Glazbeno je festival i dalje prvoklasan i teško mu je naći zamjerku. Izvrsni su bili The National, Slowdive, The War On Drugs, Loop i Superchunk, ali ulaskom novog sponzora narastao je do granice kada postaje opasno prevelik

Odmah da razjasnimo jednu stvar. Doživljaj glazbe uživo pada i slabi proporcionalno veličini prostora gdje se koncert održava. Konkretno, baš ništa ne može nadmašiti klubove kapaciteta između 500 i 2000 mjesta, odnosno Močvare ili Tvornice, ako vam je tako lakše zamišljati. Dobre su i manje sportske dvorane,  manji otvoreni prostori, razna dvorišta i manji trgovi te dvorane do 10000 mjesta. Sve preko toga je silovanje glazbe i publike. Zajebite stadione, arene i polja, to nema veze s mozgom ni glazbom i zapravo je puka otimačina novca.

S festivalima je stvar slična. Manje pozornice nude neki glazbeni doživljaj (INmusic je primjer festivala po mjeri čovjeka), ali golema polja na koja umjesto krava i ovaca na ispaši dovedu desetke tisuća ljudi, ne nude glazbeno gotovo ništa, pa ma koliko pijani ili napušeni bili. Rijetko dosadan koncert Rolling Stonesa na hipodromu u Zagrebu 1998. godine, najbolji je primjer. Minglanje i muving na festivalima su uvijek zabavni, ali pivo je uglavnom vodenasto i redovito preskupo, hrana je u najboljem slučaju tek jedva jestiva, a argument da cijena ulaznice mora biti previsoka jer, eto, imate prilike vidjeti 200, 500 ili milijun izvođača uvreda je za zdrav razum. Kada bi restorani počeli poslovati tako da naplaćuju 2000 kuna ulaz, ali vam zauzvrat velikodušno ponude da možete iste večeri popiti 200 boca vina i pojesti 50 kilograma ribe i škampa, to bi nazvali ludošću i prevarom, jer, jebiga,  ni uz najveći trud ne možete to unijeti u sebe odjednom. E, upravo tako ni moć bilokacije ne bi bila dovoljna da vidite 100 ili 500 nastupa u tri dana. Da zaključimo, taj si argument o stotinama izvođača organizatori mogu zabiti u dupe, jer jedino što od tog pretjerivanja imate je nemoćni bijes kada shvatite da vam se sve vrijeme poklapaju termini bendova koje bi voljeli vidjeti.

No, što je tu je,  festivala je sve više, postali su veliki biznis, a naravno da i među njima ima pozitivnih iznimaka. Primavera sound u Barceloni vjerojatno je, ukupno gledajući, najbolji i najprivlačniji glazbeni  festival na svijetu. Sve se tu nekako idealno poklopilo. Prvo, Barcelona je savršen grad, jedan od onih u koje se odmah zaljubite tako da mu se uvijek vraćate. Mjesto održavanja nije neko prašnjavo – blatnjavo polje u dubokoj provinciji, kako to obično bude s takvim festivalima. Primavera se održava u samom gradu na fenomenalnoj lokaciji pored mora, tek nekih sedam – osam stanica podzemnom željeznicom od središta Barcelone. Noćni taxi, kojim ćete morati ići do središta barem četvrtkom kada podzemna željeznica vozi samo do ponoći, stoji podnošljivih  10 do 15 eura, ovisno gdje ste smješteni. Kako program starta oko 18 sati ostaje dovoljno vremena za obilazak katalonske prijestolnice i uživanje u njezinim gastronomskim i arhitektonskim čarima o kojima sve možete doznati ovdje.

Dim marihuane i spektakularni likovi

Napokon, publika je na Primaveri poseban doživljaj. Katalonci su prilično skloni marihuani, a piju uglavnom umjereno, pa nema karakterističnih ispada prepijanih klinaca. Ima zato gomila upravo spektakularno dizajniranih likova pa možete uživati samo gledajući ljude obavijeni sveprisutnim mirisom dima trave. Ekipa koja dođe sa strane, a tu je ponajviše Amerikanaca, pa nešto manje Engleza, Nijemaca i Talijana, također je izrazito normalna. Kada smo već kod trave i ostalog dopa, policija na ulici ispred ulaza zaustavlja i pretresa vozila koja im se čine dilerska, ali što uđe unutar Parc del Foruma, ušlo je i slobodno se konzumira. Ruku na srce, za razliku od ranijih godina, ove gotovo da i nije bilo dilera koji nude robu unutar festivalskog prostora.

Primaverin line up je uvijek bio više manje savršen. Organizatori su se od početka oslanjali na indie scenu, ali uvijek je tu bilo i nešto elektronike, punka i metala, americane i folka, hip hopa i world musica  te obavezno neka od pomno izabranih zvijezda za malo širu publiku, poput The Cure, Blur ili Arcade Fire.

U počecima, a prvi je održan 2001. godine, festival je krenuo skromno. Lokalna pivovara Estrella Damm bila je glavni sponzor do 2009. Tada je to preuzela madridska pivovara San Miguel i za sve to vrijeme festival je rastao, ali je uvijek ostajao nekako taman po mjeri čovjeka, baš kao to katalonsko ili kastiljsko pivo. Na Primaveri je i hrana uvijek bila bitno bolja nego na sličnim festivalima, što nipošto nije nevažno. Na prekrasnu lokaciju Parc del Forum festival se preselio 2006. godine i cijela se priča odvijala na nekih 6-7 pozornica od kojih je najveća i glavna bila na prostoru veličine one na INmusicu na Jarunu. Na zloslutnom betonskom polju na kraju Parc del Foruma tada je bila, više nekako na silu postavljena, tek druga najveća pozornica.

Novi sponzor i drastične promjene

Prvi puta na Primaveri sam bio 2011. godine kada sam se slučajno u tom terminu zatekao u Barceloni. Kupio sam ulaznicu za zadnji dan i uspio vidjeti sjajne nastupe Yucka, Jon Spencer Blues Explosiona, Mogwaia, Swansa, te Kurta Vilea. Warpaint su bile bolje od očekivanja, a sjajnu PJ Harvey je nekako pojeo najveći stage na kojemu je nastupila kao headliner. Na istom su stageu prije nje smrtno dosadni bili i inače precijenjeni Fleet Foxes. Uvažavajući sav hype koji ih je pratio nešto kasnije dao sam im šansu na manjoj pozornici zagrebačke Tvornice. Sorry, i tamo je bilo dosadno i mekenjavo s onim iritantnim glasićima.

Dobar dan još je boljim tada učinila Barcelona koja uz izravni prijenos na velikom ekranu  jedne od pozornica festivala brutalno razmontirala Manchester United u finalu Lige prvaka. Poraz Uniteda, naime, uvijek je dobra vijest, ako navijaš za Liverpool.

Došao sam, naravno, i sljedeće godine, vidio uz sve ostalo i veličanstvene povratke Archers Of Loaf,  Mazzy Star i The Afgan Whigsa te apsolutno fantastični nastup The Cure koji su u preko tri sata svirke zaustavili program na svim pozornicama i natjerali čak i konobare da se penju po šankovima i plešu. The Cure, pritom, još i spektakularno izgledaju. Robert Smith sve više sliči na Liz Taylor, a ostatak benda kao da je skupljen na turneji po kvartovskim birtijama. Bila je to čista ekstaza, slična onoj u Ljubljani 1989. kada su pred euforičnom publikom svirali sat i pol programa, pa sat i pol bisa.

Slika se, međutim, pomalo zamutila 2013. godine. Valjda zbog krize iz igre su ispale lokalne pivovare i u festival se ušuljao Heineken. Volite li doista piti pivo to vam već samo po sebi mora izazvati grimasu blagoga gađenja, ali to naravno nije sve. Dakle, osim što je time došao kraj uživanju u dobrom i cijenama pristupačnom lokalnom pivu, korporativno je čudovište, razumije se, nanjušilo ono golemo betonsko polje i odmah tamo premjestilo glavni stage i zadržalo drugi najveći. Program je i dalje, ruku na srce bio izvrstan, ali sada je to već počelo opasno ličiti na kakav Woodstock, a to baš i nije pomak na bolje. Ipak, Blur su u potpuno pijanoj atmosferi bili izvrsni na tom golemom prostoru, kao i Nick Cave. Za The Jesus and Mary Chain to je bilo malo preveliko, ali u sumrak dana u oblaku dima marihuane sjajni su bili Tame Impala. Prave su se poslastice, međutim, događale na manjim pozornicama gdje su briljirali Deerhunter, Bob Mould, Thee Oh Sees, Savages i veličanstvene sestre Deal koje su s Breeders uz ovacije otprašile jedno od remek djela rock glazbe, album Last Splash.

Razumije se da sam odmah po završetku kupio ulaznicu za 2014. godinu. U El Bornu, sam već kao doma, znam gdje se najbolje jede i pije, a u jedno kada je o Primaveri riječ možeš biti potpuno siguran: Line up će biti odličan, jer to naprosto tako mora biti. Ulaznica je gotovo upola jeftinija kupi li se dovoljno rano, a kupite li na vrijeme kartu za direktni  let iz Zagreba u utorak s povratkom u nedjelju, možete proći ispod 1000 kuna.  Kada smo već kod ulaznica, za sve one koji misle ići, a nisu još bili slijedi vrlo važan savjet. Narukvice obavezno podignite dan ranije u Parc del Forumu, čak i ako nemate namjeru pogledati neke od desetak izvođača koji nastupaju toga nultoga dana. Budete li lijeni i učinite to na dan početka festivala mogao bi vas dočekati red od oko kilometra ili čak više od toga koliki je bio ove godine. Bezbrižan prolazak pored tih luzera velika je pobjeda zdravog razuma, a njihovi zavidni pogledi isplatit će vam napor koji ste poduzeli dan ranije.

Dan prvi: Je sunce, je i more, al vrag ti nosi to golemo polje

Nakon umjereno kišne srijede, četvrtak je osvanuo sunčan i topao, ali ne prevruć. Pregledni festivalski vodič bez kojega ste tamo izgubljeni rekao je da je festival narastao na 12 pozornica, od kojih svaka nosi ime nekog sponzora. Najveća, naravno, pripada onima što prodaju spomenuto loše i vodenasto pivo čija je cijena ove godine metastazirala na 5 eura na šankovima, a kupite li ga od mladića koji na leđima nose bačve i toče ga krećući se u publici, cijena mu je šest eura.

Elem, lagani prolaz kroz checkpoint i unutra smo. Odmah nakon ulaza s desne strane ogromni natkriveni prostor sa štandovima s hranom i pićem, ravno ispred čitav niz šatora s majicama i nosačima zvuka (prevladavale su ploče), a stotinjak metara lijevo nekada glavni, a danas tek treći po veličini stage. Cilj je, međutim, bilo polje na kojemu su glavne pozornice, jer u 18 i 40 počinjali su Real Estate, lagani melodiozni bend idealan za zagrijavanje. Ugodna šetnja uz more, kupili smo i pivo, vodenasto te skupo naravno, hvala na pitanju, i nakon par minuta ugodne šetnje – šok i nevjerica. Na golemom polju sada su dvije velike pozornice okrenute jedna prema drugoj, a uz more su, predaleko i iskosa, prvi puta niknule VIP tribine. Nije tome, međutim, kraj. Ispred oba velika stagea izgrađeni su oni odurni torovi za publiku, sa širokim koridorom po sredini.
Uglavnom, kada ispred pozornica izgrade torove s ogradama i koridor po sredini, a daleko iskosa vazama s biljkama i cvijećem ukrašenu VIP tribinu, znajte da se stvari kreću u pogrešnom smjeru i da je festivalska mladost i nevinost gotova.
Real Estate bili su lagani, melodiozni i ukočeni, ali nije to bio neki nastup za pamćenje. Srećom, skupila se ispred pozornice sva sila svakovrsnih čudaka, pa se imalo što vidjeti.

Problemi su nastali odmah nakon toga. Kako su u isto vrijeme na dva prilično udaljena stagea počinjali  iskusni nizozemski angažirani post punk ljevičari The Ex i američki psihodelični Midlake, trebalo je odlučiti kome se prikloniti. Jebiga, Nizozemci su već vremešni  i tko zna kad će se opet ukazati, pa je izbor pao na njih. Odluka je bila dobra. Moćno, oštro i nabrijano sa savršenim zvukom na ATP stageu (to je onaj nekad glavni) i uz dovoljno publike za odličan dojam. 

Midlake su svirali nešto dulje pa sam uspio uhvatiti završne dvije pjesme, fino produžene, da se bend rasvira, a to im doista dobro ide.
Odmah nakon njih na drugom kraju polja, počinjale su atmosferične Warpaint. Za razliku od 2011. kada su nakon mlitavog albuma odradile odličan nastup, sada je sve bilo obrnuto. Novi album atraktivnih Amerikanki doista je puno bolji od prvijenca, ali svirka je bila, onako, sva u iščekivanju da se nešto konkretno dogodi.

Nije se dogodilo, pa je bilo vrijeme za okrjepu i pohod na Neutral Milk Hotel, prvog headlinera kojega je festival objavio za ovu godinu.  Čudna je priča sve to s Neutral Milk Hotel. Jeff Mangum i ekipa iz zabačenog Rustona, Louisiana, snimili su tek dva albuma od kojih je drugi, „In the Aeroplane Over the Sea“, iz 1997. godine među kritičarima gotovo jednoglasno proglašen remek djelom.  Kod publike je, međutim, izazvao reakciju kakvu izazivaju tripice (fileki), a to traje sve do danas. Kod Neutral Milk Hotela nema sredine. To se ili neumjereno obožava ili mrzi iz dna duše i svatko je spreman braniti svoj stav do smrti. Neutral Milk Hotel u meni ne izaziva lavinu ni negativnih ni euforičnih osjećaja. „Aeroplane“ mi je odličan album, i to je to. Živo me, međutim, zanimalo kako taj bend izgleda na sceni i još više kako zvuče. Dobili su taj nekad glavni, a danas tek treći ATP stage i skupili lijep broj navijača. Kada su izašli i krenuli, mene su, priznajem, oduševili. Prvo, oni uživo odlično zvuče i u tih oko sat vremena svirke dobili su zaslužene ovacije. Drugo, bend izgleda poput skupine iz Gospodara prstenova sa hobitima i svim ostalim. Jednako je bilo tek nekoliko dana kasnije u zagrebačkoj Tvornici. Molbu benda da ih se ne fotografira ni fotoaparatima ni mobitelima publika je uslišila i u Barceloni i u Zagrebu, što je dokaz velikog respekta.

Na putu prema Heineken stageu gdje se očekivao nastup Queens of the Stone Age uspio sam čuti desetak minuta očekivano dobre, ali i iznenađujuće živahne St. Vincent. Sada mi je jasnije kako je Annie Clark nedavno završila kao vokal za Nirvanine pjesme.

Napokon, mrak, odbrojavanje i kreću QOTSA.  Skupilo se more ljudi, previše da bi bilo ugodno stajati bliže, pa se odmičemo daleko iza. To će se pokazati kao dobar potez jer je dalje od stagea zvuk bio izvrstan, strahovito glasan, ali čist, znatno bolji nego naprijed. Također, znatno bolji nego u Zagrebu nekoliko dana kasnije. Kada već uspoređujem ta dva nastupa, valja reći da je u Barceloni Homme bio razgovorljiviji, ali set lista s Primavere uključivala je 16 pjesama za razliku od zagrebačke 21 pjesme zajedno s bisom, kojega na Primaveri nije bilo. Zagreb je, pak, dobio čak sedam pjesama s aktualnog „...Like Clockwork“ albuma, Barcelona pet, ali kako taj album smatram tek dobrim, ali ipak ni približno sjajnim poput remek-djela „Rated R“ ili „Songs for the Deaf“, to i ne smatram nekim bonusom. Zagreb je, međutim,  čuo fenomenalne „The Lost Art of Keeping A Secret“ te „Better Living Through Chemistry“,  što Barcelona nije.  Oba su koncerta završena fenomenalnom izvedbom „A Song for the Deaf“, pjesmom koju su nakon izlaska istoimenog albuma (pa i u Ljubljani 2003.)  svirali u sredini nastupa, ne znajući zapravo što bi s njom. S vremenom i publika i Homme shvatili su da je to možda i najbolje što bend ima i danas je nezamislivo završiti koncert drugačije. Napokon, sama set lista u Barceloni bila je složena tako da nije bilo padova u tempu, kao u Zagrebu, pa sve to zajedno, kad se zbroji i oduzme, a naročito imajući  u vidu kvalitetu zvuka, te pomalo kilavi početak na velesajmu, preteže lagano na stranu Primavere. Osobno, od četiri koncerta QOTSA koja sam vidio, i dalje najuzbudljivijim držim onaj ljubljanski iz 2003.

Nije bilo vremena za predah jer na drugoj strani polja, nedugo nakon QOTSA, kretali su headlineri dana, u Barceloni megapopularni Arcade Fire. Tu se skupilo najviše ljudi, gužva je bila sad već prevelika, cika, vriska, mobiteli su u zraku i snimaju,  „Reflektor“ sa zadnjeg albuma otvara i – jebiga - veličanstveno šarena scena, bend vizualno atraktivniji nego ikad, ali nekako loš zvuk. Arcade Fire je velik bend, iza sebe imaju nekoliko odličnih albuma, među koje, doduše, ne spada tek prosječan zadnji, a ljudi kojima vjerujem kažu da su gledali i njihove odlične koncerte. Ja, međutim, nisam, a vidio sam ih dvaput. Na INmusicu 2011. bili su nekako pretihi, a set lista složena tako da je u sredini koncerta došlo do pada kojega nije popravila ni furiozna završnica. U Barceloni su imali desetke tisuća navijača, spremnih zborski otpjevati svaku od 24 izvedene pjesme, ali dovoljno dobro čuli su se samo vokali i bubnjevi, dok su gotovo sve pjesme tek vjerno i doslovno odsvirani originali s albuma. Šteta, jer takav niz sjajnih pjesama idealnih za zborsko pjevanje, ali i potencijalno rasviravanje malo tko može isporučiti. Kad već imaš velik bend i mnoštvo instrumenata, onda, brate, i sviraj. Da se krivo ne razumijemo, nije to bila neka katastrofa, ali od benda takvog kalibra očekuješ ipak više i bolje.

Dan drugi: Biblijski potop i povratak zaboravljenih asova

Bilo je najavljeno i ipak se dogodilo. Već od ranog popodneva navlačili su se oblaci i potop je počeo nešto iza 18 i 30 sati, nekako istodobno kada su na jednu od najljepših pozornica festivala, Ray-Ban stage, izašli Drive-by Truckers. Srećom, Ray-Ban je vrlo blizu natkrivenog prostora sa štandovima s hranom pa je bilo moguće sasvim dobro čuti njihovu odličnu svirku i ostati na suhom. OK nije to – to, ali pred kraj se i nebo smilovalo, pa se pojavilo sunce i veličanstvena duga i sve je izgledalo bolje, a i Truckersi su završili nastup sa publikom ispred sebe.  
Foto: primavera_truckers

Planirao sam, po ne znam ni sam koji puta, na skrivenom stageu pogledati Wedding Present, bend koji je, uz Afghan Whigs i Superchunk, jedan od živih dokaza da nema ni Boga na nebu, ni dobrog ukusa na Zemlji. Da svega toga ima svi bi ti bendovi  bili mega popularni i bogati, a ne tek uživali kultni status među sladokuscima, dok kojekakvi U2 ili Fleet Foxes pune stadione i velike dvorane.

Nisam, ipak, dospio do Hidden stagea, jer prolazeći pored ATP-a, po ušima me šutnuo najveličanstveniji i najbrutalniji zvuk gitara koji ljudsko uho može zamisliti. Bili su to uskrsli Loop, londonski bend koji je u kratkoj karijeri krajem 80-ih godina prošloga stoljeća snimio tek tri fenomenalna albuma, a onda se, kako i priliči neshvaćenim genijalcima, raspao. Glazba Loopa na albumima je moćna i plesna, s hipnotičkim ritmovima i repetitivnim rifovima fenomenalnih gitara, a uživo, uz savršeni razglas kakav su imali, sve je to još i bolje. Loop je u startu planiralo pogledati valjda 1000 ili malo više ljudi, ali do kraja njihova nastupa, svatko tko je prolazio onuda ili bio dovoljno blizu da čuje te veličanstvene gitare, pridružio se tom fenomenalnom glazbenom hipnotičkom stroju, pa su do kraja nastupa imali odličnu posjećenost i zaradili ovacije. Definitivno najugodnije iznenađenje Primavere.

Stari majstor Dr. John odlično je nakon toga poslužio za opuštanje. Virtuozan bend u kojemu je za komunikaciju s publikom zadužena atraktivna trambonistica Sarah Morrow, briljirao je pred ispunjenim amfiteatrom Ray-Ban stagea i na mediteransku obalu donio magiju New Orleansa i američkog juga. Speedy Ortiz, koje sam skoknuo provjeriti na susjedni stage, u toj konkurenciji zvučali su nekako mlako i neuzbudljivo.

Rubriku „kucamo na vrata zaboravljenih asova“ odlučio sam nastaviti uz Slowdive, žrtvujući pritom Sharon Van Etten. Sorry Sharon, za tebe će biti još prilike, ali za čuti uživo nešto s remek djela „Souvlaki“, ovo je bila možda jedinstvena i posljednja šansa. Slowdive, za razliku od razvikanih, i ako mene pitate precijenjenih My Bloody Valentine, nikada nisu bili hype. Njihovo ponovno zajedničko sviranje nije izazvalo ni približnu histeriju onoj kakva je nastala kada su reunion objavili MVB. Zapravo, malo je tko i primijetio da opet sviraju. No, zajebite hype. Slowdive uživo zvuče neusporedivo bolje od MBV, čiji se nastup 2013. svodio uglavnom na buku, odnosno isključivo na buku. Slowdive, naime, osim što znaju biti jednako bučni, imaju i prekrasne melodije te pjesme koje imaju i glavu i rep, a imali su vjerojatno i najbolji sound na čitavom festivalu. Brojnost i vrlo tople reakcije publike i same su ih iznenadile, pa je i dalje vrlo ljupka i atraktivna Rachel Goswell, u jednom trenutku zahvaljujući publici priznala kako su malo zbunjeni, jer „ovo nismo radili ni doživjeli već dulje vrijeme“. Napokon, za razliku od MVB koji su do kraja nastupa izgubili skoro dvije trećine publike, sa Slowdive nije otišao baš nitko.

Preklapanje The War On Drugs i Pixies, bilo je lako za odluku. Osim što su prvi trenutno vruća roba i sjajan bend, potonjih sam se nagledao, a osim što ću ih ionako opet vidjeti na INmusicu znao sam da će ih snimati za festivalsku web stranicu i da ću pogledati snimku. Organizatori su malo podcijenili moć panegirika kojima je obasut zadnji album Grancielove ekipe, pa su The War On Drugs, nastupili na Pichfork stageu, jednom od manjih u Parc del Forumu i izazvali veliku gužvu. Srećom, hipsteri su nakon čavrljanja na prve dvije-tri pjesme otišli pa se moglo u miru uživati u briljantnoj svirci, za ovu priliku, šesteročlanog benda s puhačima. Nema se tu što puno objašnjavati. The War On Drugs su u ovom trenutku jedan najboljih svjetskih bendova uživo i to naprosto treba vidjeti. Prilika je već 15. srpnja kada nastupaju na trgu u mjestašcu Sesto Al Reghena, nedaleko Pordenonea u Italiji.

Pixies su, vidio sam na snimci, bili vrlo profesionalni i onako standardno vizualno statični i poluzainteresirani. Sve pjesme s novog albuma se savršeno uklapaju u set listu, a sve su njihove pjesme ionako hitovi, klasici, evergreeni i nastavite niz. Što god odsviraju i danas drži vodu i zvuči savršeno i svježe, a na sreću itekako znaju svirati. Važno je reći da se nova basistica Paz Lenchantin odlično uklopila i da, bogami, ima moćan glas. Black Francis je i dalje debeo i ćelav, ostali su tek ćelavi. Nema tu neke topline i komunikacije s publikom, uostalom nikad ih nije ni bilo.

S The National, koji su bili headlineri na drugoj strani polja, je posve druga priča. Kako i što sviraju ne treba objašnjavati, jer u Hrvatskoj su zahvaljujući Mati Škugoru, već kućni bend, ali ipak, teško je i opisati koliko su The National velik bend u Barceloni i kakve fanatične navijače su imali na Primaveri. Znate i sami, nije to neka preživahna glazba, ali količina emocija koju je Matt Berninger unosio u svaku izvedbu i nadahnuta svirka benda koji je iz laganih balada ulijetao u furiozne i bučne baraže izazivali su euforične provale emocija. Najbolje reakcije dobile su pjesme s „Boxera“ i „High Violeta“, a potpuna euforija zavladala je kada je Matt istrčao u onaj spomenuti koridor i krenuo se preko ograda bacati u publiku, praćen tutnjavom sa pozornice. The National sam gledao tri puta i uvijek su bili odlični, ali ovaj nastup je nadmašio sve. Nadam se da će sretnici koji ih uspiju pogledati ovoga ljeta na Matinom festivalu u Šibeniku dobiti barem približno dojmljiv koncert.

Fenomenalnom danu ni tu nije bio kraj, jer u dva iza ponoći na redu su bili vječni miljenici svih festivala !!! (Chk, Chk, Chk). Kao i uvijek, sve te pjesme koje na albumima ne zvuče posebno dobro, uživo su se pretvorile u nešto fantastično i od prvih do zadnjih taktova svi su plesali kao sumanuti. Teško je naći bolji bend za dizanje raspoloženja.

 

Top 5 Primavere po izboru Lane Bunjevac Lana Bunjevac, novinarka Jutarnjeg lista, veteranka je Primavera festivala, ali i izvrsna poznavateljica glazbe. Ovo je njezin izbor najboljih trenutaka festivala. Superchunk - Nakon što su svoj nastup na Primaveri otkazali The Julie Ruin, a koncert Drive-By Truckersa pokvario prolom oblaka, na prvo mjesto stavljam Superchunk jer ih do sada nisam još nijednom gledala. Čuti uživo ''Me & You & Jackie Mittoo“, možda i najbolju indie pjesmu protekle godine - neprocjenjivo. Mark Eitzel - Čovjek koji je svirao i na otvorenju u međuvremenu propalog kluba Žedno uho oduševio je svojim šalama i pričama, kako u elitnom auditoriju sa 3200 sjedećih mjesta, tako i dan kasnije na besplatnom popodnevnom koncertu u gradskom parku, gdje je jednako ludo zabavljao najzagriženije fanove, roditelje s djecom i slučajne turiste. Queens of the Stone Age - Kada u bendu imate frajera kao što je Josh Homme (čitaj: 1,96 m i 100 kila hodajućeg seksa), onda vam je jasno da su oni trenutno ne samo najseksi već i najbolji rock bend na svijetu, što je dokazao i nedavni zagrebački koncert. Future Islands - Ovi pozitivci iz Baltimorea, predvođeni frontmenom osebujnih pokreta Samuelom T. Herringom, rasplesali su Barcelonu i jedva čekam jesen kada će ponovo nastupati u Zagrebu. Islands - Kanadski indie rock bend otkrila sam sasvim slučajno, i opravdano zaslužuju titulu u kategoriji pritajenih favorita. To je ujedno i jedna od najvećih čari Primavere - da se svake godine nađe jedan ovakav bend koji niste planirali poslušati, ali ste poslije presretni što ste ih otkrili. Special mention:  Ove godine uvedena novotarija zvana Heineken Hidden Stage, koji isprva nije bilo tako lako naći pa u potpunosti opravdava svoje ime, a gdje su, između ostalih, svirali i Peter Hook, Wedding Present i Buzzcocks. Najveće razočaranje: Body/Head - ne znam nikoga tko ne voli Sonic Youth, ali nezanimljiva, ničim povezana buka koji je izlazila iz gitara Kim Gordon i Billa Nacea natjerala me da, kao i većina prisutnih, napustim koncert nakon kojih pola sata mučenja.

Dan treći: Malo, ali savršeno, pa ajte svi kvragu Završni dan Primavere tradicionalno je najmanje posjećen i samim tim najugodniji za dolazak, ali tu se već javlja bol u nogama, a i glava je pomalo kao balon od silne glazbe i nesportskoga života. Ipak, uz tradicionalno nema predaje i tko izda pizda, treći je dan nudio i nekoliko velikih izazova, pa hajde. Dramatično je tešku odluku valjalo donijeti odmah na startu. U 19 i 30 poklapao se nastup veličanstvenih Superchunk na ATP-u te legendarnih Television na jednoj od velikih pozornica na polju. Mitski album „Marquee Moon“, kojega su u cjelosti izvodili Television, jako volim, ali Superchunk su vječni heroji  koje ciljam već godinama i to je bio odabir po srcu. Srećom, dobar, pokazalo se. Svjedoci, naime, kažu da se Television pogubio na polju i da je isporučio razočaravajući nastup. Superchunk je, pak, bio sjajan, nogometnim rječnikom rečeno, vrlo rastrčan. Sve je više, naime, bendova koji su na pozornici statični pa kao nešto zamišljeno i koncentrirano sviraju. Superchunk svoje veličanstvene, žestoke indie rock klasike praše skačući sveudilj po stageu, a sviraju, rekao bih ne samo kao navijač -  savršeno. Na žalost, u bendu zbog zdravstvenih problema više nema basistice Laure Ballance, ali nju je izvrsno zamijenio Jason Narducy koji s Jonom Wursterom čini jednu od trenutno najboljih svjetskih ritam sekcija. Narducy i Wurster su ujedno i ritam sekcija Bobu Mouldu, s kojim su na Primaveri  imali furiozan nastup prošle godine. Mould nikada nije svirao s boljim glazbenicima, a to je bilo posebno vidljivo kod izvođenja Hüsker Dü klasika. Uglavnom, kada su Superchunk zaključili svirku izvrsnom napaljenom izvedbom „Precision Auto“, tog genijalnog klasika indie rocka, nekako sam osjetio da je to zapravo to i znao sam da je za mene Primaveri 2014 došao kraj. Vidio sam, doduše, još i Spoon, odličan klupski bend kojega je pojela golema pozornica onih zlih pivara, te Godspeed You! Black Emperor, čija mi je u početku dobra svirka nakon nekog vremena prilično dosadila, a na kraju me i prilično iživcirao taj atmosferično – eksperimentalni stil kakvog ne njeguju samo oni. OK, sve ja razumijem, ali ti likovi ZAPRAVO ne sviraju pola svojega koncerta. Svaka stvar počinje sa beskrajnim zvukovima tipa „tok, tok, ili „čk, čk“, onda oni kao par minuta sviraju, da bi uslijedio novi beskrajni finale, ovoga puta sa zvukovima tipa „vaaoouuuu, vaaoouughhh“. Bruto svirka 60 minuta, neto - manje od pola sata. Ako to nije prevara i zajebavanje s publikom...

Cloud Nothings sa mnom tako nadrkanim nisu imali šanse, pogotovo jer im je ispred stagea bila nepodnošljiva gužvetina, a onda se ispostavilo da pjevač ne zna pjevati. Dobro je to na pločama, ali kupite si dečki pjevača, pomislio sam i napola koncerta otišao u noć. Foals ću vidjeti u Zagrebu, a Nine Inch Nails...jebiga, nitko nije savršen, niti sam ja stroj. Na izlazu je nekada bilo i dilera i svega, sada samo smeće i likovi koji prodaju normalno pivo u kanticama. Ajde da bar neko ima koristi od točenja one šugave i preskupe pive unutar ograde. Sa sjetom pamtim dane lokalnih pivara i festival po mjeri čovjeka.