Hodajući prema Laubi, novom i definitivno izvrsnom zagrebačkom koncertnom prostoru u kojemu je u subotu Let 3 predstavljao nekoliko novih pjesama i zajebanciju pod nazivom „Angela Merkel sere“, pala mi je na pamet pomalo bizarna činjenica o vlastitom životu. Ako isključim dvoje ili troje najbližih ljudi u životu Damir Martinović Mrle i njegovo čekićanje bas gitare s raznim bendovima i na raznim binama najdulja su konstanta u mom životu.

Sve je počelo prije nekih 36 godina s Termitima, za mene osobno i danas najvažnijim i najboljim bendom s ovih prostora ikada, i njihovim koncertima čiji je intenzitet i silinu rijetko tko kasnije nadmašio. Premda su za karakteristični zvuk Termita najvažnije bile Pepijeve orgulje i Ticina gitara, a za legende o bendu Kraljevo mahnitanje, svakome tko je vidio Termite uživo u kasnijoj najpoznatijoj i najboljoj postavi, vizualna je asocijacija upravo Mrle. Usput, on je tada prije 36 godina, uz nešto manje kila, izgledao više manje isto kao i danas.  

Kasnije, nakon raspada Termita u priču je ušao i Prlja, došli su Let 2, Strukturne ptice pa napokon i Let 3, mijenjali su se politički sustavi, raspadale i nastajale države, dogodio se rat, rađali i umirali glazbeni žanrovi i bendovi. Let 3 je za sve to vrijeme bio u svom filmu, snimao uglavnom dobre ili jako dobre albume i bavio se performansima i pizdarijama s više ili manje uspjeha. U bendu su od prve postave ostali samo Mrle i Prlja, ali bez obzira tko je svirao i je li bila riječ o meni osobno dražim intimnim klupskim koncertima ili kostimiranim spektaklima u većim prostorima, live nastupi su im uvijek bili fantastični.

Nisam uopće sumnjao da će Let 3 i u Laubi zvučati besprijekorno, ali me uvijek malo brine hoće li s performansima odsklizati u banalnost ili čak promašaj. Najava da će osim otkrivanje skulpture „Angela Merkel sere“ odsvirati tek nekoliko novih pjesama i to dva puta i nije zvučala kao primamljivi turbo spektakl, ali opet, prošla je čitava vječnost od kada su objavili zadnji album i red je bio provjeriti jesu li uopće u skladateljskoj formi.

Atmosfera oko Laube je bila obećavajuća, ljudi su se slijevali sa svih strana i fantastična dvorana se do početka koncerta ugodno popunila s oko 2000 štovatelja. Nije to baš bila parada mladosti i neiskustva, ali nisu bili ni samo starci. Kao i uvijek na takvim priredbama veselio je manjak kretena. Jedan dio publike je zabavljao, ali neke je i iritirao dolazak odvjetničkog para Prodanović i Sloković koji su koncert pratili s balkona gdje je smještena redakcija Yammat radija, pa je u jednom trenutku prema njima poletjela puna čaša pive, ali i to nije neočekivano. Da su bili u parteru netko bi ih s pivom možda i počastio. Do spomenute i ponešto preskupe pive dolazilo se relativno brzo, a jedino što je bilo nepodnošljivo iritirajuće je nekakav ljepljivi linoleum na podu dvorane, dao Bog da onaj tko ga je nabavio uvijek po njemu i hodao.

Bend je euforično pozdravljen počeo s malim zakašnjenjem, odjeven u do sada najspektakularnije kostime u karijeri koje im je osmislio kostrenski dizajner Juraj Zigman. Teško je govoriti na prvu (i drugu) loptu o novim pjesmama, ali čini mi se da barem dvije čeka lijepa koncertna budućnost, a „Prdni majko“ mi baš i nije legla. Nakon dva puta odsviranih novih pjesama uslijedilo je predstavljanje tog spomenika "Angele Merkel" koja je doista i srala po svima koji su to poželjeli, a sve to je bilo praćeno odličnom izvedbom pjesme „Angela, Anđo, poseri se na nas“, zbora kojega je predvodila Ivanka Mazurkijević u kostimu opatice.

U trenutku kada je čitava Lauba zapjevala uglas bilo je jasno da je koncept sa sviranjem tek novih pjesama otišao u vražju mater i da će tu biti red odigrati i pravu utakmicu. Tako je i bilo, a nakon promjene kostima ono što je uslijedilo bila je još jedna veličanstvena demonstracija sile najboljeg i najuvjerljivijeg live benda koji se ikada pojavio na ovim prostorima. Nakon Mrletovog solo uvoda nizali su se „Sedmi kontinentio“, „Profesor Jakov“, „Vjeran pas“, „Nafta“, „Pokvarena žena“, „Dođi da ostarimo zajedno“, „Izgubljeni“, „Riječke pičke“, „Kurcem u čelo“ i tako dalje uz fantastičnu atmosferu i zborsko pjevanje do bisa.

Za sam kraj ostala je kultna „Sam u vodi“, briljantna pjesma koju uživo Let 3 izvodi takvom silinom da bi je mogli komotno rastegnuti na sat i pol i odsvirati kao jedinu stvar na koncertu. I da svi time budu zadovoljni. Meni bi svakako bilo OK, ionako nikad nisam bio fan popratnih performansa. Bio je to doista veličanstven finale još jednog fantastičnog koncerta.

Let 3 sam uživo vidio bezbroj puta, više od bilo kojeg drugog benda ili glazbenika i bez obzira jesu li svirali u nekoj rupi, klubu, sportskoj dvorani ili na otvorenom uvijek su zvučali savršeno. Zapravo, premda poznajem ljude koje iritira njihova teatralnost i sklonost performansima, nikada nisam upoznao nikoga tko bi rekao da ih je na koncertu vidio u lošem izdanju. Postoji dosta bendova koji uživo zvuče dobro, beogradski Repetitor čak i više od toga, ali Let 3 je na ovim prostorima i dalje nenadjebivi live stroj.