Bubnjar izvrsnih i beskrajno utjecajnih američkih post-rockera Tortoise, uoči nastupa u četvrtak 18. veljače u Močvari, govori samo za Trusty.hr

Kada je u ožujku 1994. u recenziji jednog albuma u časopisu Mojo, britanski novinar Simon Reynolds upotrijebio izraz post-rock, vjerojatno nije mogao zamisliti da će to ubrzo postati naziv za novi glazbeni žanr. Jedan od gradova u kojem je naišao na posebno plodno tlo bio je Chicago, u kojem je četiri godine ranije osnovan bend Tortoise. Njihovi suvremenici bili su i Labradford i Cul de Sac, kao i kanadski bendovi okupljeni oko izdavačke kuće Constellation Records, no upravo su Tortoise postali rodonačelnici žanra koji će kasnije proslaviti i bendove poput Trans Am, June Of 44, To Rococo Rot, Mogwai, Sigur Rós, Mono, Explosions in the Sky, God is an Astronaut...

Tortoise su osnovali tadašnji basist benda Eleventh Dream Day, Douglas McCombs, koji je tijekom 80-ih bio i uspješan skejter, te bubnjar John Herndon, a njima su se uskoro pridružili John McEntire, Bundy K. Brown i Dan Bitney. Ta postava zaslužna je za debi album ''Tortoise'', nastao na razmeđu Krautrocka, trip-hopa, jazza, avangarde, indie rocka i duba, no poznatim ih je učinio tek drugi album "Millions Now Living Will Never Die" iz 1996. godine, koji je - a pogotovo 20 minuta duga uvodna pjesma ''Djed'' - označio trijumf jedne nove estetike, dok je sam naziv albuma zvučao kao nešto što daje nadu svim onim raspršenim egzistencijama, koje su čak i nakon raspada Nirvane htjele živjeti dalje.

Četiri godine nakon posljednjeg zagrebačkog koncerta, Tortoise u četvrtak 18. veljače stižu u Močvaru gdje će predstaviti svoj najnoviji album ''The Catastrophist'', a društvo će im raditi Sam Prekop, gitarist i pjevač benda The Sea and Cake i jedan od veterana čikaške scena 90-ih. Uoči koncerta na naša pitanja odgovorio je bubnjar i perkusionist benda Dan Bitney.

• Punk je rođen u New Yorku i Londonu, house i techno svoje korijene vuku iz Detroita, a bijesni zvuk grungea dolazi iz kišovitog Seattlea: mnogo je zvukova popularne glazbe koji su povezani s određenim gradovima. No, u slučaju Chicaga nikada nije postojala opasnost da postane novi Seattle, jednostavno zato što bendovi koji dolaze iz Chicaga nisu mogli biti različitiji: Big Black, Naked Raygun, Smashing Pumpkins i Tortoise zaista nemaju ništa zajedničko. Slažete li se da u Chicagu nikada nije mogao osjetiti takav ''hype''?

- U doba kada smo mi počinjali postojao je jedan val bendova koji su potpisali za velike izdavačke kuće - Liz Phair, Veruca Salt, Urge Overkill... Tako da je postojao taj jedan 'hype'' odnosno ekstatično raspoloženje oko rock bendova, ali slažem se da nikada nije postojao zvuk povezan s Chicagom. Stvarajući muziku nismo bili opterećeni time da prodamo mnogo albuma, već da pokušamo stvoriti drugačiji zvuk koristeći dva bubnja, dva basa, vibrafone i sintisajzere

• Kada se danas osvrnete na album ''Millions Now Living Will Never Die'', jeste li iznenađeni koliko je u međuvremenu postao utjecajan?

- ''Millions...'' je kombinirao muzičke elemente na svjež način koji je naišao pozitivan odjek kod slušatelja, iako je samo otvorna skladba ''Djed'' sadržavala elemente Krautrocka, Stevea Reicha i minimalističke elektronske muzike. Da, bio sam iznenađen i čast mi je da sam dio grupe koja je utjecala na mnoštvo slušatelja.

• Smatra se da ste upravo tim albumom definirali post-rock žanr, odnosno revolucionirali indie rock, dodavši mu elemente različitih žanrova. Možete li usporediti post-rock iz 90-ih i bendove koji su postojali u doba kada je nastao i Tortoise i današnje uspješne post-rock bendove kao što je Sigur Rós. Je li post-rock postao komercijalniji i time prihvatljiviji za mase?

- U jednom trenutku impliciralo se da smo mi nekako ''ubili'' rock'n'roll i stvorili novi glazbeni žanr, no nitko od nas to nije vjerovao. Većina glazbenika posuđivala je od svojih uzora ili svojih omiljenih izvođača i razvijala originalan zvuk tijekom godina sviranja. Zahvaljujući Internetu sve više ljudi može otkriti bendove koji zaista pokušavaju biti kreativni, a također je lakše i pronaći opskurnu muziku iz prošlosti koja bi mogla biti utjecajna. Mislim da s vremenom čak i neka od najpopularnije muzike postaje eksperimentalna ili sadrži eksperimentalne elemente, pogotovo s upotrebom elektronike/sintisajzera, no srećom još uvijek postoje izvođači i bendovi koji su toliko rijetki čak i za mase.

• Koji su bendovi po vašem mišljenju bili proto-post-rock bendovi, tj. oni koji su utjecali na vaš rad u samim počecima?

- Liquid Liquid, This Heat, Can, The Art Ensemble of Chicago, Ry Cooder (''Paris Texas'' soundtrack), Brain Eno i David Byrne (njihov zajednički album ''My Life in the Bush of Ghosts''), Steve Reich, Wire, King Tubby, Adrian Sherwood...

• Jedan ste od rijetkih bendova koji nema izdvojenog lidera - je li to bila namjerna odluka ili se jednostavno tako dogodilo? Čini li to proces stvaranja muzike lakšim ili težim?

- Mislim da se to jednostavno dogodilo, mi svi zajedno pišemo muziku i donosimo zajednički odluke, što ponekad cijeli proces nastajanja pjesama čini sporijim, ali smatram da je to bolje i stoga je naš materijal kompleksniji i raznovrsniji.

• Paralelno s Tortoise, svaki član benda svira u barem jednom side-projektu - The Sea And Cake, Eleventh Dream Day, Brokeback, Isotope 217, Chicago Odense Ensemble... Je li Tortoise vaš glavni bend ili su vam svi podjednako važni?

- Mislim da je odgovor oboje; različiti projekti pokreću se iz različitih razloga. Tortoise je moj glavni bend, no tijekom proteklih nekoliko godina svirao sam i improvizirao s mnoštvom malih bendova kreativnih muzičara kako bih se fokusirao na bubnjanje, dok sam kod Tortoise multiinstrumentalist i autor. Za mene je oboje jednako važno i donosi kvalitetu u sve projekte.

• Ugodno me iznenadilo da su Tortoise prije nekoliko godina napravili soundtrack za horor film ''Lovely Molly'' Eduarda Sáncheza, koji se krajem 90-ih proslavio filmom ''Projekt Vještica iz Blaira''. Dobivate li, kao instrumentalni bend, mnogo ponuda za korištenje vaše muzike u filmovima ili na televiziji?

- Rijetko nas pitaju da pridonesemo za televiziju, za film ponekad, no to je posebna industrija s agentima i agencijama za zapošljavanje. Ali voljeli bismo više raditi u ovom području, budući da nam često govore kako je naš zvuk povremeno vrlo sinematičan.

• Na vašem novom albumu ''The Catastrophist'', objavljenom 22. siječnja, gostuju Georgia Hubley iz Yo La Tengo i Todd Rittman iz US Maple; možete li nam reći nešto više o albumu i o njihovim ulogama? To je prvi put da imate i vokale?

- ''The Catastrophist'' je naš sedmi album što me akutno osvijestilo da bismo trebali evoluirati na neki način i pokušati maknuti bilo kakve elemente koji bi mogli biti reference na starije pjesme. To je bio izazov budući da se to događa prirodno, no jedna velika razlika je dodavanje pjesama s vokalima. Obratili smo se nekim prijateljima i mislim da su rezultati fantastični; Todd pjeva obradu pjesme Davida Essexa ''Rock On', što je neobična kompozicija, nezaboravno prorijeđena i čudna. Snimili smo je kao hommage toj ''čudnoj'' muzici koja je doprla do masa. ''Yonder Blues'', na kojem pjeva Georgia, vidim kao naš pogled na RnB, mrvicu tužno, ali puno nade i prekrasno.