali su veliki hype i pohvale kritičara.
Prvi album ''Django Django'' proglašen je jednim od najboljih albuma godine od strane glazbenih časopisa Rolling Stone i NME te je nominiran za prestižnu Mercury nagradu.
Drugi album ''Born under Saturn'' iz 2015. godine stilski je na tragu sjajnog prvijenca premda ipak slabiji. Ponovno je to vrlo zanimljiv složenac raznih stilova na kojemu se mogu čuti najrazličitiji utjecaji od Beach Boysa, preko Kraftverka do Enoa.
PROGNOZA: Django Django su odličan live bend, naprosto idealan za manji OTP stage gdje će, razumljivo, i nastupiti. Bit će to jedan od onih nastupa za biranu publiku kakve su na toj pozornici imali !!!, TV on the Radio, Repetitor ili Bombino. Izvrstan izbor organizatora.
YEASAYER (3. dan, 22:15 sati, OTP World stage)
Yeasayer su još jedan hvaljeni eklektični brooklynški bend koji na zanimljiv način miješa čitav niz stilova. Osnovani su 2006. godine u New Yorku, a trojici stalnih članova Chrisu Keatingu, Iri Wolf Tutonu i Anandu Wilderu se pri snimanju albuma i na nastupima često pridruže i drugi glazbenici. Izdali su četiri albuma: ''All hour Cymbals'' (2007), ''Odd Blood'' (2010), ''Fragrant World'' (2012), te nedavno objavljeni „Amen & Goodbye“, dva live izdanja i jedan EP. Nastupali su na turnejama s MGMT i Beckom te na velikim festivalima kao što su Lollapalooza, Bonnaroo, Reeding, Leeds, Coachella i Latitude.
Yeasayerove eklektične pjesme nastaju spajanjem eksperimentalnog rocka i world musica te kombiniranjem pop melodija i hip hop ritma s ambijentalnim i pomalo mističnim elementima. Ne ispadne to baš uvijek savršeno, ali često je zanimljivo.
PROGNOZA: Baš kao i Django Django, Yesayer su idealan bend za OTP world stage. Premda to baš i nije glazba za svačije uši, činjenica da imaju bezbroj utakmica u nogama i dobru koncertnu reputaciju, uz to što su im pjesme ritmične i plesne, garantira dobar provod svima koji ih vole, a ostali će brzo produžiti dalje.
BARNS COURTNEY (2. dan, 18:45 sati, Main stage)
Britanski kantautor Barns Courtney novo je ime jedanaestog INmusic festivala, a pripala mu je zahtjevna i za njega nedostižna uloga zamjene za sjajne The Heavy koji su otkazali nastup. Iako rođen u Velikoj Britaniji, Barnes je većinu svog djetinjstva proveo u Seattleu (SAD) prije nego se s 15 godina vratio u rodni Ipswich. Promjena okoline, odnosno preseljenje iz jednog okruženja u drugo, može se jasno čuti u njegovoj eklektičnoj mješavini stilova, pa tu ima svega i svačega uključujući blues-rock, hip hop i grunge te naravno britanski melodični indie.
Barns je često uspoređivan s Ed Sheeranom, koji mu je ujedno bio i školski kolega, te ranim Mumford & Sonsima. Prošlog tjedna izdao je dugoočekivani album prvijenac ''Hands'' koji će predstaviti i uživo na Jarunu!
PROGNOZA: Barns Courtney je neka vrsta Jakea Bugga za siromašne, a premda ima zanimljiv glas još uvijek nije nikoga uspio impresionirati ni uvjeriti da je ima potencijal za nešto više. Sa svojih nekoliko pjesama neće moći ni približno zamijeniti nepreželjene The Heavy, nego će poslužiti kao filler za poluizainteresirane rijetke domaće gledatelje i kakav takav mamac za engleske klince.
SHEARWATER (3. dan, 00:45 sati, Hidden stage)
Indie bend Shearwater pokrenut je kao popratni projekt Jonathana Meiburga i Will Sheffa koji su uz matični folk-rock bend Okkervil River, stvarali i znatno drugačiju glazbu. Devet albuma kasnije pokazalo se da je Shearwater jednako važan i kvalitetan kao i Okkervil River koji je zagrebačka publika imala prilike vidjeti na odličnom koncertu u KSET-u 2005. godine. Shearwater je bend koji inspiraciju crpi iz ostavštine 80-ih godina prošloga stoljeća, ali premda je to doba proizvelo neke od najstrašnijih glazbenih epizoda u povijesti, Shearwater su te zamke uspijevali izbjeći i držati se samo onog dobrog.
Najnoviji vrlo hvaljeni album ''Jet Plane and Oxbow'' (2016.) najambiciozniji je njihov projekt dosad i najbolje što su uz odlični „Rook“ u karijeri snimili. Album je moćan i bogat melodijama, a Meiburgov glas nikada nije zvučao tako dobro i uvjerljivo. Na albumu se mogu čuti razni utjecaji: ima tu i Talking Headsa i Tears for Fearsa i Petera Gabriela, a mogu se prepoznati i utjecaji U2 iz doba kada su bili doista dobar bend, a ne pretenciozna karikatura kao danas.
PROGNOZA: Čak i da u karijeri imaju samo album ''Jet Plane and Oxbow'', Shearwater bi trebalo obavezno vidjeti. Ovako, s nekoliko izvrsnih albuma i pregršt sjajnih pjesama, odličnom koncertnom reputacijom i činjenicom da je glazba koju rade zahvalna i za otvoreni prostor, Shearwater imaju potencijal biti jedno od najugodnijih iznenađenja festivala.
MY BABY (2. dan, 00:45 sati, Hidden stage)
Nizozemsko-novozelandska trojka My Baby zanimljiva su i nesvakidašnja kombinacija psihodeličnog bluesa, rocka i funka te raznih folk i plesnih ritmova – od zapadnoafričkih plemenskih plesnih elemenata preko indijskog ragasa do elemenata suvremene dance scene.
Bend je osnovan 2012. godine u Amsterdamu kada su brat i sestra Joost i Cato van Dyck, uz blues gitarista Daniela ''DaFreez'' Johnstona odlučili zajedno širiti zajedničku ljubav prema bluesu i plesnim ritmovima.
Četiri godine nakon osnivanja mogu se pohvaliti s dva snimljena albuma, 150 svirki godišnje te sjajnom koncertnom reputacijom i sve više publike koja ih prati.
PROGNOZA: My Baby su sjajni glazbenici, a njihova plesna verzija bluesa savršeno će se uklopiti u program festivala. Idealno će ih biti vidjeti i čuti u intimnijoj atmosferi na Hidden stageu, a šteta što im se nastup ne poklapa s Florence + the Machine kada bi ih došli poslušati samo oni koje to doista zanima i razumiju o čemu se radi.
FÚGÚ MANGO (1. dan, 18:00 sati, OTP World stage)
Osnovani 2013. godine u Bruxellesu, FuGu Mango nastali su iz ljubavi prema plesnoj glazbi, indie popu i afričkim ritmovima. Baziran na intenzivnim ritmovima udaraljki njihov prvi album "JuJu" ističe se višeslojnim vokalima zaokruženima interesantnim gitarističkim dionicama. Ovaj art-pop kolektiv na zanimljiv način isprepliće tradicionalne afričke ritmove, višestruke vokalne dionice i futurističku estetiku popa.
PROGNOZA: FuGu Mango zvuče vrlo zanimljivo i premda je njihova glazba pogodnija za manje i zatvorene prostore nego festivalske livade, mogli bi biti sasvim dobri i na otvorenom. OTP world stage na kojemu će nastupiti sasvim je po mjeri takvih izvođača.
WORLD MUSIC
Orkesta Mendoza (2. dan, 19:45 sati, OTP World stage)
Orkesta Mendoza je bend iz Tucsona, Arizona u čijim se zaraznim melodijama nalaze se i elementi rumbe, psihodelije te jazza i indie rocka. Osnivač grupe, Sergio Mendoza nedavno je bio na turneji kao pridruženi član grupe Calexico, a također je nastupao s ansamblom DeVotchKa. Glazba Orkesta Mendoze najbliža je zvuku Pereza Prada iz 1950-ih, ali sa snažnim utjecajem širokog spektra latinoameričke glazbe novog stoljeća.
Pat Thomas and Kwashibu Area Band (3.dan, 19:45 sati, OTP World stage)
Poznat kao 'Zlatni Glas Afrike' i "prva rock zvijezda" iz Gane, Pat Thomas je odrastao uz legendarnog afričkog glazbenika Kinga Onyina te je i sam vrlo rano počeo graditi svoju glazbenu karijeru. Zahvaljujući nizu suradnji s Ebom Taylorom tijekom sedamdesetih i osamdesetih njih dvojica postaju okosnica ganske Afrobeat i Afro-pop-funk scene. Sa svojim prepoznatljivim, paralelno snažnim i toplim, tečnim stilom pjevanja Pat Thomas jedan je od najcjenjenijih afričkih glazbenika.
Monoswezi (1. dan, 19:45 sati, OTP World stage)
Grupu Monoswezi čine glazbenici podrijetlom iz Mozambika, Norveške, Švedske i Zimbabvea. U potrazi za glazbenim izričajem pri stvaranju autorske glazbe Monoswezi paralelno poštuju afričku tradiciju te ju, uz vlastite improvizacije, kombiniraju s elementima popa, jazza i moderne glazbe. U svibnju 2015. godine izdali su svoj drugi album ''Monoswezi Yanga'' koji je proglašen albumom mjeseca na BBC Worldu te je čak 6 mjeseci bio uvršten među 20 najboljih izdanja na glazbenoj top ljestvici "World Music Charts Europe".
PROGNOZA: Inzistiranje na dovođenju vrlo zanimljivih i aktualnih imena world music scene na pozornicu INmusic festivala za svaku je pohvalu, a gotovo svi ti glazbenici koji su tijekom godina prodefilirali festivalom opravdali su poziv. Jednako će tako biti i ove godine s time da Orkesta Mendoza imaju potencijala napraviti ozbiljnu „štalu“.
DOMAĆE SNAGE
Već se sada može reći da je izbor domaćih bendova koji će nastupiti na pozornicama INmusica, jedan od najboljih od kad je festivala, a sasvim sigurno taj popis i nije konačan.
Od provjerenih snaga tu su Kawasaki 3P (2. dan, 22:15, OTP World stage) i Gustafi (3.dan, 00:30 sati, Balkan goes North), dva koncertna zicera i feel good mašine kakve uvijek trebaju na festivalima, te Bamby Molesters (1. dan, 00:45 sati, Balkan goes North) kao idealan bend za stati na loptu. Nema se tu što puno objašnjavati, svatko tko voli glazbu vidio ih je uživo i zna da ga očekuju sjajni nastupi.
Chui i Žen, premda sasvim drugačiji bendovi, također su odličan odabir. Oba benda izdala su sjajne albume u 2015. potvrdivši ih i jednako dobrim nastupima uživo, pa premda to nije materijal za veselicu na velikim poljima, odlično će se uklopiti na Hidden stage.
Moskva, Moskao, vrlo zanimljivi The Black Room, Plastic Knife, Dječak iz vode, North i Scarlet Notes, svirat će za najbliže prijatelje i skupljati iskustvo.