Riječani su pred ugodno punom zagrebačkom Tvornicom pokazali da zaslužuju sve pohvale koje su dobili za album i da izrastaju u velik bend

Cijela ta priča s Jonathanom, sav taj hype i frka koja se zakuhala praktički od samog početka rada tog benda kojega čine iskusni riječki glazbenici, malo mi je ispočetka bila, priznajem, sumnjiva. Prvo, ime Jonathan mi baš i nije leglo, ali dobro, svako ime je ionako tek nakupina slova i to doista nije presudno. Opet, bolje je nego Fuji ili Pink lady.

Najave da se radi o riječkoj supergrupi bile su ipak pretjerane, jer da se ne lažemo, u bogatoj glazbenoj ostavštini mog rodnog grada, Pasi, Mandrili i Salion, koliko god bili dobri, baš i nisu u samom vrhu, a kad su krenula objašnjenja da sliče na Franz Ferdinand, Interpol, Editors, pa se taj niz bendova uzora samo nastavljao i rastao, sve je počelo izgledati zabrinjavajuće.

Kad se stvori hype oko ovako iskusnih i ne baš najmlađih likova, javi se nekako spontano i pomisao na Pavela ili Vatru, a to, barem meni, pali zvono za uzbunu i znači bijeg glavom bez obzira.

Sve u svemu ostalo je još samo poslušati nešto od tih iskusnih kompilatora, dobiti potvrdu da je to pretenciozno, bezvrijedno ili tako nekakvo sranje i produžiti dalje.

Jebiga, pokazalo se da stvari stoje potpuno suprotno. Jonathan, naime, zvuče odlično, moćno, nabrijano i svježe, a to što sviraju bitno je drugačije od većine glazbe koja se kod nas zadnjih godina mogla čuti. Njihova je glazba žestoka i plesna, u nekim trenucima nježna i uvijek na neki fini način kompleksna. Sjajno je da nisu još jedan klon Partibrejkersa u unaprijed propaloj ambiciji da nadmaše uzore, nisu žanrovski prehermetični pa mogu dobaciti puno dalje od pažnje tek užeg kruga znalaca i obožavatelja, i nije im potrebno koketirati s balkanskim seljaštvom i folkom kako bi se dopali masama. Zvuče naprosto nekako neusiljeno svjetski, a i engleski im u pjesmama zvuči prirodno. I, nije posve nevažno, jebeno dobro sviraju i na pozornici izgledaju kao ozbiljan bend, a ne tek grupa građana.

Da, može se tu iščitati brdo utjecaja, ali ono što je važno jest da su ti utjecaji dobri i da su u konačnom rezultatu Jonathan stvorili zvuk koji je u najmanju ruku jednak svim tim uzorima, a često ih  po mnogočemu nadmašuje. Editors kojima je Jonathan bio predgrupa u Zagrebu, tu su, na primjer, doista već sada potpuno inferiorni.

Napeto iščekivani album prvijenac „Bliss“ tako je bez problema i posve zasluženo pokupio hvalospjeve kritičara i stvorio još veći hype oko benda. Nakon što su prve pjesme objavljene krenula su pitanja kako će to sve zvučati uživo, ali to je bilo potpuno bespotrebno. Riječki bendovi u pravilu uživo zvuče odlično i usvirano bez obzira na žanr i naravno da si ovako iskusna ekipa kakva čini Jonathan ne bi dopustila ništa drugačije. Uostalom, Let 3 je već godinama neprikosnoveno najmoćniji live stroj na ovim prostorima i tek se Repetitor uživo tome odnedavno uspio približiti.

Jonathan je na krilima nagle popularnosti i zanimanja uspješno odradio nekoliko manjih, uglavnom rasprodanih koncerata, bio predgrupa Editorsima i sudjelovao u Pozitivnom koncertu u zagrebačkom Domu sportova, a sada je napokon došlo vrijeme za korak naprijed. Veliki pogon zagrebačke Tvornice idealno je mjesto za potvđivanje, ali i prilično velik zalogaj za bend s tek jednim albumom, čak i uz sjajnu logistiku i promociju kakvu Jonathanu, kao i ostalim bendovima s kojima rade, daju Sanjin Đukić i LAA agency.

Srećom, Jonathan je i ovu priču odradio sjajno. Tvornica je u subotu bila idealno popunjena, a više od 800 navijača, među kojima je bar polovicu činila ženska publika, od početka je stvorilo vrlo prisnu atmosferu koja nije jenjala do kraja nastupa i kojom je bend bio očito dirnut, ali i dodatno poguran.

Na paljenje atmosfere nije trebalo uopće čekati, bend je krenuo odlično i moćno od prve pjesme „Mama I´m Ready“ i odmah pokazao da će album u izvedbi uživo zvučati još bolje. Moćna ritam sekcija s briljantnim bubnjarom i fino preplitanje dvije gitare tek uživo dolaze do pravog izražaja, a moćni Badurinin vokal i odlični scenski izgled vrlo su dojmljivi. U prvom setu žešćih stvari fino se u pjesmi „Communicate“ uklopio saksofon Ivana Kovačića, a tek mala primjedba ide nešto malo pretihim gitarama na početku nastupa u odnosu na vokal i bubnjeve. Kasnije se to popravilo i bend je zvučao vrlo moćno i savršeno usvirano.

Sredina koncerta bila je u znaku nešto sporijih pjesama u kojima se Jonathan također odlično snalaze, iako meni osobno, bolje leže kada otpuste kočnice i zagrme u bržim pjesmama, ali to je već stvar ukusa. Osim čitavog albuma prvijenca odsvirali su i “Try To Get Even” i “Juvenile” s novog maxi singla i dvije potpuno nove pjesme koje će se naći na drugom albumu.

Koncert je završio furioznom izvedbom sjajnog prvog singla „Maggie“, a euforično iznuđeni bis uključivao je posljednje dvije pjesme koje bend uopće ima na repertoaru. Nisu htjeli ponavljati pjesme i neka nisu. Ovih 80-ak minuta sjajno odsviranog koncerta bilo je taman. Ostalo je tek oduševljeno opraštanje s publikom koja ih je ispratila ovacijama. Prilično dobro za bend s tek jednim albumom, bez obzira na njihove zrelije godine. Ili kako je to pjevač Zoran Badurina - Ziro dobro primijetio: - Mogli smo se ovoga sjetiti i prije deset godina.

Ponove li s drugim albumom ono što su pokazali na prvijencu, a nove pjesme kažu da bi trebali, slijedeće godine u ovo doba Tvornica bi im mogla postati premala.