vince4.jpg

Proteklu godinu uvaženi hip hop publicisti već sada nazivaju epohalnom. Kendrick Lamar ima najbolji album godine u cijeloj popularnoj glazbi po izboru Pitchforka i Rolling Stonea, a i povratnički album Dr.Drea pri vrhu je većine relevantnih ljestvica. Kritičari su otišli toliko daleko da su Kendrickov album „To Pimp A Butterfly“ proglasili jednim od najvažnijih albuma u povijesti američke glazbe. Premda se radi o savršeno odsviranom albumu gdje jednu od glavnih uloga ima saksofonist Kamasi Washinghton (koji je ove godine izbacio album ’The Epic’, veličanstven spoj R&B-a i jazza), a koji  ujedno odaje počast afroameričkoj glazbi te gleda u njenu budućnost, autor ovih redaka u manjini je koja ovaj album smatra pomalo monotonim djelom gdje je cijeli koncept najčešće sam sebi svrha.  

Kendrick Lamar: Precijenjen album gdje je koncept samom sebi svrha
Kendrick Lamar: Precijenjen album gdje je koncept samom sebi svrha
„King Kunta“ i „The Blacker The Berry“ savršeni  su singlovi, pri čemu posljednje navedena kirurški precizno i nimalo blago prema sebi ni svojim drugovima, opisuje bolne dualnosti s kojima današnji reperi žive, no precijenjenost albuma „To Pimp A Butterfly“ uistinu je epskih razmjera. Kendrick je najjači kada iza sebe ostavi svu pretencioznost i umjetničko isfuravanje. "Compton" legendarnog Dr. Dre-a, tek zericu manje hvaljen, premda kristalno čistog zvuka i na trenutke zanimljive produkcije čini se poput onih dosadnih reuniona rock bendova, koji će tehnički savršeno odsvirati svaku notu, no magije i uzbuđenja više nema nigdje. Young Thug, koji je u najmanju ruku , kako se to u engleskom kaže, "acquired taste", mixtapeove izbacuje gotovo mjesečno, poput svojih uzora Lil Wayne i Gucci Manea, a čiji je ovaj ekstravagantni reper iz Atlante prirodni nasljednik, slično kao i Future, koji nakon raskida sa Ciarom upravo proživljava najplodnije razdoblje svoje karijere. Upravo su on i Drake uz Kendrick Lamara osobe godine u cirkusu hip-hop industrije.  

Tako je Drake, bivša zvijezda tinejdžerskih mjuzikla, koja će, koliko god dobrih albuma iznjedrio uvijek biti smatran mekanim momkom i fejkerom među fanovima, nažalost još uvijek homofobne i mačističke hip hop kulture. Ono što Drakeu, nikako ne služi na čast su opravdane optužbe da je koristio ghostwritere, što se smatra jednim od smrtnih grijehova ove igre. Usput rečeno, njegov singl ’Hotline Bling’ globalni je fenomen. Kultni heroji Action Bronson i Nacho Piccasso izbacili su vrlo dobre albume, no ipak nešto slabije od svih najboljih radova, trap scena i dalje blista sa mnoštvom singlova koji izlaze neprestano diljem  svijeta, A$ap  Rocky je manje više uspješno koketirao sa rok muzikom (sampliranje cowpunk banda Lucero je vrijedno svake pohvale), wunderkind Earl Sweathshirt napravio je album karijere dok je Kanye West ove godine bio više orijentiran na svoju obitelj, premda je izbacio pokoji briljantni singl. Pusha T, nasljednik Kanye Westa na čelu izdavačke kuće GOOD Music, novi album izbacuje u trenutku pisanja ovog članka, a ako je suditi po najavnome singlu, „King Push - Darkest Before Dawn: The Prelude“ bi sigurno našao mjesto među najboljim albumima godine. Evo osobnog izbora pet najboljih sjeverno američkih rap albuma 2015.


5. Freddie Gibbs - Shadow of a Doubt

Freddie Gibbs: Shadow of A Doubt
Freddie Gibbs: Shadow of A Doubt
Jedan od posljednjih pravih uličara u repu, Freddie Gibbs izbacio je tvrdokorni album, žanrovski besprijekorno urađen, nepretenciozan i sirov. Nakon fantastične prošlogodišnje suradnje s progresivnim producentom Madlibom, Gibbs se vratio korijenima, barem što se tiče beatova. Tekstovi su uvijek bile klasična prepričavanja života dilera, no Gibbs svake godine sve više radi na svojem flowu kao i umijeću pričanja priče. „Shadow of a Doubt“ je glazbeni ekvivalent najboljih američkih kriminalističkih priča, nešto poput serije „The Wire“ ispričane isključivo iz perspektive uličnih ratnika. Album zatvara „Cold ass Nigga“ koja zvuči poput nečeg što bi Trent Reznor radio da je kojim slučajem afroamerikanac rođen u Garyju, Indiani, poput Gibbsa.

4. Jay Rock – 90059

Tko bi rekao da će najmanje istaknutu član TDE (kojeg čine Kendrick Lamar, Schoolboy Q, Isiah Rider i Ab-soul) izbaciti najbolji ovogodišnji album od te slavne družbine. Jay Rock je poput Gibbsa autentični lik s ulice, rime mu nisu nešto revolucionarne, no žanrovski su besprijekorno obrađene, dok su beatovi savršeno prilagođeni njegovom patosu. Jay Rock i njegovo malo remek djelo „90059“ su jedan od onih albuma, kakvi valjda jedino nastaju u Americi, koji vam se na prvu čine da nisu nešto posebno, no s vremenom otkrivate kako svaki dio funkcionira besprijekorno i shvatite da vrijedi puno više od puno razvikanijih suvremenih djela.

3. Drake - If You're Reading This It's Too Late

Nakon ovog mixtapea Drakeu više nitko ne može prigovoriti da ne zna repati. Čovjek koji je bio prvi reper koji je otvoreno u pjesmama pričao kako bivšu djevojku uhodi preko Facebooka i plače na telefon u tri ujutro, ovdje (na stranu autentičnost) baca rime poput na jeziku najbržih repera koji su ikad rođeni, dok su beatovi njegovih stalnih suradnika Boi-1da i 40-a zavodljiva psihodelična avangarda. Ovaj album Drakeov je manifest.

2. Future - DS2

Future je kralj trap muzike (ogranak repa sa jednostavnim, glasnim basom, nastao na jugu SAD-a, gdje su repetitivni tesktovi najmanje bitni, autentičnost je jedino mjerilo). Nakon prekida sa  prelijepom Ciarom, glazbenik iz Atlante se okrenuo teškim narkoticima i radoholičarstvu. Future u ljubičastom Cadillacu kojega okružuju članovi njegove banda sa poluautomatskim oružjem na Yamahama, dok on izvan svake pameti mumlja svoj tok svijesti najbolje opisuje ovo remek djelo crne duše. Audio verzija ’Apokalipse danas’ za milenijsku generaciju.

1.Vince Staples – Summertime `06

Dvostruki album mladog potomka zloglasne bande Cripsa, svijet vidi kao depresivno mjesto iz kojeg nema izlaska. Kriminal je za Staplesa samo jedan oblik kapitalizma,a inteligentni mladić iz Los Angelesa umire i rađa se svakim novom pjesmom, kao i vjera u bolju budućnost. Koliko god daleko otišao nikada ne može pobjeći od svojih korijena. Fatalizam nikad nije bio zabilježen s ovoliko ritma. "All these white folks chanting when I ask them ‘Where my niggas at?’/ Going crazy, got me going crazy, I can’t get with that/ Wonder if they know I know they won’t go where we kick it at?“- najbolji je stih ove godine.