Bowie je snimio hrabar, jazzom, ali i drugim žanrovima inficiran album, uvjerljivo najbolji nakon "Scary Monsters" iz pradavne 1980. godine

Nakon dugog iščekivanja, a pomalo i strepnje kako će zapravo zvučati i hoće li uopće valjati, napokon je objavljen „Blackstar“, novi, 25. album velikog Davida Bowiea. „Blackstar“ je snimljen samo tri godine nakon prilično blijedog albuma „The Next Day“ koji je bio Davidov povratak nakon 10-godišnje pauze i zdravstvenih problema sa srcem zbog kojih je 2006. prestao i nastupati na koncertima.

Taj povratak, međutim, baš i nije bio pretjerano dojmljiv. „The Nex Day“ je dobio prolaznu ocjenu uglavnom na račun minulog rada, nepotrošivog ugleda i činjenice da Bowiea svi vole, cijene i naprosto žele da opet bude u formi kao u prvom dijelu svoje karijere, ali to je bio album recikliranih starih ideja i zapravo tek još jedan u prilično dugom nizu njegovih albuma kojih se nitko neće imati razloga sjećati.

Kako je Bowie još 2006. odustao od nastupa uživo uživo izostale su i koncertne promocije, pa je „The Next Day“ prilično brzo potonuo u zaborav i sve se više činilo da veliki majstor više nema snage za velike stvari. Srećom, to nije bila istina jer povratnički je album bio samo zagrijavanje za pravu stvar.

Svjestan da mu treba promjena, Bowie, koji je godinama živio u New Yorku, za „Blackstar“ je umjesto starog benda angažirao lokalne jazz glazbenike. Priča kaže da je u proljeće 2014. došao u „55 Bar“ u West Villageu, lokalnu jazz instituciju s 96-godišnjom tradicijom, kako bi po preporuci vidio nastup kvarteta saksofonista Donnyja McCaslina.

McCaslin je kasnije oduševljeno prepričavao da je Bowie sjeo za stol do pozornice i odgledao koncert, da bi nakon nastupa otišao bez riječi, a deset dana kasnije poslao mu je mail u kojem ga poziva da on i njegov bubnjar Marc Guiliana dođu u studio i pridruže mu se u snimanju. Riječ je bila o pjesmi „Sue (Or in a Season of Crime)," nakon koje je uslijedio poziv čitavom bendu na snimanje albuma.

Ta pjesma kao i kasnije objavljena „Blackstar“ koje su najavile album pokazale su da će zvuk i stil novog albuma biti nešto potpuno drugačije od prethodnog albuma i u najmanju ruku zanimljivije od svega što je napravio u zadnjih 35 godina. Bowiev producent i prijatelj Tony Visconti rekao je kako su, prije nego li će početi raditi na albumu „Blackstar“, Bowie i on slušali često Kendricka Lamara.

– Naravno da nismo stvarali takvu glazbu, ali jako nam se dopalo koliko je Kendrick bio otvoren za razne utjecaje i kako nije snimio klasični hip – hop album. Svašta je tu umiješao i upravo smo to i mi htjeli postići. Cilj nam je bio izbjeći klasični rock`n`roll abum – rekao je Visconti najavljujući novi album.

Ruku na srce u čitavoj karijeri, odnosno na 25 albuma koje je Bowie snimio, računajući i ovaj novi, bijeg od klasičnog rock`n`rolla bio je česta pojava, pa to i nije bilo neko čudo ni novost, ali nakon što je praćena odličnim i pomalo jezivim video spotom objavljena i sjajna 10 – minutna atmosferična, jazzom inficirana pjesma „Blackstar“, bilo je jasno da je riječ o doista nečem posve drugačijem.

Je li onda „Blackstar“ zapravo jazz album? Naravno da nije, ali angažiranje jazz glazbenika na albumu koji je premda prošaran utjecajima od jazza preko soula, kraut rocka, na kojemu ima hip hop beatova i koječega drugoga, uvijek nepogrešivo Bowievski, bio je pun pogodak i presudno je utjecalo na kvalitetu albuma.

Ako je „The Next Day“ bio rezultat Bowieve potrebe i želje da svijetu pokaže da je još živ i glazbeno potentan, što je očito bio pritisak koji mu je samo naštetio, „Blackstar“ je rađen bez takvog imperativa i plod je čistog uživanja u glazbi i njezinu stvaranju.

Album ima sedam pjesama, traje 42 minute i napokon, prvi puta nakon „Scary Monsters“, riječ je o ujednačenom djelu bez slabog mjesta ili fillera. „Blackstar“, treba to reći, nije album na koji će većina pasti na prvo slušanje, dapače, riječ je o tipično Bowievskom, ponekad naizgled hladnom, ali iznimno kompleksnom, atmosferičnom, slojevitom i fantastično odsviranom djelu koje na svako novo slušanje zvuči sve bolje. Gitara je potisnuta u drugi plan, u istaknutoj je ulozi tek u završnoj „I Can`t Give Everithing Away“, ali je gitarske čarolije koje su svojedobno proizvodili Earl Slick, Adrian Belew ili Robert Fripp zamijenio impresivni McCaslin sa svojim fenomenalnim saksofonskim dionicama i improvizacijama.

Preslušavajući „Blackstar“ i razmišljajući o Bowieu pala mi je na pamet usporedba s još jednim meni dragim engleskim velikanom slične povijesti, nogometnim klubom Liverpool koji je baš poput njega bio na vrhuncu moći sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U godinama kada je Bowie snimao neka od svojih bezvremenskih remek djela „Aladin Sane“, „Station to Station“, „Low“, „Heroes“ i „Scary Monsters“, Liverpool je osvajao engleska prvenstva i europske kupove, a pad im je oboma započeo u 80-im godinama. Obje su te britanske institucije, glazbena i nogometna, ostale velike i voljene, obje su zadržale vojsku obožavatelja i navijača koji su napeto iščekivali novi album i novu sezonu, ali, niti je Bowie čitavu vječnost uspio ubosti dobar album, niti je Liverpool uspio osvojiti englesku Premier ligu, premda ipak jest Ligu prvaka.

„Blackstar“ je Bowiev impresivan povratak na vrhunsku razinu, nije posve savršen kakvi su bili njegovi albumi berlinske faze ili neki raniji, ali svakako je velik i sjajan album, koji može stati uz bok klasicima iz njegova opusa.

Čisto sumnjam da je bilo mnogo onih koji su vjerovali da Bowie ponovno može ovako zabljesnuti. Iskreno, ja nisam, ali mi je zato još draže što je rezultat ovako impresivan. „Blackstar“ mi je, osim toga, vratio vjeru da ni za Liverpool nije zauvijek sve izgubljeno.

Ocjena: 4/5