Nije ta kišna, prohladna i nekako šugava srijeda izgledala nimalo obećavajuće i poticajno za odlazak u Močvaru na koncert ESC Lifea, Petala i Beach Slenga, ali tko god je odustao može mu biti žao jer je propustio jedan krajnje neobičan i zabavan nastup, na trenutke sličniji kućnom tulumu nego koncertu.

Unatoč vremenu pristojan broj ljudi skupio se već na domaćim ESC Life koji su otvorili večer moćnim, glasnim i nabrijanim nastupom. ESC Life nisu klinci i vidi se da imaju dosta utakmica u nogama, ali tako furiozna svirka ne viđa se često ni kod iskusnih bendova. Rijetko se vidi i nastup odrađen praktički u dahu s tek rijetkim i vrlo kratkim stankama između pjesama, pa, barem što se mene tiče, velike pohvale zaslužuju i za to. Bilo je odlično, proletjelo je u trenu i, uglavnom, sve pohvale za domaće snage.

Ono što je uslijedio nakon odličnih ESC Life ide u rubriku „and now something completely different“ jer usamljena Kiley Lotz bez ostatka Petala izgledala je kao žešće čuđenje u svijetu. Kiley je zgođušna, čini se da je draga i dobra u duši, dobar je i album Petala, ali to što je bez benda odradila u Močvari bila je prilična pilana uz povremene uhu pomalo neugodne glasovne eskapade i nije čudno da se prostor oko šanka napunio strelovitom brzinom. Zapravo, to se pokazalo kao dobra stvar jer stiglo se više i popiti, a tko je više popio zadovoljniji je s nastupom Beach Slanga bio.

Po onoj staroj „tuku naši, al tuku i njihovi“ nije se štedio ni James Alex, pa je na stage izašao s malo prerano dostignutom radnom temperaturom. Philadelphijski Beach Slang je zanimljiva kombinacija tri klinca debelo ispod 30 i 45-godišnjeg Alexa koji svoje godine odlično nosi, dapače, ostatak benda djeluje i znatno zrelije od njega. Počelo je silovito, onako kako je i red za bend čiji je album „The Things We Do to Find People Who Feel Like US“  jedan od najboljih izdanih u prošloj godini. Beach Slang pršte od energije i dobrih vibracija, praktički nemaju slabih pjesama i sa sviračke strane to je klapalo fantastično.

Publika je bila također vrlo raspoložena, skakalo se plesalo i jedino što je, barem meni, pomalo smetalo u prvom dijelu nastupa bile su ipak malo preduge pauze za naštimavanje gitara između otprilike svake dvije pjesme. Alex je pričom tada još uspješno razbijao monotoniju, bend bi silovito nastavljao i to nije bila neka veća smetnja, premda bi bez toga sve bilo sasvim blizu savršenstvu. Kako je koncert odmicao Alex je uredno udarao po Zmajskom pivu (ne bi bilo loše da ga se može kupiti i na šanku) i kraj regularnog dijela koncerta dočekao je u finom dimu.

Razumije se da je uslijedio bis, ali tada je Alexa već sasvim bacilo na priču, pa se tu zapravo malo, premda sjajno sviralo, uključujući obrade Jawbreakera i Replacementsa čija je „Can`t Hardly Wait“ zvučala upravo briljantno. Tu dolazimo do onoga da je važno bilo ne biti trijezan, jer Alexovo pijano brbljanje bilo je upravo onoliko zabavno koliko je trijeznima zabavno brbljanje bilo koga tko previše popije. Srećom bilo je dovoljno onih koji nisu bili trijezni, a nakon završetka tog 50-minutnog, tulumu sličnog bisa, razdragani je Alex uredno izgrlio i izljubio sve koji su ostali na šanku, svakom osobno zahvalio na dolasku i potpisao ploče svima koji su ih kupili. E jebiga, to se ipak rijetko viđa. Koliko god neobičan, bio je to zapravo vrlo zabavan nastup, sjajan u prvom, regularnom dijelu, prilično kaotičan u drugom, ali s takvim pjesmama i silinom svirke, treba oprostiti alkoholom izazvane eskapade i nesavršenosti.