Kada sam prvi put čula Courtney Barnett na radiju, pomislila sam: ''Pa kada je Kim Gordon napravila novu pjesmu za koju ne znam?!''. Da su danas devedesete, njene pjesme zacijelo bi se vrtjele u MTV-evoj emisiji ''120 Minutes'', a narativni komadi potpuno netipičnih struktura pravo su osvježenje među izlizanim pop formulama.

Nakon što je pomela australske glazbene nagrade ARIA, vlasnica jednog od ponajboljih albuma protekle godine nominirana je za Grammy za najboljeg novog izvođača, kao i za Brit Awards, u kategoriji najbolje međunarodne izvođačice, a je li ga i osvojila saznat ćemo 24. veljače.

Magazin Spin proglasio ju je kantautoricom godine, a njezin debitantski album ''Sometimes I Sit And Think And Sometimes I Just Sit'' među najbolje albume 2015. uvrstili su Guardian, New Musical Express, Pitchfork, Stereogum, Rolling Stone i Uncut. Na prvo mjesto postavili su je i slušatelji izvrsnog radija KEXP, a pohvale na njen račun iznio je i Jarvis Cocker u svojoj radijskoj emisiji Jarvis Cocker Sunday's Service.

Courtney Barnett rođena je 1987. u mjestu Pittwater, a odrasla je u Sydneyju. Do 16. godine marljivo je trenirala tenis i htjela je postati profesionalna tenisačica, a gitaru je počela svirati kao tinejdžerka. U ranim dvadesetima prodavala je tenisice u trgovini sportskom opremom u Melbourneu, a na početku karijere još uvijek je imala posao na šanku lokalnog kluba u kojem su ona i njeni prijatelji često nastupali.

Prije nego što je počela solo-karijeru dvije je godine svirala gitaru u garažnom grunge bendu Rapid Transit, a potom u Immigrant Union, koji je osnovao Brent DeBoer iz benda Dandy Warhols.

U djetinjstvu je voljela Nirvanu, a jedan od njenih najvećih utjecaja je australski pjevač Darren Hanlon, čije su pjesme također temeljene na pričama. Velika je obožavateljica i australskog benda The Go-Betweens, a među obradama koje često izvodi na koncertima su i one Lemonheadsa i Breedersa.

Njen dvostruki EP ''A Sea of Split Peas'', kompilacija dva prethodno samoizdana albuma, omogućio joj je gostovanje kod Jimmyja Fallona i nastup na Coachelli, no prava bomba bio je tek album ''Sometimes I Sit And Think And Sometimes I Just Sit'', snimljen u samo deset dana.

Ispovjedni stihovi prožeti crnim humorom koje više izvikuje nego što pjeva inspirirani su australskim predgrađima, kao u pjesmi o Prestonu, depresivnom predgrađu Melbournea koju je nazvala ''Depreston'', ili pak situacijama iz stvarnog života, kao što je ona iz pjesme ''Avant Gardener'' sa spomenutog EP-a, kada je tijekom rada u vrtu doživjela anafilaktički šok.

Ponekad i naslovi govore sami za sebe, kao u pjesmi ''Nobody Cares If You Don't Go To That Party'', a kuriozitet je da je najveći hit njenog debi albuma, pjesma ''Pedestrian at Best'', napisana svega pola sata prije početka snimanja i prvi put ju je otpjevala naglas tek na snimanju. Bijesna na cijeli svijet, u mikrofon je zavrištala stihove koje će biti teško nadmašiti: ''Put me on a pedestal and I'll only disappoint you, tell me I'm exceptional and I promise to exploit you, give me all your money and I'll make some origami honey, I think you're a joke but I don't find you very funny!''.

Barnett danas živi u Melbourneu i već je četiri godine u vezi s jedanaest godina starijom glazbenicom Jen Cloher, s kojom vodi i malu izdavačku kuću Milk! Records, koju je osnovala novcem posuđenim od bake. Studirala je umjetnost na University of Tasmania i sama radi omote svojih albuma, a prije nego što je počela nastupati nikada nije putovala izvan Australije pa kada su je novinari upitali što joj se najviše sviđa u karijeri glazbenice, skromno je odgovorila - da je lijepo napokon vidjeti kako izgleda svijet.