Ono što sviraju Left Lane Cruiser nije ništa novo, ali to naprosto nitko, uključujući čak i Jona Spencera s Blues Explosion, uživo ne radi bolje, uvjerljivije i uzbudljivije
Nakon prošlotjednog izvrsnog nastupa Two Gallants u polupraznoj Močvari, serija koncerata manje razvikanih, ali vrlo uzbudljivih američkih klupskih bendova nastavljena je u srijedu nastupom Left Lane Cruisera, koncertnom bombom kakvu Zagreb rijetko ima prilike vidjeti.
Left Lane Cruiser su gitarist i pjevač Frederick Joe Evans IV, bubnjar Pete Dio i basist Joe Bent, dolaze iz Fort Waynea, Indiana i sviraju najnabrijaniju, najžešću i najuzbudljiviju verziju hillbilly punk bluesa koja je uopće zamisliva i moguća. Pritom još i izgledaju kao ekipa s castinga za neki horor film u kojemu će nevine studente na proputovanju kroz njihovu zabit brutalno izmasakrirati upravo takva skupina lokalnih istetoviranih mega negativaca.
Kada se tome doda da su Left Lane Cruiser svirali u Malom pogonu Tvornice, što je upravo savršen prostor za taj tip koncerta, zapravo najbolji u gradu, jasno je da je Jose Gozales koji je u isto vrijeme nastupao u Laubi nije bio opcija čak ni u primisli.
Prilika za zagrijavanje publike pripala je domaćem bendu dirljivo užasnog imena. Marko & Darko, tako se, naime, ti dečki zovu, ovakvo bi ime smjeli imati tek kada bi bili bend za vjenčanja po turopoljskim ili bilo kakvim zabitima gdje tulum završava krvavim glavama. Ne možeš se tako zvati ako sviraš bilo što ambicioznije od obrada Stavrosa ili Grdovića, jer, jebiga, čak i Buco i Srđan u tom kontekstu zvuče kao čisti glamur.
Bezvezno ime je, nasreću, jedino što ne valja kod Marka & Darka, jer ono što sviraju rade sjajno. Žestina i uvjerljivost kojom izvode svoj uzbudljivi blues - punk rijetko se može vidjeti na ovim prostorima, a s takvim bi srčanim, uvjerljivim i moćnim nastupom bez problema prošli bilo gdje na svijetu, uključujući američko tlo. Naravno, pomoglo bi i da promijene ime.
Mali pogon se već za vrijeme nastupa Darka i Marka pristojno popunio što je ugodno iznenađenje imajući u vidu činjenicu da je Zagreb postao mjesto gdje na sigurnu publiku mogu računati samo olinjali veterani, cajke, S.A.R.S.-u, Dubioza i tome slični megaumjetnici, a kada su Left Lane Cruiser krenuli na stage, uz šepanje bubnjara koji svira sa slomljenom nogom, bilo je već sasvim ugodno puno.
Left Lane Cruiser su od prve sekunde krenuli silovito, moćno i bučno, a tako je bilo do zadnjeg takta uz raspašoj u publici. Na tako uzbudljivi hillbilly punk - blues odnosno miks svega uzbudljivog što postoji u rock`n`rollu i američkoj glazbenoj tradiciji potpuno je nemoguće ostati hladan i statičan. To što sviraju Left Lane Cruiser nije ništa novo i sve smo to već čuli u ovakvoj ili onakvoj verziji, jedino što to ovi divljaci iz Indiane uživo rade bolje i uzbudljivije od svih. Da, čak i od Jona Spencera, a svakako neusporedivo moćnije i uzbudljivije od Black Keys. Impresivno Frederickovo vrišteće pjevanje praćeno je zvučnim udarom koji zvuči kao veličanstveni miks Jona Spencera, Nashville Pussy i Led Zeppelina na steroidima. Ukratko, najbliže moguće savršenstvu u tom sportu.
Negdje na pola koncerta Joe Bent je svoju bas gitaru zamijenio drugim instrumentom, daskom od skateboarda s dvije žice nategnute preko pivske boce, i neko je vrijeme čitav bend svirao sjedeći, (Frederick sjedi tijekom čitavog koncerta), prašeći još impresivnije i moćnije. U završnoj pjesmi zvučali su na trenutke čak i poput Rage Against The Machine u najboljem izdanju, a u nekim pjesmama pomislite da bi ih mogli izvoditi čak i Beasty Boys.
Ne može se reći da ove sezone u Zagrebu nije bilo dobrih koncerata, ali po intenzitetu, uzbudljivosti i silini ništa ne može stati u istu rečenicu s Left Lane Cruiser. Nakon takvog nastupa teško možeš izreći ocjenu koja bi bila bolje i primjerenija od „a u pičku materinu koliko je ovo bilo dobro“. Apsolutno live savršenstvo za one koji znaju uživati u dobrom.