Ne sjećam se, ili se možda još uvijek pod jakom dojmom koncerta ne želim sjetiti, kada sam se zadnji puta tako dobro energetski osjećala na koncertu grupe koju volim i slušam tamo negdje od sredine osamdesetih. Nastup Discipline Kičme u Močvari bio je punokrvni, energičan, glasan i slastan baš poput odlično raspoloženog Koje i njegove ekipe te večeri, i to će vam potvrditi svaki sretnik koji je u petak nazočio istom.

Koncert je bio najavljen kao raritet i ekskluziva radi predstavljanja box seta „Ove ruke nisu male...3“, odnosno reizdanju prve faze grupe sa tri cd-a i jednim dvd-om, s albuma „Uživo! Najlepši hitovi!“, „Zeleni zub na planeti dosade“ i „Nova iznenađenja za nova pokolenja“.

Klub se počeo puniti oko 21.30, bilo je lijepo vidjeti nasmijane i nešto starije fanove, te štovatelje po mnogima najbolje jugoslavenske grupe svih vremena, kako se druže i popunjavaju dvoranu u koju se jedva moglo ući pola sata kasnije. Ljudi se ne vole gurati a ja ne volim gledati koncert ako ga ne vidim, pa sam se vješto „našla“ u drugom redu na moju sveopću radost.

Oko 22.10 Koja se pojavio s bendom i počeo s „Himnom“. Od prvih taktova moglo se osjetiti da će biti pakleno vruće, a stvarno ne znam kako je Zeleni Zub izdržao u sakou čitavo vrijeme. Publika je odlično reagirala na stvari sa posljednjeg albuma „Uf“, s koje smo čuli „Prestani da mrziš“, „Društvena mreža“, „Ako ti je glasno“ i „Neukusu treba reći ne“, a svi su podivljali kada su se pojavili „mladi“ zagrebački dečki na brass sekciji u vidu Pavlice, Kuzme i Santroa. Tada je počelo ludilo.

Bacale su se majice, počelo je poganje, u prvim redovima svjedočila sam ritualnim plesovima i hipnotičkim udarima kako Kojine gitare tako i kolektivnom „egzorcizmu“ pomahnitale „omladine“. Klub se tresao od ritma i cijedio od znoja, bila je to Rokenrolla u pravom smislu te riječi.

Meni je vrhunac večeri bila izvedba pjesme „Da li ti znaš za neki drugi ritam?“, oduševio me  mladi usnoharmonikaš Igor Djeke, kao i Manjino urlanje i energija. Na pozornici smo imali dva bubnjara. Slijedile su mahnite „Tata mama“, "Betmen, Mandrak“, „Ako ti je glasno“ i „Buka“ za kraj. Set lista me ugodno iznenadila.

Mislim da nitko nije mogao biti statičan na frcanje ritmova gdje si mogao čuti noise, funk, drum and bass, jazz, i jednu kolektivnu srodnu energiju i jamming sjajnih muzičara i prijatelja. Manitua mi, bio je to sjajan koncert.

Svirka je s bisom trajala preko dva sata, seniori i seniorke se razbježali znojni i žedni svuda naokolo, a ja sam sretna i polugluha zaključila kako je Koja u srcu, a buka u modi.