Kada se piše o koncertima odnosno ocjenjuju njihova kvaliteta i dojam, vrlo se rijetko koristi pridjev lijepo, a upravo je ta riječ nekako najprikladnija za opisati nastup Howea Gelba i njegovih Giant Sand u ponedjeljak u zagrebačkoj Močvari. Ništa sjajno, ništa raspametio, ništa rasturio, ništa drugo nego lijepo, odnosno preciznije - prelijepo.

A stvari zapravo baš i nisu izgledale obećavajuće na početku priče. Zagrebački koncert Howea Gelba, jedne od kultnih i ključnih figura americane, alt - countryja ili kako god zvali glazbu koju već 30 godina izvodi sa svojim Giant Sandom, uslijedio je pet godina nakon prvog gostovanja u Močvari i dan nakon vrlo hvaljenog nastupa u Beogradu.

Nastupi Giant Sanda čisti su zicer i igra na sigurno, bend ima gomilu odličnih albuma, a zadnji „Heartbreak Pass“, jedan je od boljih albuma izdanih prošle godine i spada u sam vrh njihova ionako impresivnog opusa pa je realno bilo očekivati da će po lijepom i toplom vremenu Močvara biti puna. Uz to, u bogatoj zagrebačkoj koncertnoj ponudi ove jeseni ponajmanje je bilo glazbe kakvu izvode Giant Sand, pa je bilo normalno očekivati veći interes.

U vrijeme pred sam početak uvodnog programa klub je, međutim, bio gotovo prazan i Gelbova kćer Patsy je sa svojim power pop bendom Patsy`s Rats istrčala pred vrlo malo ljudi. Nije to, blago rečeno, bio baš nastup za pamćenje i zapravo je tek potvrdio da je roditeljska ljubav bezuvjetna i slijepa.

Ostatak zagrijavanja odradili su gitaristi iz Giant Sanda, Brian Lopez i Gabriel Sulivan, svaki sa svojim setom više ili manje tugaljivih trubadurskih tužbalica. U kombinaciji s manjkom ljudi sve je to izgledalo prilično otužno i baš ništa nije dalo naslutiti kakav će se nevjerojatni i veličanstveni preokret dogoditi tek nešto kasnije.

U pauzi do nastupa Giant Sanda pristiglo je još ljudi pa je u trenutku kada je bend izašao na pozornicu Močvara ipak bila pristojno popunjena i vrlo je toplo dočekala Gelba i ostatak ekipe, a odmah nakon prvog takta bilo je jasno da će to biti večer za pamćenje.

Gelb je nevjerojatno topao, vješt i duhovit frontman i odmah je uspostavio vezu s publikom koja je trajala od uvodnog covera „A Thousand Kisses Deep“ Leonarda Cohena, do samog finala. Zagrebački koncert dio je turneje kojom se promovira album „Hertbreak Pass“, ali Giant Sand su oduvijek na koncertima šarali putovima koji nekad ni njima samima nisu bili unaprijed poznati, a u kontekstu glasina da je ovo zapravo oproštajna turneja banda jasno je bilo da će odsvirati presjek čitave karijere uz nezaobilazne covere dragih im glazbenika.

Raspusti li Gelb doista Giant Sands, bit će to ogromna šteta jer rijetko se može čuti bend koji tako suvereno i s toliko energije, ljubavi i kompetencije izvodi svoju glazbu u rasponu od nježnih trenutaka do bučne gitarističke tutnjave.

Nastup Sandsa bio je impresivna vožnja kroz američku glazbenu baštinu, nešto kao genijalni soundtrack za najkulerskiji film ceste čija se radnja događa u pustinji Arizone i usputnim barovima u gradićima uz cestu. Bio je to jedan od onih koncerata na kojima zadovoljni osmjeh nikome ne silazi s lica od početka do kraja i sve što želite je da ta čarolija nikada ne prestane.

Osobno, najbolji su mi trenuci bili kada je Gelb na klaviru samo uz pratnju ritam sekcije prekrasno spustio loptu na zemlju te kasniji raspašoj na pozornici kada im se pridružila Lovely Quinces, odnosno Dunja Ercegović, fantastična i iznimno talentirana splitska Zagrepčanka koja je sudjelovala na zadnjem albumu i nastupa s bendom na ovoj turneji.  Na stranu sada njezin sjajan glas, ali lakoća i snaga kojom Dunja naprosto jede pozornicu i dominira scenom je fascinantna. Mislim da se na ovim prostorima još od Vim Cole iz legendarnih Parafa nije pojavila žena takve karizme na stageu.

Na kraju te dojmljive, tople i u svakom pogledu prekrasne koncertne improvizacije uslijedili su, naravno, bisevi i jednom je nažalost morao doći i kraj. Tko je htio mogao se ostati družiti s bendom, a ja ne pamtim kada sam u Močvari po izlasku iz dvorane vidio toliko zadovoljnih i nasmijanih lica.

Ono što ponovno nije bilo dobro jest činjenica da ni ovako veliko ime nije uspjelo do kraja napuniti neveliku dvoranu Močvare. OK, dijelom je to možda i zbog nekog nerazumljivog, posve neopravdano lošeg imagea tog kluba uz Savski nasip. Močvara je zapravo vrlo ugodno mjesto, bez nasilja, agresivnih i nadrkanih kretena kakve je običaj vidjeti u većini mjesta gdje se izlazi, s dovoljno mjesta za parkiranje i pićem po prijateljskim cijenama, ali i dalje se mnogi na spomen tog imena namršte i zbog glupih predrasuda tamo ne odlaze.  

Loša reputacija Močvare ipak je samo manjim dijelom razlog nedostatka publike na vrhunskim koncertima na kojima ne nastupaju cajke, domaći seljoberi, neka hype priča ili olinjali mainstream na zalasku karijere i u jeseni života.  

Glavni je uzrok zapravo zastrašujuće srozavanje razine dobrog ukusa u danas već tragično poseljačenom Zagrebu, gdje u središtu grada ima više narodnjačkih klubova i birtija nego na Ibarskoj magistrali.

Teško je ne smijati se tom bizarnom raspletu histerične borbe da se Zagreb i Hrvatska otrgnu od Balkana gdje ionako osim geografski i nisu pripadali, i silom smjeste barem u stražnjicu Mitteleurope uz pumpanje malograđanštine, vjeronauk u školama i ispiranje mozga tlapnjama o predziđu kršćanstva i sličnim bedastoćama. Mislim, ako su kičeraj adventa, cajke u središtu grada, Dinamo bez navijača, šatori na Jelačić placu i Mate Bulić u Lisinskom taj željeni ideal, onda je fakat vrijedilo...