Premda se povijest rock glazbe na ovim prostorima uzdizala u nebesa u tisućama kartica novinskog teksta, knjigama, filmovima i serijama u kojima se često čak i zagovara teza da je ovdje bilo plus minus kao u Americi i Britaniji, istina je ipak prilično drugačija.

S izuzetkom tog mitskog i opjevanog novog vala koji u svoje vrijeme nije bio ni približno popularan kao što se danas misli, jer seljački je ukus ovdje uvijek brutalno dominirao, a koji je doista iznjedrio nekoliko sjajnih bendova i rezultirao s nekoliko odličnih i antologijskih albuma, ostalo je bio uglavnom čemer i jad uz tek povremene bljeskove.

Rock glazba je kasnije godinama preciznije desetljećima počivala na plećima tih novovalnih prvoboraca, a trendovi koji su se pojavljivali u svijetu ovdje nisu uspijevali ostvariti nikakav ili tek zanemarivo mali utjecaj. Formirala se tek ona stravična dance scena s početka devedesetih, te ne pretjerano impresivna hip - hop scena iz čije je prve postave opstao tek General Woo kao više - manje jedini stvarno kvalitetni izdanak, a praktički sve što se pojavljivalo do prije par godina bilo je natjecanje u neuspjelom ili tek ponekad uspjelijem kopiranju Paribrejkersa ili Ekatarine Velike. Tek su rijetki pokušavali i uspijevali nešto drugačije. Kad se sve zbroji Let 3, Hladno pivo, TBF, Edo Maajka, Urban, Pipsi, Overflow, Kawasaki 3p od Vidukina dolaska, Svadbas, hvala i doviđenja, barem što se Hrvatske tiče.

Svijet je u međuvremenu čuo i vidio hardcore, noise, grounge, eksploziju alternativne indie scene u Americi, kombinacije funka i punka, rapa i metala, techno i inu elektroniku, razne žanrove i podžarnove, revivale i novitete, ali ovdje su se uporno i autistično, osim raznog seljaštva, svirali i slušali Partibrejkersi i Ekatarina na tisuću načina.

I dok su Partibrejkersi još i dali nekoliko pristojnih ili čak odličnih srodnika, Majke i pogotovo Kojoti, ali i izvrsni M.O.R.T. su takav primjer, sve što je crpilo inspiraciju iz Ekatarine uglavnom je bilo između jedva podnošljivog i otužno pretencioznog i lošeg. Tome nije doprinijela ni bolna činjenica da dobar dio opusa tog kultnog beogradskog benda baš i ne stari dobro i danas zvuči prilično ofucano i zastarjelo.

Stvari su se napokon počele mijenjati tek prije nekoliko godina, ali od tada do danas dogodilo se svašta dobroga. Stvorila se na primjer sasvim dobra kantautorska scena iz koje se bolje nametnuo ženski dio mudro odbacivši autistični i hermetički koncept “ja sama s akustičnom gitarom i glasom, pa šta Bog da“, a nekako istodobno počeli su nastajati i bendovi koji su inspiraciju tražili izvan uobičajenih kalupa i svirati neku žešću i uzbudljiviju glazbu i mimo rukopisa Caneta i Antona. Od kopiranja Ekatarine ruke je konačno dignula čak i Vatra koja je nakon toga postala turbo popularan pop bend vulgaris za srednjoškolke, njihove mame i TV reklame.

ESC Life, kojega su kao side projekt 2013. oformili članovi upokojenih Hemendex i Man Zero te aktivnih ST!llness i Umor, jedan je od tih uzbudljivih novih bendova koji vole i znaju svirati neku napokon drugačiju gitarsku pržionu, a nedavno su izdali i album „Access All Areas“. Pažnju mi je na njih kao i srodne Benchwarmerse skrenuo Luka Benčić koji doduše sa svojim My Buddy Moose svira neku tradicionalniju i laganiju američku glazbu, ali oduvijek je imao sklonosti i prema punku, garageu, HC-u i indieu i jako dobro zna što tu valja, a što ne.

Bio je u pravu, bend doista zvuči nabrijano i moćno, a istodobno opušteno i pitko. U undergroundu su se brzo probili, a nešto veću pažnju mainstream medija dobili su kada su prošle jeseni nastupili kao prateći bend Granta Harta posrnulog i od života teško ranjenog člana neprežaljenih Hüsker Dü.

Huskeri su evidentno jedna od inspiracija ESC Lifea, ali na sreću u njihovoj se glazbi više vidi utjecaj genijalnog Boba Moulda koji je za razliku od Harta i u solo karijeri nastavio snimati odlične albume i prašiti fantastične koncerte.

Album prvijenac ESC Lifea (https://esclife.bandcamp.com/album/access-all-areas) nabrijan je, maksimalno zabavan i opuštajući punk, pop punk, power pop, indie ili kako god želite zvati taj odlični nepretenciozni glazbeni izričaj s korijenima u 80-im i još više 90-im godinama prošloga stoljeća, kakav je ovdje na žalost njegovao zapravo samo Overflow. „Acces All Areass“ je odlično odsviran, otpjevan i produciran, pjesme variraju od srednje brzih do brzih uz nešto laganiju „Hero of the Decade“.

Zvuk albuma je sjajno pogođen, ESC Life na trenutke podsjećaju na genijalne Superchunk, a meni osobno najbolji su kad stisnu gas na najjače kao u izvrsnoj „Full Circle“ ili Huskerovskoj „What We Want Is Useless“. Osobno, paše mi i instrumentalna obrada Belanove „Ostani uz mene“ koja malo baca na Pixies sa „Bossanove“ i zatvara ovaj optimalnih 30 minuta dug album čija bi vrijednost potvrdu trebala dobiti nastupima uživo.

Sve u svemu, nakon odličnih albuma Punčki, Overflowa, Kawasaki 3p-a, Jonathana i Vlaste Popić dobili smo još jedan dojmljiv komad domaće glazbene žestice, a kada se uzmu u obzir i odlični bendovi koji postoje u okolnim državama predvođeni genijalnim Repetitorom, i novu potvrdu da se nikada u povijesti na ovim prostorima nije svirala takva količina uzbudljive muzike. Zaboravite napokon jebeni novi val, ovo danas je puno življe, bolje i uzbudljivije, i premda će se većina kao i uvijek prikloniti bezveznjacima poput S.A.R.S-a ili Dubioze, za manjinu s dobrim ukusom nikad nije bilo bolje vrijeme za uživanje u glazbi.

Ocjena: 9/10