Umro je Vlada Divljan, jedan do istinskih velikana jugoslavenske glazbene scene, nekadašnji frontmen grupe Idoli. Nije se to dogodilo iznenada, znali smo svi da je bolestan i da to što ga je napalo nije izlječivo, ali svejedno, vijest je bila nekako tužnija nego je to uobičajeno kada odu poznati ljudi iz umjetničkog svijeta.

Divljan (57) nije prvi glazbenik koji je otišao iz te opjevane novovalne generacije, beogradska je scena iz toga vremena praktički desetkovana. Nije možda ni najkarizmatičniji, ali je bio nekako najnormalniji i najomiljeniji u ljudskom smislu. Bio je naprosto gospodin, nevjerojatno drag i topao čovjek, potpuno netipičan za okruženje u kojem je radio.

Divljan je postao poznat u doba eksplozije novog vala kada je 1979. godine sa Srđanom Šaperom osnovao Idole. Za razliku od  Šarla Akrobate i Električnog Orgazma, druga dva eksponirana beogradska benda iz toga doba s kojima su se našli na sjajnoj kompilaciji „Paket aranžman“, Idoli su imali imidž finih mladića koji su i zvukom i izgledom bili potpuna suprotnost divljem nastupu Gileta, Koje, Mladena Mladenovića i ostalih prvoboraca BG scene. Više su pripadali mekšem zagrebačkom dijelu te novovalne scene i nije čudno što su u početku karijere vrlo često nastupali s po zvuku sličnim Filmom.

Ipak, nisu bili baš posve pitomi. Singl „Retko te viđam s devojkama“ bio je za ono doba netipično hrabro poigravanje s temom homoseksualizma, ali njihov prvi mini album iz 1981. uglavnom je bio ljubavne tematike i sa svojim bezvremenskim hitovima dobacio je po popularnosti najdalje od beogradske scene te je prodan u 200 000 primjeraka.

Drugi album, „Odbrana i poslednji dani“, bio je, međutim, ono po čemu će se Idole i Divljana zauvijek pamtiti. Premda nije bio krcat hitovima poput prvijenca i nije dostigao njegovu masovnu popularnost to je apsolutno remek djelo novog vala i jedan od najboljih albuma ikada snimljenih na ovim prostorima, koji i dan danas drži vodu i zvuči svježe.

Nakon Odbrane, Idoli su snimili još dva albuma, skrenuli u komercijalnije vode i napokon se raspali 1985 godine. Divljan je započeo solo karijeru, snimao glazbu za filmove (Crni bombarder, Šest dana lipnja, Tri palme za dvije bitange i ribicu...) i objavio tri albuma za djecu. Razinu popularnosti Idola nije dohvatio, ali nije ni radio nikakve kompromise da bi do toga došao. Za razliku od Šapera i Krstića koji su se prišmajhlali politici i napravili karijere izvan glazbe, Divljan je ostao ono što je bio. Jednostavan i iskren glazbenik i čovjek.

Kada je počeo rat, otišao je 1991. u Australiju i tamo živio do 1997. kada se vratio u Europu i nakon dvije godine u Beogradu 1999. preselio u Beč gdje je i ostao živjeti do smrti.

Divljan je često dolazio u Zagreb gdje je imao mnoštvo prijatelja i gdje se osjećaO kao kod kuće. Max Juričić na zajedničkim nastupima uvijek ga je stoga najavljivao kao „Purgera koji govori bre“.
S Maxom i njegovim Ljetnim kinom snimio je odličan EP „Četiri godišnja doba“, a ta je postava od tada svirala nezaboravne koncerte u zagrebačkoj Tvornici. Vlada je Zagreb naprosto osjećao kao svoj grad i ta je ljubav bila obostrana.

Upoznao sam ga u doba izlaska tog EP-a kada ga je zajedno s Maxom promovirao u Zagrebu i bilo je veliko zadovoljstvo razgovarati s njim o glazbi, kao i slušati ta dva veterana novog vala kako uživaju u zajedničkom sviranju i koliko dobro zvuče zajedno.

Divljanov odlazak na neki je način i trenutak početka prirodnog izumiranja „novog vala“. Sve su te novovalne smrti do sada, s izuzetkom naglog odlaska Kreše Blaževića iz Animatora, bile neka vrsta posljedice načina života. Vladin odlazak je podsjetnik da je čitava ta novovalna generacija u koju i sam spadam naprosto ostarjela i igra veteransku ligu. Jebiga, sve češće ćemo se viđati po bolnicama i grobljima.