Koliki je katalog Croatia Recordsa zgodno ilustrira činjenica da se na popisu izvođača njih 27 odaziva na ime Ivan, Ivana, Ivo ili Ivica ili recimo da su za njih ploče, odnosno cd-ove izdale čak 33 klape. Samo pregledavanje tog imenika iscrpljujući je posao, tamo negdje kod imena Mije Lešine, čovjek dehidrira i dobije želju da malo odrijema prije nastavka, a tek ste na pola. Stvarno monstruozno dug popis ispunjen poznatim i sasvim nepoznatim pjevačima, kantautorima i grupama od 1947. kad je prethodnik Croatia Recordsa danas nepoćudnog imena Jugoton osnovan i kasnije izrastao u ne samo najveći brend diskografske industrije na ovim prostorima, nego svojom progresivnom politikom bio prozor u svijet i promotor avangardnih kretanja u domaćoj glazbi.   

Možda u toj šumi uprave CR-a od 1990. naovamo nisu vidjeli tako veliko drvo kao što je Haustor? I tako je svijet koji je originalno slušao taj unikatni bend domaćeg novog vala, prije negoli je dočekao njihove albume na CD-u već napravio puni tehnološki krug po pitanju reprodukcije glazbe. Dok su se u Croatia Recordsu sjetili utisnuti Haustore na CD, mnogi ljubitelji glazbe iz kućnih hi-fi sustava riješili su se prvo gramofona da bi ustupili mjesto CD playeru, pa se riješili CD playera i prebacili na multimedijske mp3 playere ili se pak ponovno vratili sve popularnijem vinilu. Kako ironično.

A nije da Croatia Records nije imala zgodnih prilika i povoda za reizdavanje njihova četiri albuma i tako na neki način nadoknadi inicijalnu nezainteresiranost šire publike. Sad možemo izmišljati grandiozniju prošlost, ali istina je da su Haustorovi albumi štampani i prodavani u malim tiražama za ondašnje standarde i kad današnji preprodavači polovnih vinila otkupljuju kućne kolekcije ploča na metar, u tim metrima će se prije naći i Idoli i Film i Ekatarina i, ne znam, U škripcu negoli Haustor. A onda, kako su Haustor postojali sve veći bend kako je datum njihovog razlaza pred rat bio sve dalje, tako je potražnja rasla. A ponude nije bilo što je pak rezultiralo time da se, recimo za polovni vinil "Treći svijet" u dobrom stanju tražilo i 500 kuna. U Croatia Records očito nisu osluškivali što se svih tih godina - tamo otprilike nakon što se Darko Rundek vratio na scenu s odličnim povratničkim albumom "Apokalipso" – na cesti događa.

Oni su ili igrali na sigurno pa štancali reizdanja ranog Bijelog dugmeta, razne kompilacije bardova lakih nota poput Miše Kovača ili bi ad hoc, slučajnim odabirom kljucnuli tu i tamo bez logike i posebnog povoda po svojoj bogatoj fonoteci. Pa bi tako reizdali prvi rock LP album na ovim prostorima "Naši dani" Grupe 220 iz 1968., konceptualno majstorstvo "Modru rijeku" Indexa, jedno od najpodcijenjenijih djela domaće pop glazbe "Totalno drugačiji od drugih" Vještica Srđana Sachera, koji je autorski "suodgovoran" i za prva dva albuma Haustora, pa drugi dugosvirajući uradak Zabranjenog Pušenja "Dok čekaš sabah sa šejtanom", pa i prvi album Haustora produžen za sjajni singl ("Zima", "Majmuni i mjesec" , "Capri"), prvi (i jedini za Jugoton) album Partibrejkersa, od Filma samo "Sva čuda svijeta"…

I tu su negdje stali bez objašnjenja, zašto su baš ti i zašto samo ti fragmenti jakih bendovskih diskografija doživjeli CD reizdanja. Sredinom 2000-ih se počelo ipak raditi sustavnije i smislenije na back katalogu koji je uz male troškove proizvodnje i nenužnost reklamiranja nečeg što je dokazana kvaliteta, donosio dobar novac. S jedne strane, iz sasvim opravdanih razloga izdavane se kompilacije starih lakonotnih zvijezda i zvjezdica na potezu od Džoa Maračića Makija preko Dalibora Bruna do Hraščanskih čestitara i Bebe Selimović (Jugoton je imao vrlo jaku produkciju narodne glazbe, posebno iz Bosne i Hercegovine).

S druge strane, ono što vrijedi počelo se reizdavati na CD-ovima integralno, uglavnom u box setovima. Vječiti veliki magnet Azra, još i veći otkad je Johnny otišao u egzil, odnosno u legendu, izdavana je album po album i rasprodana brzo, ali dosad nije doštampavana zbog neriješenih pravnih pitanja s čudakom iz Utrechta, lijepo se prodavao i box set sa sva četiri izdanja Idola, pa i trostruki Đavoli, Animatori su također izdani kao trostruki box set, heavy metal perjanicama bivšeg Jugotona Divljim jagodama na CD je reprintano čak deset albuma ako katalog ne laže. I Paket aranžman, još jedan naslov koji je na vinilu po buvljacima postizao visoke cijene, našao se u zanimljivom (i logičnom) box set izdanju zajedno s prvim (i jedinim) albumom Šarlo akrobate i prvijencem Električnog orgazma. Ni njega danas više nema na policama dućana s CD-ovima. Haustor je iz nepoznatih razloga opet preskočen.

Croatia records je 2010. počela dublje kopati po vlastitoj ostavštini i u ediciji "2na1" izdavala na jednom CD-u po dva albuma grupa kao što su Denis&Denis, Cacadou Look, Dorian Gray, Stidljiva ljubičica i Xenia. Dobra ideja, grozna izvedba jer je autentičnost izdanja ubijena dizajnom koji podsjeća na ikonografijau proštenja i licitarska srca. Haustor je ponovno zaobiđen. Ovaj put, s obzirom na vizualni dio priče, na sreću.

U radikalnom zaokretu, u Croatia Records su napokon preuzeli format reizdanja koji se u zadnje vrijeme dosta gura u svijetu, posebno u Sony Columbia korporaciji, tako da minimalistički opremljeni box setovi sadrže veći broj albuma albumi čiji su papirnati omoti vjerna mini kopija omota albuma. U toj "Original album collection" ediciji krenulo je 2013. s prvih šest albuma Bijelog Dugmeta, iako je istovjetni box set samo u raskošnijem izdanju izdan par godina prije, pa nastavljeno s pet albuma Crvene jabuke, objedinjenom diskografijom Idola (kojima je također već prije izdan box set sa svim albumima, a sad dodan i Paket aranžman), Daleke obale, Dine Dvornika i Psihomodo popa početkom ove godine. I sad su napokon i četiri albuma Haustora, od kojih tri nikad nisu objavljena na cd-u, došla na red. Ako se riječ "red" u kontekstu Croatia Recordsa uopće može koristiti.  

Eponimni debi Haustora je zapravo tipični produkt vremena, sasvim uklopljen u novovalnu estetiku. To je vrijeme glazbenog pupanja, zvuči na trenutke pankerski naivno, u što se uklapa i prilično nemušta produkcija Huseina Hasanefendića Husa koji je očito bio na "ti" s tehnologijom snimanja albuma, ne i senzibilitetom benda, baš kao i u slučaju prve Azre kojoj je oštricu otupio Drago Mlinarec u ulozi producenta. To se lijepo kasnije vidjelo na živom Azrinom albumu "Ravno do dna" gdje doslovno sve stvari zvuče snažnije, emotivnije i izravnije nego u studijskim verzijama.

Ono što će Haustor tek postati naziralo se u sjajnoj inačici reggaea "60-65" i dakako u slučajnom hitu "Moja prva ljubav", tipičnoj Sacherovoj lepršavoj reggae pop poskočici. Naime, ta se pjesma zapravo slučajno našla na albumu jer su cenzori prvotno predviđenu "Radnička klasa ide u raj" doživjeli previše provokativnom. Ova iznimna stvar na kraju se našla na drugom albumu, gdje doduše, svojim gotovo štulićevskim društveno angažiranim naturalizmom dođe kao neka vrsta uljeza koji razbija koncepciju albuma ispunjenog borbenim, ali u isto vrijeme eskapističkim pjesmama o napetoj, predrevolucionarnoj atmosferi nekog udaljenog kraja, je li, kao što naziv albuma sugerira, trećeg svijeta.

Za razliku od prethodnika, Treći je svijet produciran upravo briljantno u splitskom studiju Tetrapak pod ravnanjem Željka Brodarića Jappe. Haustor je s novovalnih obrazaca uronio u unikatniji reggae kostur, kao da ritam sekciju sviraju Jamajčani Sly & Robbie za kajkavsku ekipu, a onda se na to još nadovezuje Sacherova fascinacija Južnom Amerikom, Andama i pripadajućim zvukovima. S vremenske distance "Treći svijet", s dominantnom autorskom crtom Srđana Sachera njihov je tour de force, album bez singl potencijala, ali vrlo snažna, artistička i beskompromisna cjelina koja 30 godina kasnije zvuči iznimno friško, izvanžanrovski i izvanvremenski. Eklektičnost je neupitna, ali fascinira samosvjesnost kojom Haustor, baš kao i Azra u najboljim trenucima, odbijaju biti još jedna kopija britanskih, američkih i bilo kojih drugih uzora. To je ono najvrednije kod Haustora, biti duboko pod utjecajem anglosaksonske pop kulture, i koristiti je samo kao predložak za stvaranje nečeg autentičnog, od glazbe do uvođenja kajkavštine u prilično avangardnu glazbu za to vrijeme. Sacher je u ranim danima spominjao kako njegove ideje imaju temelj u Beatlesima. E pa, bogami, prva dva albuma Haustora su zaista neobično "tumačenje" Beatlesa.

Kad je bend postao pretijesan za dvije tako jake autorske osobnosti kao što su Rundek i Sacher, stvari su se promijenile, ali ne dramatično. Doduše, Haustori su bez Sachera opet zazvučali rokerskije, ali ne može se reći da Rundek nije proširivao horizonte. Dovoljno je spomenuti "Take the Money and Run" koja je bila hrvatska proto hip hop stvar, i "Šejn" kao neobičan miks elektro glazbe i soundtracka za špageti westerne. Istovremeno, Haustori bez Sachera postali su melodičniji, odnosno komercijalniji, s "Enom" su opet imali hit nakon "Djevojaka u ljetnim haljinama", pa i skoro klasičnu baladu kao što je "Šal od svile". "Bolero" je izvrstan prijelazni album.

Diskografsku cjelinu zaokružuje zaključno djelo Haustora "Tajni grad" iz 1988. godine na kojem je Rundek pronašao fini balans između populizma i artizma. Iza očitih hitova "Ula ulala" i "Uzalud pitaš", skriven je mali svijet velikih pjesama bez slabog momenta. Rundek više ne uzvikuje borbene parole, postaje melankoličan, tako pjeva i slaže stihove pretežito ljubavne tematike. Neki od njih pripadaju samom vrhu rock lirike u Hrvata poput jake "Bi mogo da mogu" (Uvijek sam, a nikad do kraja/Večer u gradu ti donese neki lijek/U nekom kutu gdje samoća se zbraja .../Uvijek s malo, premalo para/Kad upale se svjetla, ode dim/A miris noći opet postane stvaran/Ko mnogo puta do sada/On sanja/Kako beskrajno pada ... Bilo je rano jutro tada kad je ostavio sve/Čulo se samo kako ptice pjevaju/Onda je stajao još dugo s druge strane ulice/Pustio suze da se same slijevaju...). Nema pomicanja granica, ali istovremeno svjedočimo vrhuncu autorske zrelosti Darka Rundeka. "Tajni grad" je Haustorov "Abbey Road".

Sve zbrojeno, četiri albuma ove upokojene zagrebačke skupine su niska bisera kojoj godine nisu naštetile. Nekako, baš obrnuto, uz Azrina prva četiri djela, Haustorova diskografija iz današnje perspektive izgleda kao nešto najvrjednije što je rokerski Zagreb ikad iznjedrio. I činjenica da je ovo izdanje najprodavaniji domaći proizvod u zadnje vrijeme dokaz je da je Haustor preko četvrt stoljeća od upokojenja veći bend nego ikad. Haustor je mrtav, živio Haustor!

A što se tiče Croatia Recordsa i uskraćivanja starih i novih generacija da tako dugo Haustor dožive remasteriran u CD formatu, možemo se samo nemoćno poslužiti doskočicom "bolje ikad nego nikad". I iako se četiri CD-a u tankim kartonskim omotima na prvu doimlju krajnje recesijskim izdanjem, ne treba žaliti. Ima to svojih prednosti. Ti kartonski omoti su vjerne kopije omota LP ploča iz onog doba bez novih dizajnerskih intervencija (čak i prohibirani brend Jugoton nije brisan), što pojačava autentičnost izdanja. I blagotvorno je za svačiji džep. Sto kuna, odnosno 25 po CD-u je smiješna cijena i jedini "bagatelni" moment u cijeloj ovoj dugoočekivanoj priči.