Kad nakon savršenog dvosatnog koncerta shvatiš da ti "fali" još niz sjajnih neodsviranih pjesama, znaš da je riječ o jako velikom bendu

Ništa se, volite li glazbu, pa čak i onu groznu, seljačku, ne može mjeriti s nastupima uživo. Nema tog savršenog zvuka kojega možete dobiti u svom domu, a koji će pobijediti dojam i osjećaj što ga pruža svirka glazbenika pred publikom, bilo to na nekom polju ili stadionu u manje uzbudljivoj varijanti ili pak u idealnom okruženju kakvog kluba ili manje dvorane gdje je užitak najveći. Koncert je definitivno majka svih glazbenih bitaka, a uostalom, to je danas nakon kraha diskografske industrije te raširenog imbecilnog uvjerenja i bahatog stava da svi imaju pravo (čuj, pravo...) besplatno skidati, a zapravo bezobrazno krasti glazbu, i jedini sigurni prihod za glazbenike.

Za razliku od, na primjer, nogometnih utakmica koje znaju biti zastrašujuće dosadne, izrazito loši koncerti su zapravo iznimke. Dobri su prilično česti, naleti se nešto rjeđe i na odlične, ali oni baš briljantni, koji ostaju zauvijek u sjećanju jer izazovu savršeni, gotovo orgazmički osjećaj potpunog zadovoljstva kakav je u za navijače Liverpoola bio preokret u finalu LP u Istambulu, dogode se ipak vrlo rijetko.

Milijun se tu stvari treba poklopiti, a pritom, čak ni savršeni studijski opus uopće ne garantira koncertnu kvalitetu benda. Postoje bendovi koji i s tek prosječnim studijskim materijalom sviraju briljantne (!!!) ili sasvim dobre koncerte (precijenjeni Foo Fighters), a postoje i oni poput Black Keys ili Pixies koji savršenstvo svojih albuma, a Pixies ima dva među najvećima u povijesti, vrlo rijetko uspijevaju ponoviti uživo. S druge strane neki poput The Cure, Pearl Jama, Springsteena, Muse, Green Day ili  Ac/Dc unatoč činjenici da već godinama ne snimaju velike albume, uživo uvijek uspijevaju biti savršeni oslanjajući se na svoju gomilu klasika i tek poneku od rijetkih stvarno dobrih pjesama koje su uboli na recentnim albumima.

Bude tu i neočekivanih problema. Dva velika benda kakvi su Red Hot Chili Peppers i The Stone Roses imaju hendikep groznih pjevača, s time da Peppersi na koncertima prečesto i zvuče šuplje, dok The Stone Roses manjak sluha Iana Browna i friškog materijala uspijevaju zamaskirati savršenom svirkom svojih bezvremenskih remek djela. Bude i skupih i pompoznih, ali kao smrt dosadnih stadionskih gnjavaža kakav je bio megaprecijenjeni i posve besmisleni U2 u Zagrebu na Maksimiru.

Uglavnom, rijetko se kada poklopi baš sve, onako da ništa ne fali. Onih što istodobno uspijevaju snimati odlične albume i biti sjajni uživo baš i nema puno na sceni, ali ipak ih ima. Jedan od takvih u svakom pogledu velikih bendova je briljantni i u Hrvatskoj ne pretjerano poznati američki My Morning Jacket. Bend je u 1998. u Louisvilleu, Kentucky osnovao beskrajno talentirani Jim James, a već je prvi album „The Tennessee Fire“ dao naslutiti u kako veliku priču bi se to moglo pretvoriti, što se i dogodilo.

My Morning Jacket su već s drugim albumom „At Dawn“ uboli svoje prvo remek djelo (kasnije će ih biti još) i sa svakim albumom rasli i širili utjecaje postavši briljantna i uzbudljiva enciklopedija rock glazbe spojivši u svojoj zvučnoj slici alt – country, indie rock, klasični rock, prog rock, psihodeliju, soul, funk, reggae, Greatful Dead, The Band, Pink Floyd, Princea, Led Zeppelin, Superchunk, Sonic Youth i tko zna što sve ne u originalni i neodoljivi miš maš. Teško je opisati kako zvuče My Morning Jacket, jer tako zapravo ne zvuči nitko, a ni povremene usporedbe s Wilcom ne drže vodu, jer osim što postoje poprilične razlike u zvuku, My Morning Jacket je uz dužno poštovanje Jeffu Tweedyju i Wilcu kojega jako volim i poštujem, naprosto moćniji i uzbudljiviji bend. Naročito uživo.

Koncertna magija My Morning Jacket dokumentirana je 2006. na live albumu i DVD-u „Okonokos“ na kojemu je snimka nastupa u legendarnoj dvorani Filmore West u San Franciscu. Na toj  su turneji promovirali svoj najbolji album, remek djelo „Z“  iz 2005. godine, koji su snimili nakon fantastičnog „It Still Moves“. „Z“ je album bez slabog mjesta, klasični „all killers no fillers“ s pjesmama koje su i danas koncertni favoriti. Briljantni je „Okonokos“ osim što je potvrdio ugled benda kao jedne od najuzbudljivijih i najvećih svjetskih koncertnih atrakcija stao uz bok najboljim svjetskim live albumima u povijesti kao što su „It`s Alive“ Ramonesa, „Kick Out the Jams“ MC5, „At Filmore East“ Allman Brothers Banda ili „The Name Of This Band Is Talking Heads“…

Slava i priznanja pogurala su bend još jače prema eksperimentiranju što je 2008. rezultiralo albumom „Evil Urges“, hrabrim, ali ne baš posve uspjelim iskorakom u područja kojima još nisu kročili. Na tom neujednačenom i njihovom jedinom nešto slabijem albumu bilo je dirljivih promašaja kakav je Princeovska „Highly Suspicious“, ali i barem jedan briljantan trenutak kakav je funkoidni klasik „Touch me I`m Going To Scream Pt.2“, i dan danas jedan od nezaobilaznih koncertnih favorita benda.

Stvari su se vratile na mjesto tri godine kasnije fantastičnim „Circuitalom“, albumom koji također istražuje i šara po žanrovima, ali ovoga puta suvereno i bez greške. Naslovna „Circuital“, uzbudljiva „Victory Dance“, eksperimentalna „Holding On To Black Metal“ s dječjim zborom te jedna od najljepših laganica i pjesama za sanjarenje svih vremena, „Slow, Slow Tune“, vrhunci su tog sjajnog albuma.

Napokon, ove su godine My Morning Jacket objavili svoj sedmi album „The Waterfall“, još jedan standardno dobar ubod kakav se od njih uostalom i očekuje. „The Waterfall“ je malo više okrenut psihodeliji, s nekoliko izvrsnih trenutaka poput pjesme „Belive (Nobody Knows)“ koja je već postala koncertni favorit.

Oduvijek ciljam vidjeti My Morning Jacket uživo, ali to baš i nije  tako jednostavno. Nemaju običaj svraćati u naše susjedstvo, obično u Europi odrade Veliku Britaniju, Benelux i Njemačku, ali nikad Bavarsku. Uvijek je to sjever. Naslušao sam se hvalospjeva o njima od Luke Benčića iz My Buddy Moosea koji je potegnuo i do Londona da ih vidi, a i sestrična mi je ushićeno prepričala koncert iz krcatog Medison Square Gardena u New Yorku od prije par godina.  

Ovo je, međutim, godina predstavljanja albuma i tu je bila šansa. Vrlo rano je objavljeno da će svirati u Berlinu na Lollapaloozi, koja se baš i nije imala s puno drugog dobroga u line up-u za pohvaliti, a uletjeli su i na festivale u Irskoj i Parizu. Jebiga, daleko, skupo, predao sam se, više sreće drugi put. Zaboravio sam na to, a onda upravo nevjerojatan obrat.

Dragoj prijateljici koja živi u Kölnu trebalo je uletjeti paziti na dva neodoljiva mlada mačka dok je na godišnjem i, naravno, zašto ne, tko bi to odbio? Izrazito sam slab na mačke, Ćiro i Peppino su apsolutno neodoljivi, a Köln je, kažu, dobar, i za Njemačku neuobičajeno opušten grad. Jednom sam prije milijun godina prošao kroz njega vlakom, ali se nisam zaustavljao i došlo je vrijeme za ispravak. Blizu su lijepi Düsseldorf i nelijepi Leverkusen, blizu je i Bonn i svašta tu ima za vidjeti i probati. Uglavnom, pristao sam bez razmišljanja.

Za Köln iz Zagreba direktno leti kaotični Germanwings. Kupio sam karte uvjeren da je ispucana kvota depresivnih pilota sklonih suicidu i kada je sve bilo gotovo krenem baciti oko nudi li se što dobroga od koncerata u tih 11 dana. Da vidimo što kaže Pollstar... hm, ništa, slabo, UPS, suncetijebem, My Morning Jacket u Kölnu. Dakle, između nastupa na velikim festivalima bend je odlučio svirati u malim dvoranama (ponovno nigdje blizu nama), što je idealno i neusporedivo bolje od festivalskog kaosa i skraćenih set lista.

Gloria je maleno kultno kölnsko kazalište, genijalan prostor u kojemu obožavaju svirati i stadionski bendovi, pa su tako u naponu snage tamo nastupali Coldplay, Foo Fighters i brojni drugi, a nedavno u lipnju i Muse. Međutim, tamo stane tek 1000 ljudi i to kada se maknu stolice, pa je umjetnost ugrabiti ulaznicu. Brzo u lov na kartu, klik, klik, ima li ih još? Yes, ima! Cijena? Oko 230 kuna, fakat nije skupo, pogotovo uzme li se u obzir da su predgrupa vrlo solidni Dawes. I tako, potpuno neočekivano, evo me na koncertu kojemu bih u ovom trenutku pretpostavio samo The Clash, The Jam i Led Zeppelin, a to je kao što znamo nemoguće, pa eto...

Program je počinjao u 20 sati i došli smo štreberski rano. Vani su disciplinirano u redu za ulaz već stajali ljudi, miješana ekipa, Nijemci, Amerikanci, Nizozemci, razno. Gloria je prekrasno mjesto, interijer je u crvenom, pivo se po germanskom običaju toči u plastične čaše koje se naplaćuju jedan euro, a kada čaše vratiš vrate ti i tu kauciju. Šankova dovoljno, pivo se toči brzo, ne pjeni i ne treba čekati pola sata da ga natoče, ali to je Njemačka, oni znaju bolje s pivom. Dawes su krenuli pred pristojno popunjenom dvoranom i bili su sasvim dobri, puno bolji u fino otprašenim instrumentalnim dionicama, nego u dijelovima s pjevanjem gdje je za moj utjecaj previše folka i countryja. Kad se rasviraju bude tu fine međuigre dvije gitare i, uglavnom, vrijedi ih vidjeti ako nalete blizu.

Kreće raspremanje bubnjeva, priprema stagea i napokon, mrak, vriska, My Morning Jacket izlaze i otvaraju sa „Spring (Among the Living)“ s novog albuma. Zvuk je moćan, strahovito glasan, ali i kristalno čist kao i glas Jima Jamesa. Nakon otvaranja sa zadnjim albumom bend bez stanke kreće na „The Dark“ s prvijenca, pa odmah ponovno na novi album odnosno „Compound Fracture“ koju zatvara veličanstvena i bučna međuigra gitara kakve će se ponavljati u gotovo svakoj pjesmi.

„Evil Urges“ raste do fantastičnog gitarskog krešenda za vrijeme kojega se članovi benda približe i s jednog mjesta ispaljuju veličanstvene rafale, da bi završili sonicyouthovskom bukom. „In It`s Infancy (The Waterfall)“ s novog albuma se fino pretače u „Touch Me I`m Going To Scream Pt. 1“, a onda kreće jedan od vrhunaca koncerta, čista magija s 11 minuta dugim klasikom „Steam Engine“ čarobnom pjesmom koja raste do nevjerojatno moćnog finala da bi se bez pauze prelila u „Masterplan“, još jedan klasik s albuma „It Still Moves“.  Nakon „Wanderfull Man“ Jim skida gitaru, navlači kapuljaču i kreće „Victory Dance“, lagano, pa jače, pa sve glasnije do ponovnog strahovito bučnog finala. Stage ostaje u mraku, bend se povlači u pozadinu a Jim sam uz akustičnu gitaru u tom time outu izvodi laganu „Hopefully“ s „albuma „At The Dawn“, pa s bendom nastavlja polaganu vožnju kroz psihodeličnu „Like a River“ s „Waterfalla“.

„Tropics“ s novog albuma započinje s Pageovskom gitarističkom psihodelijom i raste do Zeppelinovskog krešenda. Vrijeme je za veliki finale, Jim u mraku diže ruke i kreće „Belive (Nobody Knows)“ praćena zborskim pjevanjem i skakanjem, a potpuni raspašoj nastaje na završnoj nabrijanoj i punkerski žestokoj „Anytime“ koja zvuči kao da je izvodi Superchunk.

Bis je naravno bio neizbježan. I to kakav bis. Četiri savršeno izvedena klasika, briljantni „Circuital“, pa rastući monstrum od pjesme „Lay Low“ s nevjerojatnom međuigrom gitara u kojoj jednako uživaju i bend i publika, pa iz toga ravno u funkoidnu i plesnu „Touch Me I`m Going To Scream Pt. 2“ i napokon za sam kraj brutalno moćni klasik „One Big Holiday“ izveden u nevjerojatnoj razuzdanoj atmosferi i uz neprekidno skakanje drugog gitarista Carla Broemela. Wau, kakav jebeni finale. Čisto savršenstvo, a nisu odsvirali ni „Dondante“ ni „Slow, Slow Tune“ni „Mahgeetah“ ni „Way That He Sings“, ni „Off the Record“... Kad nakon savršenog dvosatnog koncerta shvatiš da ti fali još toliko pjesama znaš da je riječ o briljantnom i stvarno velikom bendu.

Ne bih htio zvučati kao Roy Betty u mitskoj sceni iz finala „Blade Runera“, ali u više od 30 godina koliko hodočastim po koncertima vidio sam ih bezbroj. Ipak, mogu se sjetiti tek nekoliko gotovo savršenih koji su me baš razvalili. Rage Against the Machine, Nirvana u ljubljanskom Tivoliju, The Cure u Ljubljani i u Barceloni, Sonic Youth na Križankama s Babes in Toyland, Afghan Whigs, Blur, Slowdive, The War On Drugs i Superchunk na Primaveri u Barceloni, onaj mitski BRMC u Močvari, Primal Scream, !!! i Repetitor na Jarunu, barem jedan Nick Cave, Pearl Jam u Domu sportova, Pati Smith u Tvornici, The National u Boćarskom domu, QOTSA na Križankama, Springsteen, Termiti i Let 3... Plus minus, to je to. Fantastični, veličanstveni i nevjerojatno moćni My Morning Jacket u takvoj su konkurenciji uletjeli na sam vrh uz bok RATM, Slowdive i The Cure. Ukratko, monstruozno dobar koncert monstruozno dobrog benda...