Premda razloga za grintanje uvijek ima, 2015. godina bila je zapravo u glazbenom smislu jako dobra. Dogodilo se nekoliko velikih povrataka, neki važni i veliki bendovi i glazbenici objavili su nakon višegodišnjih pauza dobre albume, ali ono što je bilo najbolje u godini na izmaku mnoštvo je fantastičnih debi albuma ili poslovično rizičnih drugih albuma. Stilski nije bilo ničeg revolucionarnog, a godinu je obilježio revival indie zvuka 90 –ih što je zapravo dobro, jer bile su to sjajne godine za glazbu. Nije sve bilo dobro, bilo je i gadnih promašaja. Na stranu sad onaj tragikomičan papin pokušaj, ali jezivo su podbacili Mumford & Sons, srljanje Musea u queenovski kič sve je tužnije gledati i slušati, a još su jedan dosadan i sterilan album objavili Coldplay, pokravši usput Foalse u jedinoj zanimljivoj pjesmi.

Zagreb je i dalje mrtav što se tiče velikih dvoranskih koncerata, ali je klupska ponuda bolja nego ikad i to je sjajno. Publike doduše ima malo, Zagreb je, hvala na pitanju, temeljito poseljačen pa su pod normalno puni tek narodnjaci i derneci raznih bulića u Lisinskom te olinjali svjetski veterani na izdisaju, a podatak da čak ni Mate Mišo Kovač nije mogao prodati više od bijednih 1400 ulaznica za koncert odnosno svoje dignute ruke u Areni, govori da ovdje više ne prolazi ni izvorni  hrvatski seljakluk. Festivali su bili OK, na INmusicu je najbolji bio Repetitor, a bit će zanimljivo vidjeti kako će se Florence sada pokušati izvući od nastupa kojega mora odraditi u 2016. godini. Ovo će biti možda i posljednja prilika za vidjeti Lemmyja i Mötorhead, pa to nipošto ne treba propustiti.

Albumi koji su ovdje izdvojeni kao najbolji birani su, naravno, prema osobnom ukusu i uglavnom se radi o nekoj varijanti rock glazbe i srodnih žanrova, odnosno najbližih rođaka. Zato tu nema sjajnog albuma A$AP Rockyja, Jamiea xx i ostalih iz nekih drugih žanrovskih priča. Wilco, pak, nije ušao jer je za klasu slabiji od prethodnog albuma, a nekog sam možda i slučajno preskočio. Kao i lani samo je prvih deset složeno po nekom redu, s time da su samo prva tri zacementirana, a svi ostali ravnopravno dijele 4. odnosno 11. mjesto, jer kada bi slagao ponovno sigurno bi redoslijed bio drugačiji.  

1. Slaves – Are You Satisfied?

Kada je prošle godine relativno nepoznati engleski dvojac Sleaford Mods objavio svoj sjajni minimalistički rap punk album „Divide and Exit“ bilo je to nešto toliko uzbuđujuće i napadno drugačije od svega što se moglo čuti, da je sasvim prirodno oduševilo svakog tko se iz pravih razloga zaljubio u rock`n`roll. „Divide and Exit“ bio je album godine na ovom portalu, a ne jednom palo mi je na pamet kako bi tako uzbudljivi minimalizam zvučao s gitarom i bubnjem. E pa zvučao bi fantastično i još uzbudljivije, upravo onako kako zvuči „Are You Satisfied?“, nabrijani i brutalno moćni album prvijenac engleskog dvojca Slaves. Slaves su dva klinca iz Kenta, Isaac Holman (bubnjevi, vokal) i Laurie Vincent (gitara, vokal), a ono što sviraju najbolji je i najuzbudljiviji punk koji se na Otoku čuo još od The Clash i Sex Pistolsa, a u ostatku svijeta već dugi niz godina. Holman i Vincent imaju zastrašujuće loš modni ukus i vjerojatno najgori modni izričaj uopće pa tu neće biti kruha za glam revije, ali zato imaju briljantan album s kojim su pomeli konkurenciju s obje strane otoka koja igra na tom glazbenom stilskom terenu.

„Are You Satisfied“ zvuči jedinstveno britanski, praktički svaka pjesma je hit, ubojica i perfektna dizalica što naprosto neodoljivo mami na skakanje, šutku, mosh pit i kako god tko već to zove, a naslovna pjesma koja je jedina laganica na albumu savršeno služi za otvaranje njihovih furioznih koncerata. Na YouTubeu se može pogledati njihov fantastični nastup na ovogodišnjem Reading festivalu i ludnica koju su tamo napravili svirajući u bezveznom dnevnom terminu. Nema ničeg kompliciranog ni revolucionarnog u glazbi Slavesa, dapače, ali „Are You Satisfied“ je savršenstvo i trijumf jednostavnosti, ukratko, jedan od onih iznimno rijetkih albuma koji vam odmah izmami reakciju poput „jebemti sve kako je ovo dobro“, a pritom je i nemoguće ostati miran slušajući ga. Sjajan i beskrajno uzbudljiv album benda kojega bi netko što prije morao dovesti u Hrvatsku. INmusic bi bio kao stvoren za to.

2 . Viet Cong – Viet Cong

Netko je dobro napisao da je pojam „eklektično“ izmišljen samo zbog kanadskih indie noise alternativaca Viet Cong i da bi njegovo korištenje trebalo sačuvati ekskluzivno za njih. Doista, Viet Cong, kojega su osnovali Matt Flegel i Scott Munro, bivši članovi hvaljenih Women i malo poznatih Lab Coast, na svojem je istoimenom prvom albumu pucao iz svih postojećih glazbenih oružja: ima tu i brdo elektronike, i moćnih tribalnih ritmova, i distorziranih gitara, i bučne tutnjave, ali i melodičnih trenutaka, ponekad skoro pa na granici popa. Ukratko, ima tu svega iz svake glazbene ladice koja se može zamisliti, a sve to što je naoko nespojivo savršeno je uklopljeno u jedinstvenu, bučnu i veličanstvenu zvučnu sliku čija se kompleksna ljepota otkriva i raste sa svakim novim slušanjem.

Viet Congov album je čudesno bogat i raznolik, glazbena rješenja su katkad sumanuto hrabra i genijalna, a kroz te naslage zvukova proviruju i David Bowie i Gang of Four i Sonic Youth i Bauhaus i toliko toga dobrog iz glazbene ostavštine. Abum je ujednačen i zapravo nema pjesama koje se izdvajaju. Sve su naprosto sjajne, od uvodne tutnjave "Newspaper Spoons", preko genijalno raznolike i kompleksne "March of Progress", a ovo veličanstveno i bučno glazbeno putovanje završava 11 – minutnom tutnjavom nazvanom „Death“, nakon koje se osjećate istodobno iscrpljeno i orgazmički dobro. Monstruozno dobar album.

3. Sleater - Kinney – No Cities to Love

Malo je čiji raspad primljen s više žaljenja i malo se koji come back u svijetu glazbe očekivao toliko željno kao povratak sjajnog feminističkog punk trija Sleater - Kinney. Nastale 1994. u jeku riot - grrrl pokreta Sleater - Kinney su glazbeno rasle i razvijale se sa svakim svojim albumom da bi 2001. po izboru Time magazina bile proglašene najboljim američkim rock bendom, a nakon raspada bilo je jasno da zapravo nikada i nije bilo boljeg ženskog benda. Corin Tucker, Carrie Brownstein i Janet Weiss prestale su postojati kao bend 2005. nakon briljantnog albuma „The Woods“, kada je teret turneja, slave i svega skupa postao pretežak za Carrie, koja se nakon duge borbe s tjeskobom kasnije proslavila glumeći u humorističkoj seriji „Portlandia“. Unatoč raspadu benda nije bilo zle krvi među njima (Tucker i biseksualna Brownstein bile su neko vrijeme i u vezi), surađivale su na raznim projektima, a ideja o ponovnom okupljanju Sleater – Kinney sinula im je u Portlandu gdje su se sve tri pridružile Pearl Jamu na pozornici tijekom izvođenja Neil Youngova klasika „Rockin In The Free World“. Kemija je uspostavljena u sekundi, a da ne bi čeprkale po staroj slavi, Sleater – Kinney su snimile novi album. Kakav? Pa, uglavnom fantastičan. „No Cities To Love“ je nastavio tamo gdje su Sleater - Kinney stale, baš kao da nije prošlo 10 godina. Riječ je o možda i najpitkijem albumu benda, premda i dalje standardno žestokom i  politički angažiranom. Nakon poigravanja s klasičnim rock zvukom Zeppelina i Hendrixa na „The Woods“, novi album Sleater – Kinney povratak je indie punk zvuku, sa svim onim veličanstvenim i uvrnutim ritmovima i fenomenalnim karakteristikama po kojima su jedinstvene u svijetu glazbe. Fantastičan album bez slabog mjesta.

4. Hop Along – Painted Shut

Da nije bilo Tomislava Vranića, nepogrešivog tragača za dobrom glazbom, ovaj veličanstveni album prošao bi mi ispod radara što bi bila tragedija i neoprostiva pogreška. Pa što je to tako dobro kod Hop Along, philadelphijskog indie kvarteta punkerskog duha i žestine kojemu je „Painted Shut“ drugi album u karijeri što traje od 2009. godine? Više manje sve, ali prije svega tu je sugestivan, moćan, dramatičan, a istodobno nježan i u svakom smislu predivan glas Frances Quinlan oko kojega se, prirodno, sve vrti. Glazba koja prati intimne priče i opservacije o kojima Frances pjeva pritom je kompleksna s fino pumpajućim basom i razigranim gitarama, a svaka pjesma raste sa svakim novim slojem koji se otkriva slušatelju. Hop Along su u studenom bili u Zagrebu i svirali pred svega 30-ak ljudi u Močvari. Svatko tko presluša ovaj veličanstveni album koji svakim novim slušanjem postaje sve bolji, shvatit će koliko je propustio što nije došao vidjeti nastup ovog briljantnog benda. Uključujući i mene.

5. New Order – Music Complete

Unatoč svim silnim životnim i profesionalnim udarcima te godinama koje ih neumoljivo  pritišću, britanski novovalni i punk heroji zapravo se odlično drže. John Lydon ima nikad bolji Public Image Ltd. i jako dobar novi album, Paul Weller je neuništiv i kao na traci izbacuje odlične i dobre albume, a klanjaju mu se svi uključujući i braću Gallagher, Morrissey stvaralački nije u formi, ali redovito uspješno nastupa, gnjavi i hejta, baš kao i Johnny Marr, bolja polovica Smithsa koji ne hejta i ne gnjavi. Živ je i zdrav i Elvis Costello, i dalje su u vrhinskoj autorskoj formi Wire, živi su i aktivni i Buzzcocks, a nakon odlaska Petera Hooka, čiji im je zvuk bas gitare bio skoro pa zaštitni znak, malo je tko vjerovao da će opstati i New Order. Kako krivo! Ne samo da su bez problema opstali nego su ove godine snimili album „Music Complete“ koji je vjerojatno najbolje što su napravili još od početka 90-ih, odnosno albuma "Republic". „Music Complete“ zvuči kao šetnja kroz sva razdoblja duge i bogate karijere New Ordera s najboljim iz svake faze. Tu su plesni dragulji „Plastic“, „Singularity“ i „Trutty Frutty“, gitaristička „Restless“, fantastična „Nothing But A Fool“ s hookovskim basom kao iz najboljih dana, tu je zapravo sve zbog čega je New Order tako velik, važan i voljen bend. Zapravo, ovo je jedan od najvećih ikada viđenih povrataka u vrhunsku formu. 

6. Courtney Barnett – Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit

U godini odličnih debija, album „Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit“, sjajne australske kantautorice Courtney Barnett zauzima mjesto u samom vrhu tog društva. Barnett je odlična gitaristica, ima izvrstan i moćan bend, a ono što se nalazi na ovom impresivnom prvijencu je rock`n`roll u najboljem izdanju u kojemu su kritičari pronalazili elemente garagea, groungea, psihodelije, bluesa i indieja. Kako god, „Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit“ je fantastičan album s puno bučnih i distorziranih gitara u žestokim pjesmama poput izvrsne „Pedestrian at Best“, ali i izletima u sporije i atmosferične pjesme poput fenomenalne „Small Poppies“ u kojoj gitara punih sedam minuta plete na veličanstven način, countryjem obojanom „Depreston“ ili psihodeličnom laganicom „Kim`s Caravan“. U svijetu kantautorica u kojem uglavnom vladaju nježnost i laganice,  žestina i raznolikost Courtney Barnett dobrodošlo je osvježenje.

7. Titus Andronicus – The Most Lamentable Tragedy

Nakon što su 2010. zabljesnuli sjajnim konceptualnim albumom „The Monitor“, u kojemu je američki građanski rat poslužio kao metafora života njihova lidera Patricka Sticklesa, indie – punk majstori Titus Andronicus su najprije snimili običan album, a onda za 2015. godinu najavili nešto što bi se malo tko usudio – rock operu. Ambiciozna djela kakvo je „The Most Lamentable Tragedy“ imaju velike šanse završiti dirljivim debaklom kojega se kasnije svi srame, pa se album čak i kod okorjelih fanova, a Titus Andronicus imaju vrlo odane i prilično fanatične obožavatelje, čekao sa zebnjom. Ipak, pokazalo se da nije bilo apsolutno nikakvog razloga za brigu.

„The Most Lamentable Tragedy“ priča priču o manično depresivnom čovjeku i njegovu životu (zapravo opet o Sticklesu), i taj su posao kroz 29 pjesama odsviranih u 93 minute koliko ova rock opera traje, Titus Andronicus obavili bez greške. Album zvuči žestoko, vrlo melodično i nabrijano, a tu je fantastičnu i bogatu zvučnu sliku jedan kritičar izvrsno opisao kao spoj Springsteenova klasika „The River“ i Husker Düova „Zen Arcade“. Neke su pjesme neuobičajeno raskošno orkestrirane, a kada se približe Springsteenovu izričaju, Titus Andronicus s lakoćom jedu za doručak The Gaslight Anthem i slične wannabee Springsteene za siromašne. Još jedan velik album velikog benda.

8. Protomartyr – The Agent Intellect

Detroitski post - punk majstori Protomartyr, koje će publika u Zagrebu imati priliku vidjeti u travnju u Tvornici kulture, nakon odličnog prvijenca i drugim su albumom potvrdili kvalitetu i pokazali zašto su jedan od najboljih mladih bendova na sceni. „The Agent Intellect“ uzbudljiv je album, obilježen oštrim, bučnim, ponekad elegantnim i nježnijim, a često i dramatičnim gitarama te dojmljivim dubokim vokalom Joea Caseyja koji katkad podsjeća na Marka E Smitha, a katkad na Nicka Cavea ili čak Iana Curtisa. Zvučno Protomartyr su mješanac garage rocka i post punka, kreću se od furiozne tutnjave do prigušenih atmosferičnih pjesama kakva je primjerice „Ellen“ koja je posvećena Caseyjevoj majci oboljeloj od Alzheimerove bolesti. Sjajan album sjajnog benda kojeg  „pod obavezno“ treba pogledati u Tvornici.

9. Kurt Vile – b`lieve I`m going down

Nakon što su prošle godine njegovi prijatelji iz The War on the Drugs kupili silne hvalospjeve ove je godine došao red na Kurta Vilea i njegov standardno odlični „b`lieve I`m going down“, album s noćnom vibrom kako ga je nazvao sam Vile. Glazba koju stvara beskrajno talentirani Vile je nevjerojatno opuštajuća i ugodna za slušanje, to je fini indie s mrvicu folka, mrvicu countryja, na ovom albumu električne su gitare manje istaknute nauštrb atmosfere, a u igru su mjestimice uvedeni klavir i banjo. Album nema slabog mjesta, a „Lost My Head There“ skoro sedmominutna fina vožnja uz pratnju klavira jedan je od vrhunaca ovog odličnog albuma.

10. Alabama Shakes – Sound & Color

Svojim sjajnim prvim albumom „Boys & Girls“, Alabama Shakes su se pozicionirali kao jedan od vodećih bendova na terenu južnjačkog soula i blues rocka, zasluživši hvalospjeve kritike i stekavši vojsku obožavatelja. Predvođeni Britanny Howard, pjevačicom božanstveno moćnog glasa, Alabama Shakes su, međutim, odmah dali do znanja da se ne vide u ulozi makar i najboljih i slavljenih fah idiota te najavili promjene u stilu i zvuku na drugom albumu. Rečemo – učinjeno. „Sound & Color“ doista je žanrovski šarolik i prilično različit od prethodnika, ali zato jednako dobar ako ne i bolji. OK, kada raspolažeš takvim talentom za pisanje pjesama i glasom kakav ima Brittany Howard lakše je šarati žanrovima, ali ipak to je teren na kojemu se lako i poskliznuti. To se Alabama Shakes, srećom nije dogodilo. Premda je bilo prosvjeda i grintanja nekih fanova, bend je pokazao da im savršeno leži funk kao u „Don`t Wanna Fight“, žestoka tutnjava u „The Greatest“, a ima tu i bluesa i, naravno, soula.

11. Lightning Bolt – Fantasy Empire

Malo tko je ikada tako lijepo znao rukovati s bukom kao što to Lightning Bolt čine već 20 godina. Manijakalno i savršeno precizno bubnjanje Briana Chippendalea i furiozno čekićanje basa Briana Gibsona stvaraju moćnu i bogatu zvučnu sliku kakvu teško postižu bendovi s puno jačim arsenalom. „Fantasy Empire“ sedmi je album Lightning Bolta i nema tu nikakvih iznenađenja kao što ih i ne treba biti kada je formula tako dobra i pouzdana. Radi se o standardno sjajnoj zbirci impresivnih zvučnih udara koji su nezamisliva ugoda za uši navikle na takav glazbeni izričaj, a zaključna 11 – minutna „Snow White (& The 7 Dwarves Fans)“ vrhunska je poslastica za sladokusce.

12. Traams – Modern Dancing

Traams, engleski indie, post – punk trojac iz pitoresknog Chichestera, Sussex, već imaju iza sebe jedan solidan album, ali tek su na ovom drugom po redu koji im je također producirao Mathew Johnston, čarobnjak zvuka iz Hookwormsa, razvili sav svoj ogromni potencijal i snimili album koji je dojmljiva zbirka moćnih, zaraznih i često naprosto neodoljivih pjesama. Zvuk Traamsa je spoj pumpajućeg basa, moćnih bubnjeva i oštre, režeće gitare s puno feedbacka, razigranih ritmova i melodija te himničnih refrena. Na albumu zapravo nema loših pjesama, a neke su upravo fantastične poput moćne i himnične „Sister“, „AB“ ili razigrane „Bite Mark“. Tupan iz Q magazina dao je ovom odličnom  albumu ocjenu šest od deset što je vjerojatno najgluplji potez u povijesti glazbene kritike. Ne treba nasjedati takvim bezveznjacima, ovo je moćan i istodobno beskrajno zabavan album.

13. Thee Oh Sees – Mutilator Defeated At Last

Produktivni kalifornijski garage - psych čarobnjaci Thee Oh Sees predvođeni Johnom Dwyjerom, redovito i često izbacuju vrlo dobre i dobre albume, koje onda prate fenomenalni koncerti odsvirani u raznim postavama benda. „Mutilator Defeated At Last“ nije iznimka od tog pravila, dapače, ovaj album spada u apsolutno najbolje što su snimili do sada, a mnogo su dobroga snimili. Još jednom promjenom postave benda formula i stil se nisu bitno mijenjali, ali Mutilator je nekako kompaktniji i strukturiraniji album, studijski dorađen kao nijedan prije njega i to je donijelo neku novu kvalitetu. I dalje je to žestoka garaža u najboljem obliku, ima tu i Hendrixa, ima i psihodeličnih začina, a kada uspore kao u psihodeličnoj „Sticky Hulks“ Thee Oh Sees zvuče naprosto veličanstveno.

14. Beach Slang – The Things We Do to Find People Who Feel Like Us

Beach Slang su još jedan dragulj s philadelphijske scene koja se profilirala kao najživlja i najkvalitetnija u Americi. Spoj mladosti i iskustva, odnosno 40 – godišnjeg Jamesa Alexa i trojice dvadeset i nešto godišnjaka rezultirao je najprije s dva sjajna EP-a, a potom ove jeseni i s briljantnim prvim albumom „The Things We Do to Find People Who Feel Like Us“. Radi se o savršenoj 24 minute dugoj (možda je bolje reći kratkoj) kolekciji napucanih, žestokih, melodičnih i himničkih indie punk „dizalica“ za buđenje mrtvih i pomlađivanje živih koje su umrtvile godine i pošast folka i sličnih žanrova.

Beach Slang su često slušali legendarne The Replacements i to je za svaku pohvalu jer rezultat te ljubavi je fascinantan album koji nema slabog mjesta, a „Bad Art & Weirdo Ideas“ potencijalni je hit i pjesma kakvu je ove godine malo tko uspio ubosti. Ovaj sjajni bend svirat će 10. veljače u Močvari što je prilika da ih svatko tko nije cijepljen od dobrog ukusa vidi uživo.

15. Royal Headache  - High

Kad Australci sviraju garage punk to je uvijek dobro, a kada tu još kao začin ide puno soula s neodoljivim zvukom orgulja kao u slučaju Royal Hedachea, to zvuči naprosto savršeno. „Head“ je drugi album u karijeri Royal Headachea, i jednako je kao i briljantni prvijenac melodičan, raspjevan, optimističan i zapravo neodoljiv. Žestoke i nabrijane pjesme smjenjuju se s nešto osjećajnijima i soulom prožetijima, a Royal Headache izvrsno se snalaze u jednima i drugima. Bend je svirački besprijekoran, a Shogunov vokal savršen je za ovu kombinaciju garage – punka i soula. Definitivno jedan od najuzbudljivijih albuma posljednjih godina.

16. Sufjan Stevens – Carrie&Lowell

Jedanaesti album američkog kantautora Sufjana Stevensa, „Carrie&Levell“, prema općoj je ocjeni njegov najbolji i svakako najintimniji u karijeri, a nije da Sufjan nije već imao velikih i vrhunskih albuma. „Carrie & Lowell“ je Sufjanov autobiografski album koji priča o njemu i događajima u njegovoj obitelji uključujući smrt majke i njegovim vlastitim pomiješanim osjećajima prema njoj. Nema raskošnih orkestracija kakvih je bilo na prošlim albumima, to je zbirka ogoljelih, sjetnih, melankoličnih i tužnih indie – folk pjesama nestvarne ljepote, otpjevanih tek uz pratnju akustične gitare ili klavira.

17. Blur – The Magic Whip

Kada sam 2013. godine na Primavera festivalu u Barceloni uživo gledao Blur bio je to fantastični i trijumfalni nastup velikog i moćnog benda koji je izazvao nevjerojatnu provalu oduševljenja i euforiju u publici. Blur ima bezbroj veličanstvenih i bezvremenskih  pjesama i vojsku navijača, ali vjerujem da je Albarna, Coxona i ostale unatoč popularnosti kopkalo to što nemaju novih pjesama, i što se ipak švercaju na nostalgiju i staru slavu. Albarn je u međuvremenu snimio dosadnjikavi i autistični solo album, dok je Coxonov solo uradak iz 2012. bio znatno bolji, ali svi su zapravo čekali pravu stvar.

Napokon, to se i dogodilo s albumom „The Magic Whip“ snimljenim tijekom svjetske turneje u nekoliko dana u Hong Kongu i napokon objavljenim pod imenom Blur. Album je bio lagano iznenađenje za sve, zvučao je manje kao stari Blur, a više kao nastavak Albarnovih solo radova, samo što su genijalni Coxon i ostatak benda učinili da te pjesme sada zvuče neusporedivo bolje, zanimljivije i uzbudljivije. Uglavnom, Blur ima jako dobri novi album, a od tako velikog i važnog benda ništa se manje i ne očekuje.

18. US Girls – Half Free

Prvo, iza US Girls zapravo stoji girl, komada jedan, preciznije to je tek umjetničko ime koje sjajna philadelphijska glazbenica Meghan Remy dala svojem solo projektu. Drugo, „Half Free“ je sjajan, veličanstveni raznolik i kompleksan album, jedan od najzanimljivijih ove godine, u kojemu se susreće bezbroj stilova, neobičnih ritmova i uvrnutih melodija koje je ova eksperimentima sklona alternativka stopila u neodoljivu cjelinu. Na trenutke plesan, pa onda turoban, pa žestok i razigran, uglavnom elektronski, ali s povremenim oštrim gitarskim uletima, „Half Free“ nudi pregršt užitka, uzbuđenja i zadovoljstva, a poznavatelji će sa zadovoljstvom pronalaziti sličnosti s ostali velikanima iz kataloga diskografske kuće 4AD.

19. Eleventh Dream Day – Works For Tomorow

Odlični čikaški Eleventh Dream Day u svojoj su preko 30 godina dugoj karijeri imali gomilu sjajnih albuma i jednaku gomilu nesreće, koja ih je konstantno držala dalje od slave koju su kvalitetom svoje glazbe  uvijek zasluživali. Kultni im status nitko nije mogao oduzeti i zato su i opstali toliko dugo, na sreću dovoljno da objave „Works For Tomorow“, u svakom pogledu izvrstan album, svakako jedan od najboljih koje su do sada snimili. „Works For Tomorow“ je alternativni odnosno indie rock u najboljem mogućem izdanju, razigran, moćan i istodobno maksimalno opušten, na sliku i priliku svojih autora koji se više nemaju potrebe nikom dokazivati i koji tako očigledno uživaju u onome što sjajno rade.

20. The Chills – Silver Bullets

Malo je tko na svijetu u stanju proizvoditi tako lijepu i uhu ugodnu glazbu kao novozelandski glazbenici. The Chills su jedan od starijih novozelandskih bendova poznatih upravo po tome, a njihov zvonki indie pop odlično zvuči i na albumu „Silver Bullets“, prvog kojega su snimili nakon raspada 1992. godine. Zvonke gitare, lijepe melodije, sve ono po čemu su The Chills bili poznati i dalje je tu, a sudeći po kvaliteti pjesama njihov vođa i autor Martin Phillipps pobijedio je u borbi sa svojim unutarnjim demonima.

21. Bill Ryder – Jones – West Kirby County Primary

Zanimljiv lik je taj Bill Ryder – Jones. S tek 13 godina je počeo svirati u bendu Corals da bi ih zbog psihičkih problema morao napustiti 2008. godine. Od tada svira samostalno, a „West Kirby County Primary“, treči je i najbolji album koji je objavio. Riječ je o toplom i na trenutke nježnom albumu, prekrasnih melodija i sjajnih aranžmana s pjesmama srednjeg i laganog tempa. Billov nazalni glas koji u nekim trenucima čak malo podsjeća i na Masicsa zvuči savršeno u toj kombinaciji. Prekrasan i vrlo topao album.

22. Mac McCaughan -  Non – Belivers

Mac McCoughan, lider jednog od najvećih indie bendova svih vremena veličanstvenih Superchunk, napokon je odlučio snimiti vlastiti solo album i pokazati svijetu svoju mekšu autorsku stranu. „Non – Belivers“ je album lijepih i melodičnih introspektivnih pjesama odsviranih nježnije bez karakteristične gitarske buke kakva je zaštitni znak matičnog mu benda. MacCaughan koristi i sintesajzer, neke su pjesme posve lagane i melankolične, neke su prilično popične, tek u vrlo rijetkim trenucima McCaughan vadi nešto iz arsenala Superchunka. Vrlo ugodan album.

23. The Libertines – Anthems For Doomed Youth

Neka je više i ta trakavica i drama završila, neka su se Pete Doherty i Carl Barat napokon pomirili, izgrlili, izljubili i prestali snimati one veće ili manje promašaje kakvi su nastajali otkada su u neredu, svađi i drami raspustili The Libertines i ostalu dvojicu iz benda ostavili bez prihoda. Koliko god su autorski tanki kad ostanu sami, čim su zajedno Doherty i Barat funkcioniraju odlično, pa i nije iznenađenje da je željno iščekivani povratnički album Libertinesa „Anthems for Doomed Youth“ ispao jako dobar. I dalje je to standardno razbarušeno, katkada skoro pa rasklimano, ali pjesme su prekrasno melodične i nabrijane, točno onakve kakve ova dva klipana nepogrešivo pišu kada su zajedno i u dobrim odnosima.

24. Built To Spill – Untethered Moon

Kultni indie veterani Built To Spill svirali su nedavno u Zagrebu i to je bilo jedno od većih koncertnih razočaranja sezone. Nastup je bio mlitav s beskrajnim pauzama između pjesama i tek je moćna i glasna završnica podsjetila kako bi to dobro moglo, trebalo i moralo zvučati. Zbog slabog koncerta treba žaliti tim više jer su Built To Spill nakon šest godina duge pauze snimili odličan novi album s pjesmama koje su naprosto idealne za koncertnu potvrdu. Sve je tu što treba biti – moćne i melodične gitare, promjene tempa, fine efektne solaže i međuigre instrumenata, uglavnom, savršeni sastojci za odličan indie album. Čitav je album jako dobar, ali završna osmominutna gitaristička tutnjava „When I`m Blind“ jedan je od boljih glazbenih trenutaka prošle godine.

25. Coliseum – Anxiety`s Kiss

Brutalno moćni trojac iz Lousvillea, Kentucky, zadržao je svoje punk i hardcore korjene, ali i podosta proširio zvučnu sliku i postao melodičniji na svom šestom albumu „Anxiety`s Kiss“. Ok, nije da će sad njihovi posteri krasiti zidove uz one boy – bendova, ali to je sada definitivno korak naprijed i to bez da su radili ikakve kompromise. Starim fanovima ovo će biti jednako dobro, a mogli bi dobiti i dosta novih.

26. Twerps – Range Anxiety

Zvonke gitare, muško - žensko dvoglasno pjevanje, prekrasne i tople melodije, glavne  karakteristike australskog benda Twerps, dovedene su gotovo do savršenstva na njihovom drugom albumu „Range Anxiety“. Ovo je indie pop u svom najboljem izdanju, glazba koja mami smiješak na lice i obiluje feelgood faktorom. Australci definitivno znaju s gitarama, kako onda kada ih treba razvaljivati u udarima buke, tako i kada ih treba tretirati nježnije kao što je ovdje slučaj.

27. Joanna Gruesome – Peanut Butter

Velški bend čiji su se članovi i članice upoznali na tečaju kontroliranja bijesa ponovno su uboli odličan album. Baš poput prvijenca i „Peanut Butter“ je briljantan i neodoljiv indie pop, noise pop, pop punk ili kako god izabrali opisati i ovaj neodoljiv album. I ovdje se furiozni tempo izmjenjuje s nježnijim pasažima, a sve je to istodobno beskrajno melodiozno. Joanna Gruesome su za uzore su birali najbolje, a sve posuđeno savršeno su zapakirali u vlastiti proizvod.

28. My Morning Jacket – The Waterfall

Genijalni američki eklektičari i jedan od dva – tri najbolja svjetska live benda napokon su nakon tri godine pauze od odličnog „Circuitala“ objavili novi materijal. Njihov sedmi album „The Waterfall“ je možda za nijansu slabiji od prethodnika, ali to je i dalje standardno dobar ubod kakav se od njih uostalom i očekuje. „The Waterfall“ je puno više okrenut psihodeliji, s nekoliko izvrsnih trenutaka poput briljantne uvodne pjesme „Belive (Nobody Knows)“ koja je već postala koncertni favorit te jednako impresivne „Spring“ i prekrasne laganice „Only Memories Remain“. To je album koji raste sa svakom novim slušanjem i svakim novim slojem koji se pritom otkriva, ali sve kvalitete najbolje se vide kod live izvođenja. To tada postaje čista magija.

29. Shinies – Nothing Like Something Happens Anywhere

Debi album manchesterskih Shiniesa „Nothing Like Something Happens Anywhere“ jedno je od ugodnijih iznenađenja ove godine. Nježne melodije prate zidovi veličanstvene buke i distorzije, a producent MJ iz Hookwormsa i ovdje je baš kao kod Menace Beach napravio fantastičan posao. Shinies inspiraciju crpe iz ostavštine shoegaze majstora, ali i sugrađana poput The Stone Roses. Nisu sve pjesme jednako uspjele, ali opći dojam je vrlo dobar.

30. Menace Beach – Ratworld

Menace Beach iz Leedsa jedan je od engleskih bendova koji inspiraciju crpe iz alternativnog i indie rocka iz 90 ih godina prošlog stoljeća i to im ide zapravo sjajno. Njihov razigrani, melodični i moćnim gitarama nabijeni debi album „Ratworld“ sjajna je zbirka najboljih utjecaja i trenutaka iz tog za rock glazbu fantastičnog razdoblja, a u kolekciji odličnih pjesama čuju se utjecaji najboljih – Breedersa, Galaxie 500, Slowdive, Superchunk i ostalih velikana. Za produkciju i odličan zvuk benda zaslužan je njihov sugrađanin i povremeni član benda Mat MJ Johnston.

31. Erase Errata – Lost Weekend

Erase Errata, tročlani ženski post – punk indie bend iz San Francisca, ovaj je album snimio nakon dugogodišnjeg vegetiranja, a tijekom promoviranja albuma na jednom od koncerata su najavile da gase bend i da im je „Lost Weekend“ posljednji album u karijeri. To je velika šteta jer „Lost Weekend“ je jako dobar album koji u svojih skromnih 21 minutu trajanja nema slabog mjesta. Cure odlično voze svoj post - punk srednjeg tempa, s neočekivanim i neobičnim ritmovima te finim oštrim gitarama, a zvuče poletno kao da nikada nisu imale stanku zbog prekida i definitivno ne kao da će odmah nakon albuma rasformirati bend.

32 . Radical Dads – Universal Coolers

Brooklinška trojka Radical Dads predvođena gitaristicom i pjevačicom Lindsey Baker, spada među najbolje što indie može ponuditi danas. Radical Dads crpe inspiraciju iz bogate ostavštine 90-ih godina i to pretvaraju u sjajnu glazbu na tragu Superchunk, Sleater – Kinney i sličnih velikana indiea. Album „Universal Coolers“ prepun je distorziranih gitara, moćnih ritmova i privlačnih melodija, prilično je ujednačen i predstavlja sve najbolje što indie može ponuditi.

33. Destroyer – Poison Season

Iza opasnog i ratobornog imena Destroyer ne kriju se neki opaki metalci, već je to prilično neprimjereni naziv posve pitomog one - man indie benda talentiranog Amerikanca Dana Bejara. „Poison Season“ je odličan album, ugodan za slušanje, elegantan i pun sjajnih gudačkih orkestracija i odlično uklopljenih puhačkih instrumenata, s natruhama jazza, lebdećim duhom Sinatre i latino udaraljkama. Neka vas ne zavara i odbije mlitava i tužnjikava uvodna pjesma, sjajne stvari se počnu događati odmah nakon nje i traju do završetka ovog izvrsnog albuma.

34. Salad Boys – Metalmania

Ne sjećam se kada je netko tako dobro skinuo atmosferu i rukopis R.E.M. - a iz njihove rane faze kao što je to uspjelo novozelandskim majstorima pop melodije Salad Boys na albumu prvijencu „Metalmania“. Salad Boys (ne, ne zovu se prema salati) imaju sve odlike klasičnog novozelandskog indie popa, zvonke gitare, prekrasne i zarazne melodije, a brže pjesme i one srednjeg tempa puno im bolje leže od laganica. „Metalmania“ nije sasvim ujednačen album, ima tu i dva - tri fillera (spomenute laganice), ali kada su dobri kao u „No Taste Bomber“, „Here No Use“, „Dream Date“ ili „Daytime Television“ onda Salad Boys zvuče upravo savršeno.

35. Wire – Wire

Genijalni i inovativni engleski post punk i new wave veterani i nakon skoro 40 godina na sceni, mijenjanja postava, raspada i ponovnih okupljanja, hibernacija i vrlo aktivnih razdoblja imaju zadivljujuću snagu, volju i inspraciju za snimanje novih i uvijek sjajnih albuma. Ne da im se, doduše, više smišljati imena pa se ovaj zadnji zove naprosto „Wire“, a radi se o finom, „smirenom“ i cool albumu s karakterističnim wireovskim glazbenim rješenjima i  polu otpjevanim, a polu odrecitiranim pjesmama kako to već ima običaj raditi Colin Newman. Još jedan velik album velikog benda.

36. Sleaford Mods – Key Markets

Slava i priznanja prošlogodišnjem albumu „Divide and Exit“ koji je na ovom portalu bio proglašen albumom godine nisu otupili stvaralački nagon Sleaford Modsa. Ovogodišnji album „Key Markets“ zadržao je istu jednostavnu i dobitnu formulu angažiranog punk rapa uz ritam mašinu, ali u neke su pjesme izgubile onaj furiozni ritam prethodnika, što im je, doduše ne presudno niti bitno, ali ipak malo naškodilo. Unatoč tome, Sleaford Mods su i dalje beskrajno zabavni i uzbudljivi, a ovaj album je s lakoćom ušao u 50 najboljih 2015. godine.

37. Waxahatchee – Ivy Tripp

Na čitavoj današnjoj glazbenoj sceni tek je nekoliko tako sugestivnih i nestvarno lijepih glasova kakav ima Katie Crutchfield koja je 2011. pokrenula Waxahatchee kao solo projekt koji je kasnije prerastao u bend. Katie je dio sve bolje i važnije philadelphijske scene, nakon hvaljenog prethodnog introspektivnog lo – fi albuma „Cerulean Salt“, za novi je album angažirala dvoje članova iz sestrinog benda Swearin` i obogatila zvučnu sliku na opće zadovoljstvo. Njezin je indie rock na albumu „Ivy Trpp“ zadržao intimni karakter prethodnika, ali je glazbeno i zvučno nadograđen i sada je to naprosto i dalje prelijep, ali bogatiji komad glazbe otpjevan tim veličanstvenim vokalom.  

38. Speedy Ortiz – Foil Deer

Prvi album massachusettskih indie tradicionalista, lagano precijenjeni „Major Arcana“ dao je naslutiti potencijal Speedy Ortiza, ali za prave stvari trebalo se ipak strpjeti do drugog albuma. Speedy Ortiz odlično su sazrijeli i ispravili sve nedostatke prvijenca kojega je nasljednik „Foil Dear“ nadmašio za klasu. Pjesme na „Foil Dear“ su bolje strukturirane i zaokruženije, pjevanje Sadie Dupuis je besprijekorno, a bend fino vozi glazbenim cestama izgrađenim 90 – ih godina prošlog stoljeća, sa svim onim krasnim distorzijama, neobičnim ritmovima, promjenama tempa i znate već...

39. The Mantles – All Odds Ends

Nitko na terenu indie popa nije ove godine uspio smimiti bolji album od genijalnih majstora melodije iz The Mantles.  U vrijeme kada su počeli zajedno svirati u San Franciscu, The Mantles su bili trio, a kasnije su zvonkim gitarama mudro dodali klavijature i dobili neizmjerno bogatiji i neodoljiv zvuk kakav krasi album "All Odds Ends". Album počinje živahnim pjesmama da bi prema kraju tempo malo opao, ali premda im življe pjesme bolje leže, The Mantles Zvuče odlično i u nešto sporijima.

40. Swervedriver – I Wasn`t Born To Loose You

Nakon uskrnuća My Bloody Valentine, Slowdive i Ride, na scenu su se vratili još jedni istaknuti akteri shoegazea. Swervedriver su davne 1998. godine nakon tri izvrsna albuma snimili tek dobri „99th Dream“, a nakon toga su pali u stvaralačko vegetiranje i tek su se sporadično okupljali da bi nastupili na kakvom festivalu ili nostalgičnoj turneji. Životarenje na staroj slavi im je na sreću dosadilo, a sve što se svih tih godina nakupljalo u njima rezultiralo je odličnim albumom „I Wasn`t Born To Loose You“ koji može stati uz bok njihovim najboljim ostvarenjima. Sweevedriver su uvijek imali strukturiranije i čvršće pjesme od svojih shoegaze kolega, naročito od precijenjenih My Bloody Valentine, a tako je i na ovom albumu. Melodije su besprijekorne, gitare moćne i glasne i sve je zapravo apsolutno na svome mjestu. Shoegaze is back in bussines, a ostaje samo dočekati već praktički zgotovljen album veličanstvenih Slowdive koji su na koncertima zadnje dvije godine zvučali upravo fantastično.

41. Foals – What Went Down

Nakon što su odličnim albumom „Holy Fire“ iz 2013. zasluženo stekli svjetsku slavu i poziciju headlinera na velikim festivalima, Foals su morali pronaći način kako se tamo i zadržati. Album „What Went Down“ potvda je da će tako i ostati, jer riječ je o tek za nijansu slabijem uratku od izvrsnog prethodnika s kojim su se još više odmaknuli od math rocka karakterističnog za raniju fazu karijere. Novi je album bliži post punku u bržim stvarima, ima tu i klasičnih  laganica kakva je „Give It All“, ali i klasičnih killera poput furiozne „What Went Down. One koji nisu čuli za Foals sada će se moći prosvijetliti objašnjenjem da su to oni koje su Coldplay tako fino pokrali u pjesmi „Adventure of a Lifetime“.

42. White Reaper – White Reaper Does It Again

Ako bi se birao najzabavniji album godine, White Reaper, kojeg čine klinci iz Louissvillea u Kentuckiju bili bi veliki favoriti za pobjednika. Njihov garažni pop punk na prvijencu imena „White Reaper Does It Again“ zvuči prpošno, razigrano te neodoljivo energično i živo, što je i razumljivo kada se zna da su ga snimili u jednom dahu, odnosno za manje od tjedan dana. White Reaper imaju briljantnu bratsku ritam sekciju, neodoljive klavijature, grozne frizure, gitaristu/pjevača koji ubrzano ćelavi,  odlične, zabavne spotove, a uživo zvuče sjajno. Velik bend, nema šta.

43. Public Image Ltd. – What the World Needs Now...

Čak i da je nekim čudom jedinstveni i neponovljivi John Lydon sa svojim Public Image Ltd. snimio album koji kvalitetom ne bi zaslužio ući među najboljih 50 progledao bi mu kroz prste i uvrstio ga iz jednostavnog razloga jer je pametni i beskrajno duhoviti lajavac kulturno dobro nulte kategorije i to treba poštovati i štititi. Srećom, protekcija i poguranac Lydonu nije potreban jer „What the World Needs Now...“ je ozbiljno dobar album, ne posve ujednačen, ali s nekoliko briljantnih uboda poput furiozne uvodne „Double Trouble“, sjajne „Know Now“ ili sporije „Spice of Choice“. Lydon nikada nije imao ovako svirački kompetentan bend, gitare na albumu zvuče upravo veličanstveno, a i on je pjevački u vrhunskoj formi.

44. Chvrches – Every Open Eye

Planetarni uspjeh prvog albuma „The Bones of What You Belive“, na sreću ni na koji način nije negativno utjecao na odlični škotski synth – pop bend Chvrches. Nisu prolupali od slave, nisu se odali porocima i nisu pomislili da bi mogli postati kakvi mračni umjetnici, nego su snimili drugi album onako kao najbolje znaju i pogodili jednako kao i s prvim. „Every Open Eye“ je razigran, plesan, optimističan i opet ima ono nešto što ga razlikuje od vojske copycata kojima se čini da je formula kojom svoje pop ubode stvaraju Chvrches tako jednostavna za kopiranje. Jebiga, nije.

45. Colleen Green – I Want To Grow Up

Kada netko ne krije ljubav prema Ramonesima, a albume naziva parafrazirajući imena albuma kultnih Descedentsa, kao što to čini mlada Amerikanka Colleen Green, to mora biti u najmanju ruku zanimljivo. Colleen ima urođeni talent za jednostavne indie – pop – punk melodije, uzori su joj besprijekorni, pa njezin album „I Want To Grow Up“, snimljen i odsviran uz pomoć gitare i ritam mašine, sasvim očekivano zvuči prpošno, nabrijano i uhu vrlo ugodno. Ipak, nije sve jednolično, tu su i sporije pjesme kao što je hipnotička i prigušena „Deeper Than Love“ u kojoj Colleen svojim nježnim glasom na rubu šapta preispituje vlastite potencijale ulazaka u vezu ili „Things That Are Bad or Me Pt.2“.  

46. Duke Garwood – Heavy Love

Atmosferičan, lagan i vrlo ugodan za slušanje, album „Heavy Love“ engleskog multiinstrumentaliste Duke Garwooda, peti je i najbolji u njegovoj karijeri. Garwood je surađivao s mnogim glazbenicima uključujući i Marka Lanegana u projektu Black Pudding i taj se Laneganov utjecaj itekako osjeti u najboljem smislu. „Heavy Love“ je izvrsno odsviran i otpjevan album s puno bluesa u sviranju i soula u Garwoodovu pjevanju, a stvari su se najbolje posložile u odličnoj trippy blues pjesmi „Disco Lights“.

47. Natalie Prass – Spacebomb

Srećom, nije sve što dolazi iz Nashvillea country, sviraju se tamo i drugačije pjesme. Natalie Prass doselila je u Nashville iz Richmonda u Virginiji, ali nije se zakačila za najpopularniji stil američkih zabiti, nego za soulom obojeni pop po uzoru na Dusty Springfield, s bogatim orkestracijama, gudačima, puhačima i svime što treba biti u tom za uho vrlo ugodnom glazbenom izričaju. Album „Spacebomb“ objavila je nakon nekoliko odgađanja, kada je napokon objavljen, dočekan je vrlo toplo i od publike i kritike.

48. Screaming Females – Rose Mountain

Nakon suradnje sa Steveom Albinijem koji im je producirao zadnja dva albuma Screming Females su za „Rose Mountain“ angažirali Matta Baylesa koji je radio s Pearl Jam i Mastodon i koji je njihov zvuk učinio čvršćim i nekako monumentalnijim. Promjena zvuka nije naškodila bendu, to si i dalje žestoki indie rock udari, obogaćeni dojmljivim glasom Marrise Paterniser čija gitara sada zvuči još moćnije nego na ranijim albumima.

49. Tame Impala – Curents

Nakon albuma „Lonerism“ s kojim su 2012. pokorili svijet, australski kraljevi psihodelije, preciznije jedini čvrsti član benda Kevin Parker i njegova pratnja, svirali su valjda u svakom svjetskom gradu i na svakom festivalu, a nakon prošlogodišnjeg live albuma vrijeme je bilo za snimanje novog materijala. Kako ponovno ubosti pravu formulu i snimiti još jedan album koji će se dopasti svima mogao je biti teret koji će utjecati na krajnji rezultat, i to se zapravo i dogodilo. Premda su neki mediji poput Pitchforka pali u euforiju i ispisivali mu neumjerene hvalospjeve, „Curents“ je album koji tek na trenutke uspijeva biti na razini fenomenalnog „Lonerisma“. Parker je očito u želji da pobjegne od manirizma naprosto ubio gitare, a rezultat toga je skoro pa Tame Impala za siromašne, odnosno čarolija se nekako ispuhala. Ipak, količina talenta kojom Parker raspolaže ne može rezultirati albumom koji nije među 50 najboljih u godini, pa je tako i s „Currents“, premda, znamo, može to i bolje.

50. Paul Weller: Saturt`s Pattern

Za Paula Wellera, osnivača legendarnih i nikad prežaljenih The Jam i jednog od najvećih i najvažnijih britanskih glazbenuka ikada, vrijedi sve što i za Johna Lydona: dakle, kulturno dobro nulte kategorije. Weller redoviti izdaje vrlo dobre i dobre albume, a "Saturn`s Pattern" je tu negdje blizu vrlo dobrog, u nekim pjesmama odličan, u nekimj malo manje, ali s nekoliko sjajnih uboda kakav je "I`m Where I Should Be" ili prekrasna atmosferična laganica "These City Street" koja zatvara album.

Bonus: Happyness – Weird Little Birthday

Ovaj po svemu veličanstveni album mladog londonskog trija Happyness, čvrsto zakačenog na američki indie 90-ih, nalazi se na posljednjem mjestu ove liste umjesto među prvih pet iz samo jednog razloga: objavljen je zapravo prošle godine. „Weird Little Birthday“ je doista izašao 2014. ali sve je oko objavljivanja tog veličanstvenog albuma bilo tako amaterski i loše odrađeno da je zapravo malo tko primijetio njegov izlazak.

Nakon što je nekom pametnom postalo jasno o kakvom se fantastičnom uratku radi, nepravda je ispravljena i album je uz bonus pjesme i puno više promocije reizdan ove godine. Happyness su esencija najboljeg što je obilježilo američki alter i indie 90-ih, a sve čega su se uhvatili iz te bogate glazbene ostavštine učinili su još boljim. Ima tu i moćnih punkerskih zvučnih udara kao u pjesmi „Refrigerate Her“, nježnih, sanjivih laganica poput „Baby Jesus (Jelly Boy)“, ili neodoljive „Pumpkin Noar“. Ukratko, ovaj je album rijetko viđena kolekcija savršene glazbe i prava je tragedija da je mnogima prošao ispod radara . Fenomenalan album.