Gotovo je, umro je veliki i neponovljivi David Bowie, i to onako kako samo on može i zna. Potpuno iznenađujuće i drugačije od svih. Otišao je nakon jednoipolgodišnje borbe s rakom jetre, tek nekoliko dana nakon svog 69. rođendana kada je i objavio sjajni album „Blackstar“ i doživio da mu se ponovno pokloni čitav svijet.

Bowie je već dugo imao zdravstvenih problema zbog čega je i prestao nastupati uživo, ali za ovu borbu koju je prolazio i nažalost izgubio, znali su samo njegovi najbliži.

Važnost, veličina i utjecaj Davida Bowiea na glazbu, ali i stil i modu vremena u kojemu je živio i radio, ogromna je i zapravo nemjerljiva. Bowie, kako je to neko lijepo primijetio, nije stvaralački evoluirao, on je bio permanentna stvaralačka revolucija i sinonim za pojam cool.

Bio je u pravom smislu glazbeni i modni odnosno stilski kameleon, magnet za ljude dobrog ukusa i prezren od seljačina i zadrtih konzervativaca, kako svjetonazorskih tako i glazbenih. Bio je za takve jednostavno precool. Nisu ga svi voljeli, ali su ga gotovo svi poštovali. Kada je punk pomeo glazbenu scenu i pljunuo u lice svemu starom, Bowie je bio jedan od rijetkih koji je prošao neokrznut, dapače. Bio je predobar i preinovativan da bi ga se ticale revolucije sa strane, a koliko je bio velik i cijenjen vidjelo se 1997. na proslavi njegova 50. rođendana na koncertu u newyorškom Madison Square Gardenu. U njegovu su se čast tada na pozornici izredali i s njim nastupili Lou Reed, Foo Fighters, Sonic Youth, Placebo, Frank Black, Robert Smith i Billy Corgan.

Bowieva glazbena karijera u prvoj i najboljoj fazi do 80-ih godina bila je nalik ludom rollercoasteru i ta koncetracija kvalitete i inovativnosti, rijetko je viđena ikada u bilo kojoj grani umjetnosti.

Rođen je u Londonu 1947. kao David Jones, a prezime je promijenio 1966. da ga ne bi miješali s Davyjem Jonesom iz benda Monkees. Karijeru je započeo kao mod, da bi 1967. albumom „Space Odity“ izveo svoj prvi veliki makeover i ušao u hipi fazu. Nije to bio bogznakako dobar album, ali naslovna pjesma postala je apsolutni klasik rock glazbe.

„The Man Who Sold The World“ iz 1970. godine bio je sjajan klasični nabrijani rock album, doduše prilično tradicionalan u glazbenom smislu, ali vrlo važan jer je Bowie na njemu započeo suradnju s gitaristom Mickom Ronsonom i producentom Tonyjem Viscontijem koji ga je pratio kroz čitavu karijeru, definirao mu zvuk(ove) te producirao i posljednji album „Blackstar“. Da ne bude baš sve klasično, Bowie se za omot albuma slikao u haljini.

Već sljedeći album „Hunky Dory“ njegovo prvo remek djelo iz 1971. godine, bio je drugačijeg zvuka. Čvrsti, klasični rock s elemetima hard and heavyja, zamijenjen je nešto kompleksnijim zvukom, ima tu i britanskog folka i dancehalla, ima i art rocka, i, uglavnom, bio je to pun pogodak. „Changes“, „Oh! You Pretty Things“, „Life On Mars“, „Andy Warhol“, „Queen Bitch“ klasici su s tog albuma koje je Bowie izvodio do kraja koncertne karijere.  

Ako je „Hunky Dory“ bio na korak od savršenstva, Bowiev album „The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars“ iz 1972. bio je čisto i veličanstveno savršenstvo, novo remek djelo i jedan od najboljih i najznačajnijih albuma rock glazbe do današnjeg dana, i vjerojatno najbolji u Bowievoj karijeri.

Bowie se na Ziggyju vratio hard rocku i uveo u igru glam rock, a konceptualni album govori o vanzemaljskoj androginoj rock zvijezdi Ziggyju Stardustu. Ipak, ono što taj album čini tako velikim je njegova glazba, fantastične i neodoljive pop melodije praćene žestokom gitarskom tutnjavom i fenomenalnim rifovima Micka Ronsona, koji je na tom albumu naprosto briljirao. Nema smisla izdvajati pjesme sa Ziggyja, sve su savršene i s godinama nisu izgubile ništa od svoje ljepote. Čak i da mu je tu stala karijera Bowie bi imao važno mjesto u povijesto rock glazbe.

Ziggy je Bowiea lansirao među zvijezde, ali kada ubodeš remek djelo, teško je održati takvu razinu. Zvjezdani status pratio je prikladan način života, sa svime što podrazumijeva hedonizam na najjače, uključujući, razumije se, alkohol i droge, a Bowie se na užas puritanaca već onda poigravao svojom biseksualnošću. Tada je već bio oženjen s Angie Barnett s kojom će se razvesti 1980., a imao je već i sina Zowiea koji će to blesavo ime kasnije promijeniti.

Album „Aladdin Sane“ koji je izašao 1973. doista nije bio savršen poput prethodnika i nema status klasika, ali je ipak bio jako dobar i osigurao mu je status zvijezde i u Americi. Bowie je zvučno ostao na tragu glam rocka Ziggyja, ali je kroz zvuk klavira uveo jazz elemente, a na nekoliko je pjesama prilično eksperimentirao sa zvukom. Naznake blagog pada forme bile su vidljive i na albumu obrada „Pin Ups“, te na „Diamond Dogs“ koji je bio prijelazna faza potpunog napuštanja lika Ziggyja Stardusta. „Diamond Dogs“ je iznjedrio fantastični klasik „Rebel, Rebel“, jednu od najboljih pjesama iz Bowieva kataloga i to je to.

Bowie je bio svjestan da mu treba promjena pa je 1975. objavio soul album „Young Americans“. Nije ni to bio vrhunski album, bio je previše neujednačen, ali je bio početak povratka u formu i sadržavao je barem dva klasika – naslovnu pjesmu i „Fame“ te još dvije tri prilično dobre pjesme.

Prave su i nevjerojatno dobre stvari krenule, međutim, nakon toga. „Station to Station“ iz 1976. zadržao je natruhe soul zvuka prethodnika, ali je zapravo bio punokrvni art – rock album, eksperimentalan i različit od svega ranijeg. Svašta je tu uz soul Bowie znalački pomiješao, ima tu i disca i balada i avant popa, ali što je najvažnije, album je napokon zvučao ujednačeno i zaslužio mjesto još jednog klasika.

Bowie je u to doba preuzeo lik „Thin White Dukea“, a tada je već  bio prilično zaronio u droge i kokainske paranoje pa je preseljenje iz Los Angelesa gdje je živio bila logična odluka. Najprije se vratio u rodni London, a kada je već opasno nagrižen narkoticima i ne posve pri zdravoj pameti masu pozdravio nacističkim pozdravom, shvatio je da je vrag odnio šalu i da je vrijeme za drastične promjene. Trebalo se maknuti dalje i doći k sebi, a odabir Berlina bio je, pokazat će se, savršen izbor za njega i glazbu kao takvu.

Bowie se u Berlinu očistio od svih otrova, povezao s Brianom Enom, a sve to plus poticajna berlinska atmosfera u njemu je probudilo vulkan inspiracije što je rezultiralo njegovim kreativnim vrhuncem poznatim kao „berlinska trilogija“.

Albumi „Low“, „Heroes“ i „Lodger“, bili su posve nova Bowieva glazbena stilska priča u kojoj je posve raskrstio s prošlosti i stvorio remek djela s nemjerljivim utjecajem na budućnost glazbe. Na berlinskoj trilogiji miješaju se nevjerojatne gitare Roberta Fripa i Adriana Belewa s elektronikom, pop melodijama, ali i mračnim eksperimentima koji su daleko od pružanja užitka na prvu loptu. Art rock u savršenom izdanju.

Koliko je Bowie bio kreativan i potentan u to doba govori podatak da je 1977. uz dva svoja savršena albuma, „Low“ i „Heroes“, uspio iščupati iz ralja ovisnosti i svog prijatelja Iggyja Popa i „natjerati“ ga da iste godine snimi i objavi odlične albume „Idiot“ i „Lust for Life“ koji su mu spasili karijeru i vratili ga u život. Iggyja je pratio i na turnejama svirajući mu anonimno klavijature i pazeći da ponovno ne potone.

To najinovativnije i najplodnije Bowievo životno i kreativno razdoblje okončano je 1980. godine kada je objavio posljednje remek djelo u svojoj karijeri, album „Scary Monsters“.

U poziciji velike rock zvijezde i očišćen od poroka, Bowie je nekako zagubio kreativnu oštricu i neuzbudljivi album „Letś Dance“ iz 1983. bio je tek igra na sigurno i čista komercijala. Sve što je uslijedilo nakon toga, uz iznimku baš lošeg projekta Tin Machine, bilo je onako, solidno i slušljivo, ali ni blizu standardima koje je sam postavio.

Opet, njegov je kredit bio nepotrošiv, nitko ga nije prestao voljeti i svaki se novi album čekao s velikom napetošću i nadom da će se veliki David vratiti u vrhunsku formu. Bio je naprosto prevelik i prevažan da ga se ne bi isplatilo čekati.

U međuvremenu je 1990. godine nastupio prvi puta u Zagrebu, po kiši, na za njegovu glazbu posve neprimjerenom stadionu Maksimir. Predgrupa Boa je bila za zaborav, kiša je nemilosrdno lila, zvuk je bio daleko od dobrog, ali sve je to bilo nevažno u usporedbi s odličnom set listom i činjenicom da je veliki David Bowie tu, uživo. I Ramonesi su u Zagrebu bilo daleko od dobrog, pa koga briga.

Kasniji Bowiev nastup u Zagrebu onaj iz 1997. bio je puno bolji, ali ozbiljno dobar album se i dalje uzalud čekao.

Bowie koji se u međuvremenu 1992. vjenčao s prelijepom somalskom manekenkom Iman s kojom ima kćer Alexandriu Zahru Jones, prestao je nastupati uživo 2006. godine nakon problema sa srcem. Nakon prosječnog albuma „Reality“ iz 2003. potpuno se posvetio obiteljskom životu, preselio u New York i polako su svi odustali od očekivanja da će se vratiti.

Nerad mu je ipak dosadio i 2013. objavio je „The Next Day“, koji je trebao biti veliki povratak u igru. Taj povratak baš i nije bio pretjerano dojmljiv. „The Nex Day“ je dobio prolaznu ocjenu uglavnom na račun minulog rada, nepotrošivog ugleda i  činjenice da Bowiea svi vole, ali to je bio album recikliranih starih ideja i zapravo tek još jedan u prilično dugom nizu njegovih albuma koji su bili daleko od najviših standarda.

Kako Bowie više ne stupa uživo pa su izostale i koncertne promocije, „The Next Day“ je prilično brzo potonuo u zaborav i sve se više činilo da veliki majstor više nema snage za velike stvari. Srećom, to nije bila istina jer povratnički je album bio samo zagrijavanje za pravu stvar.

Svi koji smo čekali još jednog velikog Bowiea, pa čak i intimno sumnjajući da ima snage za novi veliki album, došli smo na svoje s jazzom obojenim i nevjerojatno hrabrim i inovativnim albumom, izvrsnim „Blackstarom“. Bowie se vratio u velikom stilu, genijalno i iznenađujuće kako samo on zna, a oduševljenje kritike i publike takvim raspletom bilo je jednoglasno.

Nažalost, ushit je trajao vrlo kratko. Bowie je i otišao posve neočekivano i šokantno, baš onako kako je uspijevao šokirati tijekom najboljih dana svoje karijere.

Nisam baš imao pretjerano puno glazbenih heroja, ali Bowie je bio jedan od neupitnih. Prva faza njegove karijere s barem šest remek djela i nekoliko klasičnih albuma rock glazbe toliko je fantastična u svakom smislu, da mi je potpuno nevažno što je imao kreativnu pauzu od 35 godina.

Na kraju se ipak vratio u vrhunsku stvaralačku formu, teško bolestan sačekao izlazak svog sjajnog albuma, još jednom posljednji put uživao u potvrdi svoje genijalnosti i dubokom naklonu svih nas koji smo ga voljeli i otišao onako kako je najbolje znao. Kao najveći frajer i nevjerojatno cool gospodin, onda kada je sam odlučio da je dosta i na način koji je sam odabrao. Jebena, neponovljiva legenda.