Bila je to krizna godina po mnogočemu, ali nipošto ne i po glazbi koja se svirala, snimala i objavljivala u svijetu. Zapravo, u glazbenom smislu 2014. je bila čak i neuobičajeno dobra, a objavljena je gomila fantastičnih albuma. Klasični mlitavi folk rock se ispuhao i to svakako nije posve loša vijest. Ostali su utjecaji, ali sada su pretočeni u neke uzbudljivije projekte. Nije bilo revolucionarnih novih žanrova, ali je bilo revolucionarno svježih bendova, a jedan takav po našoj ocjeni ima i najbolji i najuzbudljiviji album godine. Albume su izdali i neki od dinosaura glazbe i uglavnom su to bili tragični promašaji kao u slučaju U2 i one sramote s Appleom ili obični promašaji vulgaris kao kod Foo Fightersa, Morrisseya, Princea ili Neil Younga. Što se tiče koncerata u Hrvatskoj, bilo je prigodno krizno, u znaku ostarjelih zicera i onih mlađih s viškom hypea i manjkom kvalitete.
INmusic se nakon kriznih izdanja vratio u velikom stilu s vrlo dobrim line upom gdje su Pixies odsvirali briljantni koncert, uvjerljivo najbolji od pet njihovih koliko sam ih ja u životu vidio i pojeli sve na festivalu, uključujući razočaravajuće mlitave Black Keys. Mate Škugor složio je još jednom sjajni line up u Šibeniku i ponovno doveo svoj kućni bend, The National, koji su nešto ranije na Primavera festivalu u Barceloni bili headlineri i izazvali opću euforiju desetaka tisuća svojih navijača.
Albumi koji su ovdje izdvojeni kao najbolji birani su, naravno, prema osobnom ukusu i uglavnom se radi o nekoj varijanti rock glazbe i zato nema npr. Aphex Twina koji imaju vrlo cijenjeni i hvaljeni povratnički album, ili odličnog Cariboua. To je, ipak, neka druga glazbena priča. Isto tako samo je prvih deset složeno po nekom redoslijedu, ostali dijele isto 11. mjesto, jer su naprosto svi dobri.

1. Sleaford Mods - Divide and Exit

U svijetu se svake godine odsvira, snimi i objavljuje gomila sjajne glazbe. Ipak, iznimno rijetko se za nešto može reći da je toliko jedinstveno, originalno i drugačije od svega, da na nevjerojatan način gađa istodobno u glavu, trbuh i koljena i da čim takvo što čuješ znaš da je to, naprosto - to. Led Zeppelin, The Velvet Underground, The Doors, David Bowie, The Ramones, The Clash, Hüsker Dü, Sonic Youth, Pixies, The Wedding Present, Nirvana, The Afghan Whigs, The Stone Roses, Rage Against The Machine, Nick Cave, The White Stripes... svi su oni, u trenutku kada su se pojavili, imali nešto jedinstveno, samo svoje, bilo u glazbenom smislu, bilo u smislu poetike ili političkog i društvenog angažmana. Neki su postali planetarno slavni i ušli u legendu, neki stekli tek kultni status, ali to je uvijek bilo to. Bez ikakvih pretenzija da ih se uspoređuje s navedenim legendarnim  imenima, britanski dvojac Sleaford Mods izaziva već na prvo slušanje upravo tu - jebemtisve, što je ovo dobro - reakciju i fantastičan osjećaj. Jason Williamson i Andrew Fearn, doista su veličanstveno neugledni, ne baš mlađahni engleski dvojac iz okolice Nottinghama i takvi kakvi jesu noćna su mora svake PR agencije koja bi ih trebala prilagoditi i približiti masama, ali njihov je politički angažirani punk/rap praćen samo sintetičkim jednostavnim bas dionicama, ritam mašinom i tek pokojom intervencijom sintesajzera nešto najuzbudljivije što se na svjetskoj glazbenoj sceni pojavilo, ne samo ove godine. "Divide and Exit“ daleko je od najbolje odsviranog albuma, jer uopće nije odsviran, daleko je i od najbolje otpjevanog jer Williamson ne pjeva već ispaljuje rafale riječi i vulgarnosti kojima oslikava današnju Britaniju. Opet, to je toliko svježe, neodoljivo i uzbudljivo da u vrlo jakoj konkurenciji zaslužuje titulu najboljeg albuma godine.

2. The War on Drugs - Lost in the Dream

Već prošli album "Slave Ambient“, genijalnog Adama Granduciela i njegovih The War on Drugs, bio je po mišljenju mnogih, remek-djelo koje je vrlo teško nadmašiti. Tako bi i bilo za većinu glazbenika, no Granduciel je nekako to ipak uspio učiniti, podigavši ljestvicu još više. "Lost in the Dream" je, naime, ma koliko to bilo teško izvesti po svemu bolji album od sjajnog prethodnika. Produkcija je pročišćenija nego na predhodnom albumu, pjesme su razrađenije, ali i dalje zauzdane jednostavnim strukturama od svega nekoliko bazičnih akorda koji u repetitivnim nizovima, pojačani pamtljivim melodijskim linijama, izazivaju hipnotički učinak na slušatelje. Niz asocijacija koji zadnji album The War on Drugs vuče može se kretati od Brucea Springsteena iz njegove "Tunnel of Love“ faze do Tears for Fears, s druge strane od Dylana do Jesus & Mary Chain, ali glazba, koliko god skupo i grandiozno zvučala (pored četiri stalna člana benda, na popisu sudionika koji su dali neki doprinos u snimanju albuma "Lost in the Dream" su još 23 različita suradnika), niti u jednom trenutku ne djeluje pretenciozno i artificijelno. Naprotiv, zvuči krajnje ekspresivno, "utrobno“, poput razlivenih pejzaža snova, što naslov albuma i sugerira. Ukratko, remek djelo.

3. Spoon - They Want My Soul

Briljantni teksaški indie heroji, koji u svojoj 20 godina dugoj karijeri praktički nisu napravili pogrešan korak, nastavili su dojmljiv niz uzbudljivih glazbenih pogodaka sjajnim osmim albumom znakovitog naziva "They Want My Soul“. Četiri godine pauze od također odličnog albuma „Transference“, članovi benda proveli su radeći razne stvari. Jim Eno producirao je albume Heartless Bastardsa i !!!, Eric Harvey snimio je vlastiti solo album, a Britt Daniel snimao je albume i svirao sa svojim paralelnim bendom, odličnim Divine Fits. Ipak, u jednom je trenutku došlo vrijeme za pravi posao i Spoon su to ponovno odradili fantastično i kao i uvijek bez ikakvih kompromisa. "They Want My Soul“ je klasični Spoon album u kojem ima soul utjecaja, klasičnih indie melodija, ponegdje bluesa, tu i tamo Richardsovskih rifova i sve to zapakirano u savršenu zvučnu sliku kakvu nema nitko na svijetu osim njih. Fascinantno je koliko je bend u glazbenom smislu daleko odmakao od svojih punkerskih korjena, a kako je istodobno uvijek ostao vjeran toj svojoj nepotkupljivoj umjetničkoj filozofiji. Premda je i "Transference" bio odličan album, Spoon su na "They Want My Soul" dobacili još dalje. Briljantan album, jednako savršen za slušanje, neodoljivo plesan i upravo idealan za izvođenje uživo.

 

4. Woods - With Light and with Love

Baš poput svojih brooklinških susjeda The Men i Woods vole snimati potpuno različite, ali redom sjajne albume. Ovaj je naslonjen na raznolike stilove, pa ima i psihodelije i soula i malo countryja, a sve to tvori veličanstvenu zvučnu sliku i baš je nekako, hm, lijepo i opuštajuće. Woods imaju i wah wah gitare, i te prokleto dobre orgulje, uleti gdjekad i pedal steel, a nazalni falseto Jermyja Earlsa tu upravo savršeno pristaje. Ovo je jednostavno veličanstveno dobra glazba.

5.Ty Segal – Manipulator

Ultra produktivni simbol današnjeg garage rocka obožava šarati po stilovima i ulaziti u najrazličitije suradnje. Kada snima pod svojim imenom to može biti čista garaža, psych-punk ili akustični izlet kao na prošlom albumu "Sleeper“. Svi su Segalovi albumu dobri, ali s "Manipulatorom“ je ubo album karijere. Fantastičnih 17 pjesama u kojima je sažeto sve što Segal voli, od garažnog roka, preko psihodelije do glam rocka, vrhunac su opusa ovog sjajnog glazbenika. Definitivno jedan od najboljih albuma godine.

6. Comet Control – Comet Control

Album prvijenac ovih sjajnih Kanađana moćan je i fantastičan, jedan od najboljih snimljenih ove godine. Ima tu svega najboljeg od psych rocka, shoegaza, psihodelije i kojekakvog alter rocka, sve je odsvirano brutalno snažno i glasno, a pritom i vrlo melodično. Comet Control zvuče na trenutke kao genijalni Loop, vidi se da su slušali i rani Pink Floyd, a za neke od pjesama s ovog albuma poput briljantne´Future Forever´, Black Rebel Motorcycle Club bi dali sve na svijetu. Jebiga, oni tu razinu kvalitete više, na žalost, ne uspijevaju dosegnuti. Comet Control je istodobno mračan i lepršav bend, a uživo bi s ovakvim fantastičnim materijalom morali biti monstruozno dobri. Album koji će postati klasik.

7. Death from above 1979 - The Physical World

Dvojac iz Toronta, Jesse F. Keller i Sebastien Grainger, snimili su 2004. jedan od najuzbudljivijih i najmoćnijih albuma desetljeća, a onda se nakon kratkog vremena posvađali na pasija kola i nastavili svatko svojim putem, ali s bitno manje uspjeha. Nakon godina durenja ohladili su se, pomirili, počeli ponovno svirati i snimili fenomenalni drugi album "The Physical World“. Keller i Grainger nastavili su, srećom, tamo gdje su stali i ponovno je to brutalno, veličanstveno moćno čekićanje bas gitare, fascinantno i frenetično bubnjanje i ekspresivni vokal u pjesmama koje mrtvace dižu na noge. Death From Above 1979 ne pišu pjesme bez melodija, a neke poput "Cristal Ball“ totalno su plesne. Monstruzno moćan i dobar album.

8. Run the Jewels – 'Run the Jewels

Malo se koji glazbeni žanr tako prokurvao i razvodnio kao rap. Svašta su u taj uspješni i komercijalni vlak ukrcalo, bilo je tu raznih kriminalaca, iritantnih blefera i pozera, pucalo se i ubijalo, ali sve je manje bilo Public Enemiesa, a sve više lažnjaka i bezveznjaka. Ipak i dalje se tu nađe briljantnih i angažiranih stvari. Run the Jewels nastao je kao side projekt Killer Mikea i El-P-a, ali to je tako dobro kliknulo da je postalo trajno i nije bez vraga što ih smatraju Jaggerom i Richardsom rapa. Briljantni angažirani tekstovi, briljantna produkcija i stav s pokrićem dvojice sjajnih glazbenika koji uživaju u onom što rade, neodoljivi su i za one kojima to nije primarni glazbeni izbor.

9. Total Control – Typical System

Total Control je nastao kao usputna zabava nekolicine zaljubljenika u new wave s prijelaza 70-ih na 80-te godine prošlog stoljeća, ali srećom stvar je s vremenom postala ozbiljna. Na briljantnom albumu ovih Australaca iz Melbournea ima stilski gledajući svega i svačega i baš sve je sjajno. Počinje minimalističkim krautom, pa prelazi na garažni rock, pa post punk, pa new wave a la Wire i tako lagana šetnja žanrovima do kraja. Sjajne gitare, elektronika, ukratko fantastičan album i jedno od najugodnijih iznenađenja godine. S ovoliko talenta Total Control bi morali postati velik bend.

10. Hookworms - 'The Hum'

Jorkširski psych majstori koji se i dalje se predstavljaju samo inicijalima, snimili su briljantan album, glasan, moćan, ali vrlo privlačan za slušanje. Dvije gitare, moćna ritam sekcija i tepih klavijatura podloga su za moćni, često urlajući vokal MJ-a, a jednako je efektno kada Hookworms od početka krenu žestoko ili kada počnu lagano pa grade pjesmu do veličanstvenog bučnog vrhunca kao u genijalnoj "On Leaving“. Izvrstan album izvrsnog benda, toliko vizualno neuglednog i bez hypea, da su šanse da ga ovdje vidimo uživo minimalne.

11. The Men – Tomorrow`s Hits

Jedan od najzanimljivijih i najboljih gitarskih bendova današnjice s praktički svakim albumom uspijeva zvučati potpuno drugačije, ali gotovo uvijek fantastično dobro. Nakon post punka i hardcorea, pa žestoke psihodelije brooklinški je bend krenuo istraživati i druge žanrove američke glazbene povijesti, a izvrsni posljednji album klasični je rock s dodatkom puhačkih instrumenata i uvijek dobrodošlim orguljama. Kad potegnu, The Men zvuče nabrijano i moćno kao E Street Band, samo mlađe i poletnije. Kud ćeš bolje preporuke...

12. Angel Olsen - Burn Your Fire for No Witness

Jednostavan indie folk s country utjecajima prvog albuma, Angel Olsen je znalački osnažila i drugim glazbenim utjecajima na svojem drugom albumu. Dodatak ritam sekcije obogatio je zvučnu sliku, a sjajna atmosfera je ostala. Fascinantno je koliko glazba može napredovati kada se autor makne iz talibansko tvrdoglavog inzistiranja na jednom žanru prvoga albuma i proširi utjecaje na kasnijim radovima. „Burn Your Fire for No Wittness“ jedan je od najboljih albuma godine.

13. Cloud Nothings - Here and Nowhere Else

Nabrijana trojka iz Clevelanda stekla je već ranije poštovanje legendarnog Stevea Albinija, koji im je producirao pretprošli album, a nakon zadnjeg albuma oko njih je pokrenut i prilično velik hype i odjednom su svi postali veliki obožavatelji. Zahvaljujući tome nastup na ovogodišnjem Primavera sound festivalu u Barceloni izazvao je nevjerojatnu strku i gužvu jer ih je organizator neoprezno stavio na stage čiju su veličinu definitivno prerasli. Sve to s pravom, jer zadnji im je album, najbolji do sada, neodoljivo melodičan i istodobno žestok i napucan do daske.

14. Sonic Avenues – Mistakes

Istodobno i pop i punk, s puno utjecaja Buzzcocksa i ostalih klasika stare škole punka te puno neodoljivih, poletnih i optimističnih ljetnih melodija. Mladi Kanađani iz Montreala snimili su jedan od onih fantastičnih albuma, bez i jedne greške i na rubu savršenstva, koje će im kasnije biti vrlo teško nadmašiti. Idealan soundtrack za pripremu noćnog izlaska koji će rezultirati, ako već i ne seksom, onda zasigurno veličanstvenim pijanstvom i ludim provodom.

15. Jolie Holland – Wine Dark Sea

Gotovo čitava američka glazbena povijest stala je u ovaj masni, ljepljivi, fantastični album idealan za konzumiranje na temperaturi preko 30 stupnjeva celzija. Sve je tu što treba biti –  jazz, gospel, blues, country i folk, odsvirani na drugačiji, svjež i originalan način i stopljeni u sjajnu cjelinu. „Wine Dark Sea“ je savršena zvučna slika američkog juga, odsvirana na način kako ga čitaju i razumiju vrhunski glazbenici iz New Yorka, a pritom i savršeno otpjevana. Opasno blizu remek djelu.

16. Sharon Van Etten – Are We There

Beskrajno nadarena Sharon ne pjeva baš o vedrim i optimističnim temama. Ima tu i nesretne ljubavi i tužnih ljudskih sudbina beskućnika te razne druge dešperacije, ali njezina je glazba toliko istodobno nježna i moćna, atmosferična i dramatična, da unatoč tuzi zvuči neodoljivo privlačno. Nisu sve pjesme lagane, zna Sharon malo i potegnuti, ali bez obzira na tempo na albumu zapravo nema slabog mjesta.

17. Allo Darlin' - We Come from the Same Place

Melodiozni indie pop ovog engleskog benda s australskom pjevačicom, neodoljivom Elisabeth Morris, s posljednjim je albumom „We Come from the Same Place“ dostigao gotovo pa savršenstvo.  Allo Darlin´sviraju nježno i veličanstveno melodiozno, a Elizabeth pjeva o ljubavi sa sretnim završetkom i onoj nesretnoj. Ukulele koje se povremeno čuju sve to dižu još stepenicu više. Sjajan album.

18. Thurston Moore - The Best Day

Raspad braka Thurstona Moorea i Kim Gordon izazvao je i raspad legendarnih Sonic Youth, ali na sreću tu se nitko nije zasitio stvaranja glazbe pa samostalno ili u raznim kombinacijama albume izdaju svi članovi. Nitko, međutim, nikada još nije došao tako blizu najboljim melodioznih trenucima neprežaljenih Sonic Youth kao Moore na albumu „The Best Day“. Moore se preselio u London i tamo praćen all star postavom koju čine basistica My Bloody Velentinea Deb Googe, pa Steve Shelley stari prijatelj iz Sonic Youtha na bubnjevima te gitarist Noughta James Sedwars, snimio pjesme koje bi se mogle bez problema uklopiti u albume bivšeg mu benda.

19. Perfect Pussy - Say Yes to Love

OK, ovo baš i nije za svačije uši, ali tko voli maksimalno napucani brutalni hardcore, u Perfect Pussy će pronaći pravu poslasticu. Furioznu baražnu vatru preciznoga benda sjajno prati karizmatična i turbo - atraktivna pjevačica Meredith Graves i sve u svemu, kada izbacite zadnju pjesmu na albumu koja je fakat totalno neslušljiva, to je nekih 18 – 19 minuta čistog i koncentriranog užitka za sladokusce. Oprez, kada se taj zvučni tornado sluša u vožnji noga sama od sebe stišće gas do daske.

20. Future Islands – Singles

Sa svakim od svoja prva tri albuma ovaj sjajna američka indie, elektro - pop četvorka bivala je sve bolja da bi s četvrtim, `Singles´, stigla vrlo blizu savršenstvu. Sjajna plesna glazba s dojmljivim, vrlo sugestivnim vokalom Samuela T. Herringa ima sve više poklonika pa je nakon koncerta 2012. u zagrebačkom KSET-u bend dospio do ´David Letterman showa´ te vrlo zapaženog nastupa na ovogodišnjem Primavera sound festivalu u Barceloni. Ovogodišnji zagrebački nastup u Močvari, odrađen u euforičnoj atmosferi, kandidat je za najbolji koncert godine.

21. Parquet Courts – Sunbathing Animal

Čim su izdali prvi album ovi su mladi bruklinško teksaški noise indie rockeri postali miljenici kritike i publike. Nakon fantastičnog prvijenca nastavili su izdavati odlične singlove, a iščekivanje hoće li ponoviti uspjeh ili će se okliznuti i poput mnogih pasti na drugom albumu savršeno su riješili izdavši možda i bolji album od ´Light Up Gold´. Na drugom je albumu savršeno složena zvučna slika svih najboljih žestokih trenutaka američke i britanske rock glazbe. Masno, ljepljivo i znojno.

22. The Afghan Whigs – Do To The Beast

Jedan od najvećih, ali i najpotcjenjenijih bendova ikada, kultni The Afghan Whigs, ponovno su aktivni, a nakon pauze od 16 godina imaju i novi album. Beskrajno talentirani Greg Dulli bio je poslovično odličan u The Twilight Singers i Gutter Twins, ali pozivi za ponovno okupljanje The Afghan Whigsa nikada nisu prestali. Napokon, to se i dogodilo, a da ne bi živjeli isključivo na staroj slavi i materijalu iz prošlog stoljeća snimili su i novi album. „Do To The Beast“ je imao nezahvalnu poziciju albuma koji će se mjeriti s remek djelima kakav je „Gentleman“ ili fenomenalnim „1965“ i „Congregation“, ali Dull je pretalentiran i preiskusan da bi podbacio. Sve je na ovom albumu što treba biti i zbog čega znalci i sladokusci vole The Afghan Whigs, fali jedino Rick McCollum na gitari, ali ovo i nije album kojega je Dulli zamislio kao povratak u žešće 90-te. Ipak, neke pjesme kao što su „Lottery“, „Metamoros“ ili  „Royal Cream“ mogle bi naći mjesto na bilo kojem od Dullijevih klasika.

23. Single Mothers – Negative Qualities

Prvi, 26-minuta dugi/kratki album kanadskih punkera Single Mothers, definitivno neće promijeniti svijet glazbe, ali je pokazao da u ovom neuništivom i uvijek uzbudljivom žanru ne treba brinuti za budućnost. Netko je odlično primjetio da Single Mothers na albumu „Negative Qualities“ zvuče kao modernija, hardcoreom podebljana verzija legendarnih The New Bomb Turks, što je najveći mogući kompliment kojega punk rock band može dobiti. Single Mothers imaju i briljantne tekstove, a tempo kojim praše kreće se od brzog do vrlo brzog.

24. Against Me - Transgender Dysphoria Blues

Laura Jane Grace je transrodna osoba koja je rođana kao muškarac, a prije dvije godine javno je objavila svoju transrodnost i započela živjeti kao žena. Riječ je o osobi koja predvodi sjajni američki punk bend Against  čiji je album „Transgender Dysphoria Blues“ konceptualnu uradak koji priča priču od transrodnoj prostitutki , kasnije se ispostavilo da je to zapravo priča o Lauri jane, a usput  to je i  briljantan komad glazbe. Napokon oslobođena okova Laura Jane je autorski dala maksimum.

25. Jamie T – Carry On the Grudge

Jamie T je odrastao u južnom Londonu i na njegovim ulicama pokupio brdo najrazličitijih utjecaja, od hip-hopa, preko ska do punka, a rođen je sa savršenim osjećajem za pop melodije i pisanje pametnih tekstova. Na svom posljednjem albumu Jamie T se gotovo potpuno odmaknuo od rapa i snimio briljantnu posvetu svojim herojima od The Clash do Badly Drawn Boya. Album za uživanje.

26. Iceage - 'Plowing Into The Field Of Love'

Prva dva albuma danskih Iceage bila su maksimalno napucani i gnjevni punk hardcore odsviran na nešto drugačiji, originalni način. Na trećem, „Plowing Into The Field Of Love“, ostao je gnjev, ostao je i punk, ali mladi su Danci sazrijeli i u priču uveli još neke elemente i utjecaje, a svoj sirovi i žestoki zvuk učinili kompleksnijim i još boljim. Uz vokal Eliasa Bendera Rønnenfelta, koji naročito u laganijim stvarima načinom pjevanja podsjeća na Nicka Cavea, sjajno se uklopio piano, a jednako su dobro u cijelu priču legli i puhački instrumenti i akustična gitara. Tu su u nekim pjesmama i blagi utjecaji bluesa i folka pa je ionako originalna glazba Iceage postala jedinstveno dobra.

27. Mac DeMarco - Salad Days

Bez obzira jesu li ga žanrovski smještali u dream pop, indie rock ili nešto treće, kritičari su treći po redu album mladog kanadskog multiinstrumentalista bez iznimke proglašavali jednim od najboljih albuma godine i to je "Salad Days" apsolutno zaslužio. Briljantno odsviran, obojan zvonkim gitarama i melodioznim basom, ovo je najbolji albuma u karijeri DeMarca i doista jedan od najboljih ove godine.

 

28. Merchandise  - After the End

Nakon izvrsnog post punk albuma „Children of Desire“ koji im je donio pohvale kritike, floridski su Merchandise na „After the End“ proširili zvučnu sliku čitavim nizom različitih utjecaja i uboli album koji ne samo što zvuči sjajno, nego im i garantira rast broja obožavatelja i preseljenje iz klubova u veće dvorane. Fantastično produciran i odsviran „After the End“ fino spaja poznati glazbeni izričaj benda s utjecajima britanskih gotic bendova 80-ih godina, a ima tu i ono malo baš dobroga što je krasilo stari Simple Minds. Uživo su Merchendise brutalno glasni, melodični, precizni i moćni stroj koji je u zagrebačkoj Močvari odsvirao jedan od najboljih koncerata na ovim prostorima posljednjih godina. Vrhunskom nastupu benda u naponu snage svjedočilo je oko 150 ljudi s dobrim glazbenim ukusom. Ostali čekaju da se stvori hype pa će ih pogledati za desetak godina.

29. Honeyblood - Honeyblood

Album prvijenac ovog atraktivnog ženskog gitara/bubanj dueta ne nudi ništa revolucionarno novo, ali sve je ovdje savršeno dobro posloženo i vrlo, vrlo slušljivo. Honeyblood sviraju odlični elegantni noisy pop koji korjene vuče iz 90-ih a karakterizira ga  zvonki vrlo ugodni zvuk gitare i prekrasan glas Stine Tweedalle. Album nije posve ujednačen, ali njegovi su bolji dijelovi doista izvanredni.

30. Wild Beasts – Present Tense

Dvojac koji autorski potpisuje opus ovog osebujnog engleskog benda radi glazbu kakva se danas ne da s nikim i ničim usporediti. Bilo da su otpjevane raskošnim falsetom Haydena Thorpea ili dubljim glasom Toma Fleminga, pjesme Wild Bestsa zvuče dramatično, osjećajno i tenzično, a korijeni njihove glazbe bilo u kojoj ima i sinth popa i rocka i R&B-a i funka sežu daleko u 80-te godine prošloga stoljeća. Da, istina, te su godine glazbeno bile prilično sjebane i izbacile su gomile neslušljivog smeća, ali Wild Beasts su se napajali na nezagađenim izvorima.

31. St. Vincent – St. Vincent

Annie Clark  je jedna od najzanimljivijih pojava na glazbenoj sceni, a njezini albumi nevjerojatan su spoj najrazličitijih utjecaja i najmaštovitijih melodijskih i ritmičkih rješenja. Clark je uz sve i iznimno darovita i inovativna gitaristica, što najbolje dolazi do izražaja u njezinim dojmljivim i neočekivano bučnim live nastupima. I ovaj četvrti po redu album St. Vincent sadrži utjecaje i zanimljivi miks jazza, rocka i elektronike, ali na njemu je i dosta popa što ga čini nešto pitkijim od prethodnika.

 

32. The Reigning Sound – Shattered

Memfiški soul/country/garage punkeri na svom su petom studijskom albumu ponešto omekšali zvuk, ali pritom nisu nimalo izgubili na kvaliteti. Rock´n´roll sa srcem soula i dalje je tu, Greg Cartwright koji je pokretačka snaga benda pjeva s puno osjećaja, a glazba koja to prati sjajno je napisana i odsvirana s maksimumom osjećaja i neodoljivim orguljama koje dominiraju u zvučnoj slici .

33. Fear of Men - Loom

Indie odnosno dream pop kakav sviraju brightonski Fear of Men može katkada skiznuti u monotoniju, ali srećom kod ovog trija sa ženskim vokalom to nipošto nije slučaj. „Loom“ je album prekrasnih melodija, odlično odsviran s elementima shoegazea i zvukom koji podsjeća na neprežaljeni Lush.  Nježan i melodičan vokal Jessice Weiss idalan je za ovakvu glazbenu priču..

34. Drive-By Truckers – English Oceans

Na „English Oceans“ Truckersi su, možda više nego ikada prije, zazvučali kao Rolling Stonesi ranih 70-ih, samo s nešto više originalnog južnjačkog zavlačenja, što je rezultiralo još jednim izvrsnim albumom. Glazbeno vrlo bogata ploča pokriva teritorij od barskog rocka preko akustičnog folka do country balada, s prirodnim, organskim zvukom, široko raspoređenim u panoramskoj slici tako da svakom od instrumenata ostavlja dovoljno prostora za interakciju sa svojim „susjedima“. Tako kaže Luka Benčić koji o tome puno zna i valja mu vjerovati.

35. Ought – More Than Another Day

Kanadski post-punk kvartet na svom je dojmljivom debiju inspiraciju crpio iz cijelog niza legendarnih new wave i indie izvora, pa sve to fino pomiješao i snimio sjajan i originalan album. Ought su u nekim pjesmama furiozno glasni, ponekad kreću tiho i onda ubrzavaju, a ima i nešto potpuno sporih pjesama.  Zajedničko im je to da jednako dobro zvuče bez obzira na tempo. Odličan album benda koji puno obećava.

 

36. Eternal Summers – The Drop Beneath

Genijalna gitaristica i pjevačica, neodoljiva Azijatkinja Nicole Yun i ostala dvojica iz ovog sjajnog benda koji potiče iz američke zabiti u Virginiji zvane Roanoke, imaju album koji pršti pozitivnom energijom i dobrim vibracijama. Za snimanje trećeg albuma maknuli su se od kuće skroz do Austina u Teksasu i to je njima i njihovoj glazbi sasvim dobro leglo. Nicolein nježan sanjiv glas jednako dobro pristaje bržim pjesmama kao i u onim malobrojnijim sporijim. Pjevni, plesni, razigrani indie pop u najboljem izdanju.
 

37. Big Ups - Eighteen Hours of Static

Glazba koju stvaraju četiri klinca iz Brooklyna, odlično je izbalansirana mješavina Descedentsa, Fugazia, Minor Threata i još koječega ponajboljega iz prebogate riznice američkoga punka i hardcorea. Svojim prvim albumom prilično su odmakli od punkerske jednostavnosti iz doba kada su se osnovali 2010. u Brooklynu i to su učinili na najbolji mogući način. Dakle, ništa tu više nije jednostavno i ramonesoidno pravocrtno, često se izmjenjuju sporije i brze dionice, a kad ubrzaju, pjevač Joe Gallaraga reži vrlo impresivno, ali istodobno i prilično melodično.

38. Ex Hex - Rips

Briljantni prvijenac ženskog trija kojeg predvodi Mary Timony, poletni je, uzbudljivi i zabavni miks nabrijanih melodija današnjeg doba s vrlo izraženim utjecajima sedamdesetih i ranih 80-ih godina prošloga stoljeća. Ima tu i moćnih rifova i efektnih solaža, a sve je vrlo melodično i odlično otpjevano. Kao inspiracija navode se Cheap Trick, Runnaways i  Tom Petty, što je sve odlično i doista stoji. Ovo pali svugdje – i u klubovima i na velikim festivalski pozornicama.

39. Eagulls - Eagulls

Eagulss iz Leedsa su žestoki i atmosferični, a u njihovoj glazbi Pitchfork je pronašao elemente nekih odličnih, ali i prilično glazbeno različitih bendova poput Killing Joke, Misfits te Iceage, uz napomenu da im gitare neodoljivo podsjećaju na The Cure s fantastičnog albuma „Boys Don´t Cry“. Sve je to zapravo prilično točno, pa je jasno da na ovom albumu uz snagu i žestinu ima i puno melodije. Pjesme Eagullsa moćne su i himnične pa neće biti nikakvo iznenađenje budu li vrlo brzo, zadrže li, naravno, ovu razinu kvalitete, klubove zamijenili većim dvoranama.

 

40. Swans – To Be Kind

Vremešni alternativci, koji su odavno zaslužili status legendi jer sjajno sviraju već čitavu vječnost, uspjeli su nakon 14 godina duge pauze pronaći zadivljujuću snagu i inspiraciju za snimanje dobrih albuma, pa je tako odlični „To Be Kind“ već treći takav u nizu od 2010. Michael Gira i ostatak ekipe definitivno nisu podobni za nenavikle i neistrenirane uši, ali ljubitelji Swansa i noise rocka maksimalno će uživati u ovom albumu. 

41. Purling Hiss – Weirdon

Malo tko danas tretira u svojoj glazbi gitaru tako veličanstveno kao philadelphijski Purling Hiss. Mike Polizze to čini s puno strasti na način Neila Younga ili J Masicsa , a najčešće onako kako se to radilo 90-ih godina prošlog stoljeća. „Weirdon“, međutim, za razliku od, također sjajnog, prethodnika „Water on Mars“, nije toliko pravocrtan i u potpunosti oslonjen na jedan stil 90-ih, nego zahvaća nešto šire što je dobrodošla promjena. Prava poslastica za sve koji vole gitarsku glazbu i efektne solaže.

42. The Coathangers – Suck My Shirt

Neodoljive i jednostavne melodije koje vuku korijene iz garage punka, ali i punka i new wavea s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća, obogaćene klavijaturama, glavna su odlika all girl benda iz američke Atlante. Uoči izlaska novog albuma klavijaturistica Candyce Jones je napustila bend pa im je zvuk postao nešto siroviji i bliži engleskom new waveu s kraja 70-ih. Istodobno žestoko i plesno, katkada nalik i na B-52`s, katkada na L7, ali od početka do kraja vrlo zabavno. Nešto kao power pop za ambicioznije.

43. King Tuff – Black Moon Spell 

Multiinstrumentalist Kyle Thomas, koji stoji iza projekta zvanog King Tuff  odbacio je lo-fi priču s ranijih radova i album „Black Moon Speal“ maksimalno napucao moćnim masnim rifovima što garage rocka što glam rocka, neodoljivim melodijama, a ozbiljno se potrudio oko produkcije. Nije tu baš sve savršeno ispalo, ali slabiji djelovi daju se oprostiti, ako zbog ničega, onda zbog fenomenalne pjesme „Headbanger“, apsolutno neodoljivog remek djela. 

 

44. White Lung – Deep Fantasy

Divlja, neukrotiva i atraktivna Mish Way i njezina ekipa iz Vancouvera nisu uspjeli nadmašiti genijalni prethodni „Sorry“, ali i „Deep Fantasy“ je sjajan punk album. Sve je tu što treba biti, brutalno i precizno čekićanje bubnjarice Anne Marie Vassilou, moćni gitarski rafali, neodoljive melodije u pozadini zvučnoga zida i Mishino sjajno pjevanje uz povremeno podvriskivanje. Beskrajno poticajna glazba, idealna za slušanje u vožnji kada se ide iz jednog mjesta gdje je bilo dobro na drugo gdje će biti još bolje.

45. Bob Mould  - Beauty and Ruin

Nakon, na svu sreću, kratkotrajnog eksperimentiranja s elektronikom, kada je izgledalo da je potpuno presušio i otišao k vragu, stari se genij vratio onome što najbolje zna. Angažirao je savršenu ritam sekciju (Superchunkovi virtuozi John Wurster i Jason Narduchy) i isporučio još jedan nabrijani i poletni punk album stvaralački naslonjen na razdoblje sjajnog mu benda Sugar. „Beauty and Ruin nastavlja tamo gdje je prethodni album „Silver Age“ stao, neke pjesme jako podsjećaju i na Hüsker Dü, a bolja preporuka od toga ne postoji. Jedino što je bolje od toga jest vidjeti ga negdje uživo.

46. Neneh Cherry – Blank Project

Veličanstvena Neneh Cherry čitav je život prokleta onim hitom zbog kojega je uvijek pogrešno shvaćaju i smještaju u krive ladice. Dakle, Neneh ima post punk korijene i snima vrlo zanimljive i često prilično hermetične albume, kilometrima udaljene od „Buffalo Stance“. Takav je otprilike i „Blank Project“, odličan i ritmičan art rock album s ogoljenim pjesmama odsviranim tek uz udaraljke, ritam mašine i skromne sintesajzere. Neneh je jednako dobra u bržim i sporijim pjesmama, a glas joj zvuči savršeno. Jednostavno i neodoljivo.

47. Pixies – Indie Cindy

Godinama iščekivani povratnički album legendarnih Pixies napokon je izašao kao zbroj tri EP-ja koje je bend pametno u razmacima puštao na tržište i tako držao tenziju i pažnju javnosti i publike. Kada se pojavio, „Indie Cindy“,  je izazvao različite kritike, razočaranih je bilo više od oduševljenih, a imbecil iz Pitchforka dao mu je ocjenu 2,5 od 10. Bendu koji u kućici ima dva apsolutna remek djela moderne glazbe, jedan sjajan i jedan vrlo dobar album, doista nije bil lako održati tu razinu, ali Pixies su izdali album kojega se, ma koliko neujednačen bio, nemaju zašto sramiti. Potvrda toga stigla je kada su ga počeli izvoditi uživo i kada se vidjelo da nove pjesme savršeno sjedaju sa starima, a sretni jer napokon mogu svirati novi materijal, Pixies su na zadnjoj turneji zvučali bolje nego ikada.

48. Twin Peaks – Wild Onion

Bend koji se zove poput kultne serije Davida Lyncha nikako ne može biti loš. A još kada ga čine četiri 19-godišnjaka koji sasvim fino praše garažni rock, ali znaju i stati na loptu kao na ovom albumu to garantira vrlo pristojnu karijeru. Mladenački zaigrano i nabrijano, a opet dovoljno zrelo da ne bude pretjeranog zaigravanja.

49. Alvvays - Alvvays

Lijepo, nježno, melodično uz fantastični ženski vokal i efektne zvonke gitare. Dream pop, indie pop ili kakvo god hoćete, u najboljem mogućem izdanju. Puno se tu slušalo Best Coast i upijalo, ali ta su rješenja i utjecaji iskorišteni na najbolji mogući način. Baš nekako prekrasan album.

50. Timber Timbre - Hot Dreams

Zvuk albuma „Hot Dreams“ možda bi najjednostavnije bilo opisati kao idealan soundtrack za cijeli niz filmova različitih žanrova, od futurističkog noirea „Blade Runnera“, preko spaghetti westerna do raznih uradaka Davida Lyncha. Lagano i neodoljivo, idealno za chilanje na plaži nakon ručka.