Još je 20 - ak dana preostalo do jubilarnog 10. INmusic festivala i unatoč iznenadnom otkazu jednog od headlinera, Florence + The Machine, može se reći da za sada sve izgleda obećavajuće. Prošlogodišnji 9. INmusic festival imao je nekoliko sjajnih trenutaka poput fantastičnog nastupa Pixiesa, najboljeg od svih njihovih ikada odsviranih na ovim prostorima, bilo je i razočaranja poput mlitavih i pretihih The Black Keys, ali zapravo, bio je to trijumf njegova tvorca Zorana Marića.

Trenutak u kojemu je prvoga dana prošetao jarunskim festivalskim prostorom u društvu tada svemoćnog, nedodirljivog i zatvorom još neobilježenog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, odjevenog u tragikomično neprikladno ZET-ovsko plavo odijelo, bila je čista Marićeva pobjeda. Marić je, doduše, tada izgledao kao da bi se najradije rasprostro pod Bandićeve noge, ne bi li napokon ishodio taj nesretni trajni priključak za struju, kojega Grad godinama nije želio dati, ali za to nije bilo potrebe. Bandić je, vidjelo se, napokon shvatio ili su ga, što je vjerojatnije, napokon uvjerili da je ignoriranje takvog festivala glupo i kontraproduktivno.

Da se razumijemo, Milan Bandić duboko prezire i uopće ne razumije ovaj tip manifestacija. Ništa se tu njemu ne sviđa, ni ta vražja glazba, a još manje ti čudni ljudi. On dobro zna da među posjetiteljima festivala i takvom vrstom građana nema nikakvu potporu pa je stoga bez problema i sa zadovoljstvom svojedobno zavrnuo financijsku slavinu svim alternativnim kulturnim programima u gradu. Njemu i njegovima ti „čudaci“ idu na živce, ali gradske će vlasti bez obzira tko ubuduće vodio Zagreb, prestati ignorirati i potkopavati INmusic.

Svi ostali problemi na Marića nisu mogli utjecati. Posljednjih se godina program u besparici srozao, ali svake je godine netko od izvođača svirao fantastične i nezaboravne koncerte, poput Franza Ferdinanda 2012. ili Iggyja i Stoogesa preklani, tako da se to u konačnici i nije pretjerano osjetilo.

Marić je, pak, uvijek pa i u siromašnijim godinama pazio da uz sve bolju organizaciju ima i barem jedno doista vrhunsko aktualno ime, poput Arcade Fire ili Arctic Monkeys, koji su preklani bili headlineri Glastonburyja i najveća koncertna atrakcije sezone, ali su se ipak našli dežurni nezadovoljnici koji su njurgali i na taj izbor. Ali, dobro, to je Hrvatska.

Prošle je godine festival opet financijski ojačao i to se vidjelo na atraktivnom line upu, koji je bio znatno uzbudljiviji od puno većeg novosadskog Exita. OK, odmah bih dao The Black Keys za Exitov The Afghan Whigs, ali sve drugo je bilo na strani INmusica.

Napokon, činjenica da je prošle godine kamp bio popunjeniji nego ikada, i to strancima, te da se nikada kao tada nije u prolazu čuo engleski i sva sila drugih jezika govori da je INmusic postao daleko najvažniji turistički mamac u gradu Zagrebu, barem kada je o kulturnim manifestacijama riječ.

Nakon vrlo dobrog devetog izdanja INmusica od 10. jubilarnog  puno se očekivalo.  Line up je kompletiran i kao i uvijek može se tu naći razloga za nezadovoljstvo i primjedbe tipa ovi su mogli umjesto onih, ali zapravo sve je složeno prilično vješto i bez većih rizika, s izvođačima koji imaju uglavnom jako dobru ili odličnu live reputaciju, a ovdašnja ih publika dobro poznaje i voli. Nema nikoga iz prve lige, ali nema ni trasha kao što je bio tragikomično olinjali Billy Idol prije par godina. Iznenadni otkaz Florence + the Machine koja se nekako neuvjerljivo izgovorila na zdravstveno stanje tek je naoko težak udarac festivalu. Florence je unatoč popularnosti tek solidna pop atrakcija koja uživo nudi doslovno i ne pretjerano uzbudljivo odsvirane pjesme „kao s albuma“ i taj otkaz nije nikakva tragedija osim za njezine fanatične obožavatelje.

Mogla je to čak biti i dobra vijest kada bi se kao zamjena pojavili Alabama Shakes, Sleater-Kinney, The Julie Ruin ili Babes in Toyland, ako već treba ženski vokal zamijeniti ženskim. Festival bi bio vrlo solidan čak i da nije pronađena zamjena, ali na kraju su umjesto Florence uletjeli The Rudimental kao bingo za ljubitelje Drum N Bassa, ali i umjereno bezvezan bend za mnoge druge, koji će, međutim, kao pouzdani live zicer razveseliti publiku željnu skakutanja, pa sve ostaje otprilike na istom. Jebiga, bolje The Rudimental nego S.A.R.S. Ono što je definitivno vrlo loša vijest jest otkaz Antemasque, ali dobro, što je tu je. Pa da vidimo što se tu uopće nudi.

PLACEBO

Bend kojega od davne 1994 godine predvodi androgini Brian Molko živcira neke pravovjernike i čistunce alternativnog rocka, ali to je potpuno deplasirano i neopravdano. Placebo koji je žarko želio, ali nije uspio dobiti Stevea Albinija da ih producira, ima jako dobrih, dobrih i manje dobrih albuma, ali uživo to je razrađen svirački stroj i čisti zicer koji teško može razočarati. Molko za live nastupe angažira i dodatnog gitaristu da im puni zvuk i to onda zvuči puno čvršće nego na albumima i u rangu sa svima onima u koje se Placebovi hejteri inače zaklinju. Placebo su u Zagrebu već svirali, a na oba nastupa na kojima sam ih gledao, u maloj dvorani Doma sportova i na Radar festivali na otvorenom, bili su izvrsni i pokupili zaslužene ovacije.

Prognoza: Možda to i nije bend čije bi albume svatko skupljao, ali kada ih se odgleda uživo postane jasno da im se repertoar sastoji od većih ili manjih hitova koji uživo jako dobro zvuče i uvijek imate osjećaj da su mogli odsvirati još poneki hit. Sve u svemu odličan izbor za headlinere.

THE BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB

U povijesti zagrebačkih rock koncerata postoji nekoliko općih mjesta i legendi koje se prepričavaju s koljena na koljeno, a ona u kojoj su u glavnoj ulozi BRMC jedna je od najatraktivnijih. Dakle, davne 2004. godine u Domu sportova je trebao nastupiti Lenny Kravitz, jedan od onih glazbenih udava za čiju popularnost stvarno nema razumnog objašnjenja. Kao predgrupa bivšem suprugu zanosne Lise Bonet i vjerskom fanatiku Kravitzu trebali su svirati tada mlađahni i vrlo uzbudljivi američki garažni trojac BRMC koji je tek izbacio svoj drugi album. Svi koji doista razumiju glazbu pohitali su vidjeti upravo predgrupu, a onda je samo koji sat prije početka udav Lenny objavio kako neće nastupiti jer ga boli grlo ili ona stvar, svejedno, kajgod. Ljudi su već bili oko dvorane, svi su se u čudu gledali bi li krenuli na piće ili ravno kući, a onda su BRMC izašli i urbi et orbi objavili da oni žele svirati. Najprije su malo svirali tamo vani ispred dvorane, a onda su se svi rastrčali da im omoguće svirku u nekom klubu i dogovorena je Močvara. Besplatno, naravno. Vidio sam u životu gomiletinu koncerata u rasponu od Skinny Puppy i Scratch Acid do Stonesa i Springsteena, ali nikada nisam bio bliže spiritualnom iskustvu kao te nezaboravne večeri u Močvari. BRMC su s godinama imali uspone i padove, forma im na albumima baš i nije bila konstantna, mijenjala se i postava, ali uživo su uvijek zvučali besprijekorno i vrlo uzbudljivo. Fantastični su bili i u 2010. u bečkoj Areni kada sam ih zadnji puta vidio.

Prognoza: Sjajno usvirani, bučni s puno distorzije, ali istodobno melodični, sigurno će zadovoljiti i na Jarunu, kako nas 600 - ak koji se sjećamo Močvare, kao i onih nekoliko tisuća koji su navodno također bili tada u klubu pored Save i koji će ih sada napokon prvi put vidjeti.

FRANZ FERDINAND AND THE SPARKS

Postoje pjesme koje s vremenom postanu puno veće i važnije od svojih autora i izvođača. „This Town Ain´t Big Enough For Both of Us“ jedno je od takvih općih mjesta rock glazbe, remek djelo koje znaju svi, premda mnogi nemaju pojma čija je to pjesma i tko je izvodi. Braća Mael koji čine Sparks imaju dugu karijeru, a od 1972 godine kada su u Los Angelesu počeli, snimili su gomilu albuma od kojih i nekoliko izvrsnih. Ipak, čak i da nisu ništa drugo napravili „This Town Ain´t Big Enough For Both of Us“ i album iz 1974. „Kimono My House“ na kojemu se ova besmrtna stvar nalazi, bili bi dovoljni da ih se smatra važnima i zaslužnima. Kombinacija Sparksa i Franz Ferdinanda koja će se ukazati na INmusicu izuzetno je zanimljiva, premda ne i neobična.

Franz Ferdinand svoju fascinaciju Sparksom ne skrivaju i ona je jasno vidljiva u njihovu opusu, stoga ni zajednički album koji su snimili nije iznenađenje. Škoti se na INmusic vraćaju nakon tri godine i nastupa koji je bio jedan od najboljih uopće u povijesti festivala, a Sparks vjerojatno ne mogu zamisliti bolji i posvećeniji prateći bend.

Prognoza: Bez obzira kakav bio njihov zajednički novi materijal, uživo to ne može zvučati slabo, Franz Ferdinand su naprosto predobar live bend, a doživjeti u toj kombinaciji „This Town Ain´t Big Enough For Both of Us“ neprocjenjiv je doživljaj.

FUTURE ISLANDS

Sa svakim od svoja prva tri albuma ovaj sjajna američka indie, elektro - pop četvorka bivala je sve bolja da bi s četvrtim, "Singles", stigla vrlo blizu savršenstvu. „Singles“ je u gotovo svim izborima proglašavan za jedan od najboljih albuma prošle godine. Sjajna plesna glazba s dojmljivim, vrlo sugestivnim vokalom Samuela T. Herringa ima sve više poklonika pa je nakon koncerta 2012. kada su svirali u zagrebačkom KSET-u bend urzo dospio do ´David Letterman showa´, te vrlo zapaženog nastupa na prošlogodišnjem Primavera sound festivalu u Barceloni.

U Zagreb su se vratili u velikom stilu prošle godine i izazvali rijetko viđenu euforiju u krcatoj Močvari, odsviravši jedan od onih koncerata o kojima će se godinama pričati.

Prognoza: Kada bend ima tako odane navijače kao što je slučaj s Future Islands u Hrvatskoj, live nastup im zapravo ne može biti loš, a kada je riječ o bendu koji poput njih i inače ima odličnu live reputaciju onda je to čisti zicer. Bit će dakle emotivno, rasplesano, znojno i tražit će se bis.

REPETITOR

Fenomenalni beogradski trio najbolje je što je srpska scena dala još od legendarnog Šarla Akrobate, a njihovo neumorno nastupanje uživo uzduž i poprijeko Europe, pa čak i u Kini gdje su nedavno svirali, potvrdilo ih je kao besprijekorni live stroj i jedan od definitivno najboljih bendova uživo na ovim prostorima.

Repetitor imaju dva odlična i maksimalno nabrijana albuma, „Sve što vidim je prvi put“ i „Dobrodošli na okean“, a svoju ionako žestoku i uzbudljivu glazbu na koncertima dižu još stepenicu više.

Prognoza: Gitarist i pjevač Boris Vlastelica i fenomenalna ritam sekcija Ana - Marija Cupin na basu i Milena Milutinović na bubnjevima svoj repertoar izvode toliko moćno i uvjerljivo, i s toliko strasti da se sa sigurnošću može prognozirati da će u najmanju ruku biti među prva tri najbolja nastupa na festivalu. Repetitor sam vidio uživo pet puta i baš svaki put su bili izvrsni. Definitivno bend koji je nadrastao ove prostore.

DEATH CAB FOR CUTIE

Death Cab for Cutie jedan su od simbola indie scene 2000 - ih. Snimili su nekoliko doista dobrih albuma, a s „Transatlanticism“ iz 2003. dotaknuli su kreativni vrhunac i postali planetarno poznati i uvažavani. Kasnije se tom visokom standardu nikada nisu uspjeli približiti, iako su snimali sasvim dobre albume, a tek su im zadnja dva prilično slaba i ispod njihove uobičajene razine.

Prognoza: Death Cab for Cutie definitivno nisu bend čija bi glazba izazivala euforčne reakcije i tjerala na skakanje i ples, ali imaju odličnu live reputaciju i svoj gitarski indie laganog do srednjeg tempa izvode vrlo uvjerljivo pa ne bi smjeli nikoga razočarati. Idealno za lagano klimanje glavom, pijuckanje i dostojanstveno uživanje.

 

FRANK TURNER AND THE SLEEPING SOULS

Beskrajno zabavni engleski autor miljenik je svjetskih festivala i jedan od najčišćih koncertnih zicera trenutno u svijetu. Premda je na koncertima „naoružan“ akustičnom gitarom, to ne bi smjelo nikoga zavarati. Tu, naime, nipošto nije riječ o nekom nježnom trubaduru niti njegov alternativni folk liči na tužnjikavi cijuk u stilu mlitavih predstavnika žanra kao što su Fleet Foxes. Turnerovi su korijeni punkerski i to na nastupima uživo s odličnim nabrijanim bendom u potpunosti dolazi do izražaja, pa makar to što svira nije punk, odsvirano je s upravo takvom energijom i apsolutno je savršeno za skakanje nakon nekoliko piva.

Prognoza: Turner je uživo miks Poguesa, Springsteena i Against Me!, a njegov nastup obično protječe u općem veselju i euforiji. Idealno bi ga bilo vidjeti u Tvornici ili Laubi, ali izvjesno je da će biti odličan i na otvorenom prostoru. Definitivno fantastičan odabir i jedan od izvođača od kojih se najviše očekuje.

EAGLES OF DEATH METAL

Bend koji je nastao iz zajebancije nekolicine frendova, od kojih je najpoznatiji Josh Homme iz QOTSA, nije nešto u čemu bi čovjek uživao na albumima, ali uživo je to neka druga priča. Premda tu neće biti nikoga od sve te sile poznatih glazbenika koji surađuju na albumima, Jess „The Devil“ Huges i tko god bude činio ostatak benda proizvest će dovoljnu količinu dobrih vibracija i energije da će svi moći uživati, baš kao i na njihovim ranijim nastupima u Hrvatskoj nakon kojih su stekli veliku naklonost publike..

Prognoza: Bend koji je odličan za zabavu, ali i idealan za odmor na klupama pod šatorima ugostiteljskih objekata za sve one koji od bendova traže nešto više od puke zajebancije, zadovoljit će sve. I one željne zajebantskog nastupa i one kojima treba predah pa će im ovo dobro doći.

 

OF MONSTERS AND MEN

Islandska indie folk atrakcija stekla je prilično dobru reputaciju i pristojan hype u čitavom svijetu od 2011. kada su se pojavili na sceni. Proglašavani novim Arcade Fire, uspoređivani s Mumford and Sons i hvaljeni čak i više nego objektivno zaslužuju Of Monsters and Men svirali su na većini najvećih svjetskih festivala, a s pjesmom "Little Talks" uboli su i hitčinu kakva se rijetko kome zalomi.

Prognoza: Uživo zvuče pomalo sterilno i doslovno kao na studijskim snimkama, to je klasična tiho, tiho, pa onda malo glasno priča, a može se očekivati i dosta žamora kad uspore. Hit će, naravno, biti burno pozdravljen, obožavateljima će se dopasti sve, a ostali će nakon nekog vremena odustati i potražiti nešto uzbudljivije.

 

PAOLO NUTINI

Škotski Londončanin talijanskog podrijetla, čije ime prije asocira na novo pojačanje kakvog Leicestera ili West Hama, nego veliku pop zvijezdu što Paolo Nutini zapravo već jest, jedan je od onih magneta namjenjenih i publici koju festivalski šušur poput INmusica zapravo ne zanima, ali bi zbog njega ipak mogli kupiti ulaznicu i doći.

Ljepuškasti Paolo ima doista fantastičan glas, u njegovoj je glazbi puno soula, a u karijeri je surađivao s raznim poznatim imenima, od sterilnih Coldplay što, doduše, malo može i zabrinuti, pa do velikih Paula Wellera i Rolling Stonesa s kojima je svirao na njihovima turnejama.

Prognoza: Uživo Nutini nastupa s vrlo kompetentnim bendom i to u kombinaciji s njegovim dojmljivim „duhanskim“ glasom garantira vrhunsku predstavu. Pritom uopće nije uvjet da ste obožavatelj niti da poznajete njegov opus, čovjek je naprosto dobar uživo.

LA ROUX

Svašta se događalo Elly Jackson od meteorskog uspona La Roux s istoimenim prvim albumom i elektro synth pop hitovima poput „Bulletproof“. Producent Ben Langmaid s kojim je oformila La Roux „zbog umjetničkih nesuglasica“ tijekom stvaranja drugog albuma pokupio se iz cijele priče i otišao, a Elly se od toga trenutka borila s kreativnom blokadom i napadima panike zbog kojih jedno vrijeme čak nije bila u stanju nastupati. Napokon je prošle godine uspjela objaviti željno očekivani drugi album čiji je zvuk ponešto drugačiji od prvijenca s utjecajima disca pa čak i reaggea. Album je pokupio solidne kritike, ali je komercijalno podbacio, a publika La Roux podijelila se na one koji vole prvi i ne podnose drugi album i obratno.

Prognoza: Elly ima vrlo kompetentan bend i sve će oni to vrlo dobro odsvirati, ali tu postoje dva problema. Prvo, to baš i nije glazba koja najbolje funkcionira na otvorenim prostorima, a drugo, La Roux će morati na silu svirati neki best of repertoar, premda Elly ne skriva da joj prvi album sada ide prilično na živce.

JONATHAN

Riječki Jonathan zvuče odlično, moćno i svježe, a to što sviraju bitno je drugačije od većine glazbe koja se kod nas zadnjih godina mogla čuti. Njihova je glazba žestoka i plesna, u nekim trenucima nježna i uvijek na neki fini način kompleksna. Sjajno je da nisu još jedan klon Partibrejkersa u unaprijed propaloj ambiciji da nadmaše uzore, nisu žanrovski prehermetični pa mogu dobaciti puno dalje od pažnje tek užeg kruga znalaca i obožavatelja, i nije im potrebno koketirati s balkanskim seljaštvom i folkom kako bi se dopali masama. I, nije posve nevažno, jebeno dobro sviraju i na pozornici izgledaju kao ozbiljan bend, a ne tek grupa građana. Da, može se tu iščitati brdo utjecaja, ali ono što je važno jest da su ti utjecaji dobri i da su u konačnom rezultatu Jonathan stvorili zvuk koji je u najmanju ruku jednak svim tim uzorima, a često ih  po mnogočemu nadmašuje.

Prognoza: Svi koji su ih već čuli doći će po potvrdu da se radi o jednom najuzbudljivijih novih bendova na ovim prostorima, a oni koji nisu primijetit će da zvuče jednako dobro kao npr. Franz Ferdinand i bolje nego npr. Editors.

KATE TEMPEST

U idealnom svijetu na Jarunu bi nastupili Sleaford Mods, ali i bez tog savršenog odabira sjajni će britanski rap biti sasvim pristojno predstavljen. Mike Skinner će, doduše, nastupiti samo kao DJ, ali uživo će se predstaviti najveća britanska ženska rap nada. Kate Tempest je izvrsna mlada 27 – godišnja pjesnikinja i reperica iz južnog Londona koja je zaslužila lavinu pohvala svojim prvim albumom. Kate je vrlo talentirana, a i lijepo je, za promjenu, vidjeti repericu koja se ne fura na neku debilnu i iritantnu kriminalnu ili kakvu god popratnu priču, nego naprosto radi ono što najbolje zna. A fakat zna.

Prognoza: Rap kakvog izvodi Kate nije zahvalan za otvorene prostore, ali na nekom malom stageu i pod pretpostavkom da će doći s pratećim glazbenicima mogao bi to biti vrlo pristojan nastup.

DOMAĆE SNAGE

Zadruga, Ljetno kino i Rambo Amadeus s repertoarom koji svi poznaju odličan su odabir za festivalski raspašoj i čisti zicer. Max Juričić zna odsvirati toliko pjesama da bi s Ljetnim kinom vjerojatno mogao svirati sve vrijeme festivala bez prestanka, Zadruga i Rambo Amadeus imaju navijače, pa im se neće dogoditi da sviraju pred praznim poljem, dobiju li neki loš termin, a velike su šanse da će dobro proći i Sassja, bosanski ženski MC koja također ima pristojno sljedbeništvo.

Takvu će sudbinu, međutim, teško izbleći NLV, Mnogi drugi, Killed a Fox, The Belle Infidels, Ashes You Leave , Discohernija, Mel  & Django Jet, Them Moose Rush i Muscle Tribe of Danger and Excellence. Nitko od njih nije loš, dapače, neki su i jako dobri, ali termini koji će ih dopasti garantiraju im party za obitelj i prijatelje.

 

WORLD MUSIC 

Batida, Aziza Brahim, pa i bosanska Halka možda nisu imena za koja je na ovim prostorima čulo puno ljudi, ali World stage je uvijek vrijedan pažnje. Nije problem otići nakon par pjesama, ne bude li svirka po volji, ali prilično je glupo kasnije čuti da je netko tamo bio odličan, a propušten je zbog lijenosti ili predrasuda.