Granduciel je uspio nadmašiti odličan "Slave Ambient" i snimiti nepretenciozno i ekspresivno remek djelo
Na konferenciji za novinare održanoj 18. lipnja 1971. godine, tadašnji predsjednik SAD-a, republikanac Richard Nixon, prvi puta je javno upotrijebio termin „war on drugs“, proglasivši, dakako, drogu „državnim neprijateljem broj jedan“. Kontroverzni rat na koji američka administracija troši 51 milijardu dolara godišnje nije rezultirao pobjedom, nije tome ni blizu, ali je zato došlo do toga da broj ovisnika raste, a SAD, prema statistikama, godišnje zbog zloporabe droga hapsi oko milijun i pol vlastitih građana, od čeg većinu čine afroamerikanci. Rat protiv droga, posebice u periodima republikanskih administracija, postao je sinonim za promašenu politiku, prikriveni rasizam, populizam i cinizam Vlade koja požare gasi benzinom.
U prvoj polovici 2000-ih, Adam Granduciel živio je u Oaklandu u Kaliforniji i uslijed brainstorminga sa svojim prijateljem, pojačanog crnim vinom, sintagma War on Drugs učinila mu se odličnim imenom za neki budući bend. Nedugo nakon što je preselio u Philadelphiju (znao je tamo nekoga, on i prijatelj skupili su pare za vlak i jednostavno otišli zauvijek jer im je bilo dosadno), bend je rođen i imenovan. Alternativa je bila ime The Rigatoni Danzas (igra riječi, pašta rigatoni, pjevač Tony Danza...), dakle, odluka je bila prilično dobra. Političkih konotacija iza imena The War on Drugs, navodno, nije bilo.
„Uvijek mi se činilo da je to ime pod kojim bih mogao snimati razne vrste muzike, a da ne bude predvidljivo kakva se muzika pod tim imenom očekuje“, objasnio je Granduciel u jednom intervjuu. Argument definitivno stoji.
Slaganje komadića
The War on Drugs u početku su bili Adam Granduciel i Kurt Vile koji je kasnije krenuo u solo vode, no nije to bio nikakav dramatičan razlaz već logičan nastavak puta koji su dva jaka autora počeli zajedno. Granduciel je, uostalom, bio uključen u Vileov prateći bend The Violators.
Već je prvi album benda The War on Drugs, „Wagonwheel Blues“ (2008), dao naznaku Granducielovog glazbenog koncepta koji će evoluirati na kasnijim izdanjima. Radilo se o slaganju pjesama po principu puzzli, od instrumentalnih komadića snimljenih na raznim demosima, kazetama, mini diskovima i drugim medijima, prikupljanih tijekom godina. Rezultat je neobična, hipnotička struktura satkana sva od atmosfere, zvukova koji negdje ispod površine kuhaju podlogu za pjevanje u stilu i u srednjem tempu američkog tradicionalističkog rocka. Bob Dylan, Tom Petty i Bruce Springsteen su najočitije reference koje su odmah uočili glazbeni kritičari.
„Wagonwheel Blues“ je lo-fi uradak, samosvjestan i poprilično oslonjen na gitare, a na idućem albumu „Slave Ambient“ iz 2011. tekstura je bila nešto razrađenija, s naglašenijom ulogom ritam mašina i puno više sintesajzera koji su se uključili u zvučnu sliku. U kontrapunktu s bogatim podlogama, harmonijska je struktura bila krajnje jednostavna, obično se oslanjala na dva-tri akorda i paternama koje se ponavljaju, uz pjevanja u Tom Petty & company stilu. Koliko god bio bazičan, koncept je bio revolucionaran i pojavio se na radaru glazbene kritike koja je „Slave Ambient“, zasluženo, slavila kao jedno od najboljih izdanja u 2011. godini.
Svojim minuciozno građenim sistemom puzzli Granduciel je američki tradicionalistički rock uveo u 21. stoljeće, križajući razbarušenu gitarističku svirku s metronomskom preciznošću ritam mašina, odnosno europskom tradicijom naslonjenom na krautrock u nekim dalekim tragovima.
Paralelno s objavom „Slave Ambienta“ War on Drugs postali su bend sa stalnom postavom koji je krenuo na ekstenzivne višegodišnje turneje. Publika nije reagirala masovnim sljedbeništvom – bivši Granducielov kolega Kurt Vile postao je, recimo, mnogo popularniji sa svojim solo albumima i koncertima, a War on Drugs su dostigli tek status klupske atrakcije s 200-injak ljudi po nastupu, što ih je i dalje činilo outsiderima. Nastupili su u Ljubljani, na Ljubljanskom gradu, početkom lipnja 2012. pred možda 150 ljudi.
Prepuštanje magiji
Bend je na fascinantan način složenu teksturu pjesama s albuma uspio transkribirati u živu svirku, priredivši jedan od boljih ljubljanskih (i šire) koncerata u toj godini. Adam Granduciel, koji odaje dojam šarmantno autističnog frika, svojom je neposrednošću i nepretencioznim imidžom (poderani jeans, visoke košarkaške tenisice, furanje na američkog turistu i NBA) utjelovio zgodnu protutežu glazbenom high conceptu kojeg je izgradio, s introspektivnim tekstovima pjesama prema kojima bi se dalo zaključiti da se radi o senzibilnom depresivcu.
Izdavačka kuća Secretly Canadian objavila je 18. ožujka treći studijski album benda The War on Drugs, „Lost in the Dream“ koji se već ugurao na 26. mjesto Bilboardove top liste, što znači da je Granduciel na pragu komercijalnog priznanja koje zaslužuje. Autor je 2012., u vrijeme kada je počeo raditi na albumu, prekinuo s djevojkom i to donekle objašnjava lirski okvir pjesama (depresija, paranoja, izgubljenost), a glazbena inspiracija je, u većoj mjeri nego na „Slave Ambient“, mainstream rock produkcija iz 80-ih.
„Slave Ambient“ je, po mome mišljenju, remek-djelo koje je teško nadmašiti, no Granduciel je nekako to uspio učiniti, podigavši ljestvicu još više. Produkcija je pročišćenija, pjesme su razrađenije, ali i dalje zauzdane jednostavnim strukturama od svega nekoliko bazičnih akorda koji u repetitivnim nizovima, pojačani pamtljivim melodijskim linijama, izazivaju hipnotički učinak.
„Red Eyes“ je savršena pjesma koja je, par mjeseci prije službenog izlaska, najavila savršeni album. Kotrljajuća hladnoća programiranog ritma obavijena toplim, što prirodnim što sintentiziranim zvukovima, gotovo neprimjetna dinamika, lijeno razvučeni vokali, sve to zajedno uvodi vas u Granducielov opčinjavajući svijet koji, oslobađanjem svih čula, može postati vaš. „Red Eyes“ je, što se mene tiče, jedna od onih stvari koje mogu vječno biti na repeatu, a takvih u suvremenoj glazbi nema baš previše.
„An Ocean in Between the Waves“ je predivna, a „Eyes to the Wind“ veličanstvena. Ona opčinjava, uvlači vas u svoj kovitlac i uzdiže na valovima akorda na klaviru koji se uspinju iznad ravne harmonije gitara i sintesajzera. Sve do sola na saksofonu koji ulijeće kao razrješenje, uvodeći u stanje blaženstva kakvo samo glazba može potaknuti.
The War on Drugs u istom trenutku utjelovljuju širinu američkih cesta, prerija, kao i otmjenu odrpanost philadelphijskih ulica kojima trči Rocky Balboa, a doo-wop bendovi pjevaju na uglovima, uz alkohol iz škartoca i vatricu iz bačvi. Utjelovljuju, uostalom, štogod itko poželi da utjelovljuju, pružajući soundtrack za osobne emocije i izlete svakome tko je spreman prepustiti se njihovoj magiji.