Jedna od definitivno teže razumljivih i objašnjivih pojava u domaćoj rock glazbi (a nije da ih nema poprilično neobjašnjivih) je potreba da se osvoji, pokori, ili kako god to nazvali, mala dvorana zagrebačkog Doma sportova.

Da se razumijemo nije to nešto u svijetu nepoznato, postoje neke kultne dvorane koje imaju takav status da je pitanje prestiža svirati u njima, ali ta ružna i ekstremno neakustična kutijetina kakva je mala dvorana Doma sportova ni u najvećem ludilu i baš ničim ne zaslužuje takav status. Ono što eventualno može s ponosom nositi je titula ubojice koncerata, jer na tom su stratištu dobrog i čistog zvuka pali gotovo svi koje je nužda ili pretjerana ambicija nanijela na pozornicu.

Doda li se tome neljudska gužva i čepovi koji nastanu ako se dvorana rasproda, pa manjak WC-a zbog kojega se stvore one zmije očajnika izobličenih lica kojima mjehur puca, pa žensko osvajanje na juriš kabina u muškom WC-u... i tako, ukratko, poprilični užas.

Nizu „osvajača“ male dvorane Doma sportova, pridružio se u petak i Let 3, jedan od dva tri najbolja live benda u povijesti ovih prostora, koji je već odavno prerastao kapacitet klubova, premda su po glazbenom izričaju uvijek bili idealni baš za klubove.

Mogao je, jasno, Let 3 demonstrirati silu i zadovoljiti sve svoje obožavatelje i znatiželjnike svirajući nekoliko klupskih koncerata zaredom, ali, jebeš ti to, zov sportske dvorane bio je jači. A i golemi kip Angele koja sere teško bi stao u manji prostor.

Pa kako je bilo? U inače rasprodanoj, ali tada još praznjikavoj dvorani prvi su nastupili riječki Morso, bend koji se već dugo muči izazvati veću pozornost publike, ali mu to slabo uspijeva. U polupraznoj dvorani zvučali su prilično šuplje s mnogo jeke, a ruku na srce nije to još uvijek ni dovoljno kvalitetan materijal da bi privukao širi krug poklonika, pa su se i mnogi koji su zavirili u dvoranu uglavnom brzo vraćali u hodnik na pivo. Ipak, nešto ljudi ih je ispratilo do kraja, pa nije bilo baš posve uzalud.

Nakon Morsa red je došao na sjajne Kawasaki 3P, bend koji je uživo čisti zicer, koji ima, barem po meni, najuzbudljiviji album u prošloj godini i koji je, također, po popularnosti nadrastao klupske prostore. Naknadno dodavanje Kawasakija izgledalo je kao potez izazvan strahom od mogućnosti da dvorana ne bi bila rasprodana, što se, naravno, nije dogodilo, a budući da je velika većina publike došla ponajprije zbog Leta 3, Kawasaki kao osigurač u tu svrhu i nije bio neophodan. Opet, s druge strane, uvijek ih je dobro vidjeti u akciji, pa makar i kao predgrupu.

Tomfa, Viduka i ostatak ekipe imali su već pristojno popunjenu dvoranu, ali i taj prokleto mutan i šuplji zvuk, pa je slušati ih s pozicije sa strane stagea zapravo bilo poprilično mučenje. Ipak, svoj su skraćeni set „najvećih hitova“ odradili standardno nabrijano i nadahnuto pa su ispraćeni zasluženim ovacijama.

Napokon, u već posve ispunjenoj dvorani red je došao na zvijezde večeri. Let 3 je stigao sa svom zamislivom opremom i naoružanjem, bili su tu puhači, ženski prateći vokali, pirotehnika, perje i atraktivni kostimi, golema Angela koja sere, bilo je tu uglavnom sve što treba – osim, da, da, shvatili ste, dobrog i čistog zvuka. Počelo je baš prilično mutnjikavo i, zapravo, ne pamtim kada sam u ovih bezbroj godina i nastupa gledao Let 3 sa slabijim zvukom.

Publici to, međutim nije previše smetalo, a kako je koncert odmicao i zvuk je postao nešto manje očajan, da bi ubrzo, barem što se atmosfere tiče, sve sjelo na svoje mjesto i veći dio nastupa prošao je u doista euforičnom ozračju čitave dvorane. Publika zaslužuje poseban osvrt. Naime, rijetko se kada na ovako velikim koncertima stvori tako sjajna atmosfera s toliko dobrih vibracija, a uz vrhunski raspoložene navijače i bend koji je uvijek u vrhunskoj formi i doslovno ne zna odsvirati loš koncert, slabosti padaju u drugi plan.

Sam koncert bio je baziran ponajprije na albumima „Jedina“ i „Bombardiranje Srbije i Čačka“, neke je pjesme (Dijete u vremenu, Profesor Jakov, Sokol...) publika praktički sama zborski otpjevala (Mišo bi ubio za ovakav zbor), a stariji su fanovi na svoje došli na bisu, kada su na red došle „Nafta“ i zaključna, monstruozno dobra i veličanstveno moćna „Sam u vodi“.

S novog albuma Let 3 nisu svirali pretjerano mnogo pjesama, a nakon površnog slušanja, dojma sam da tu, blago rečeno, baš i neće biti materijala koji će se pretvoriti u koncertne favorite.

Uglavnom, kad se podvuče crta bio je to vrlo dojmljiv koncert, ali isključivo zbog veličanstvene atmosfere. Zvuk je kao i uvijek na tom mjestu bio iritantno loš i kada bi netko s bilo kakvim izgovorom zabranio održavanje koncerata u toj dvorani svima bi učinio veliku uslugu.