
Ništa vas ne može pripremiti na količinu buke i energiju koju hipi genij i njegovi ludi konji isporučuju s pozornice
„Last night I dreamt I kissed Neil Young/If I was a boy I guess it would be fun“. Stihovi koje je Kim Gordon pjevala u Sonic Youthovoj „Creme Brulee“ (1992) mogu se protumačiti kao ironična posveta iskustvima iz backstagea s Crazy Horseom.
Zajednička turneja Sonic Youtha i Neil Youngove družine iz 1991. godine bila je, na simboličkoj razini, prekretnica, sudar kultura koji će za posljedicu imati prihvaćanje starog hipija sklonog gitarskoj buci od strane generacija odraslih na indie rocku 80-ih i u konačnici pozicioniranje Younga kao kuma nadolazeće grunge revolucije, što je status kojeg će do današnjeg dana nadići, postavši sveopća i neupitna popkulturna činjenica.
No, turneja je, iz perspektive Sonic Youtha, bila fijasko i na neki način otrežnjavajuće iskustvo. Young, koji je i ranije nastojao pratiti trendove u glazbi, pa je na „Rust Never Sleeps“ slavio Johnnyja Rottena (koji je, valja spomenuti, svojevremeno nervirao spin doktora Malcolma Mclarena puštajući na radiju Youngove ploče), a na albumu „Trans“ se, s u najmanju ruku neobičnim rezultatom, okušao u elektronskoj glazbi, nakon sjajnog „Ragged Glory“ izrazio je želju da kao predgrupu na turneju povede neki od mlađih bendova. Izbor je pao na Sonic Youth čiju je „Expressway to Your Skull“ Young rado isticao kao jedan od vrhunaca moderne rock glazbe, a na listi potencijalnih kandidata su, navodno, bila i imena kao što su Einsturzende Neubauten i Public Enemy.
Svaki od nastupa Sonic Youtha, po špranci jednog od najstarijih mitova rock glazbe sabotiranih od strane Youngovih ton majstora kako bi Crazy Horse došli do punog izražaja, rezultirao je glasnim negodovanjem publike i gađanjem benda različitim predmetima. Niti iza pozornice situacija nije bila idilična. „To je bilo prvi puta da sam osjetila kako je biti cura u bendu, stvarno mi je žao žena poput Joni Mitchell“, pričala je Kim Gordon za biografiju Sonic Youtha „I Dreamed of Noise“, govoreći da je ta turneja bio njen prvi susret sa seksizmom. „Stalno je bio nečiji rođendan, naokolo su visile striptizete...“
Otvoreno obožavanje
Neil Young i Crazy Horse u to su vrijeme još uvijek, u percepciji art rockera, bili atavizmi mračnog doba rock dinosaura, s pripadajućom ikonografijom, stilom života i publikom. No vizura se mijenjala. „Ragged Glory“ i suradnja sa Sonic Youthom otvorili su put tranziciji u kojoj su Young i ekipa postali cool mladim hipsterima, a novi bendovi su sa sramežljivog priznavanja Youngovog utjecaja, naznačenog tribute albumom „The Bridge“ iz 1989. na kojem su, među ostalima, sudjelovali Pixies, Sonic Youth, Dinosaur Jr. i Nick Cave, prešli na otvoreno obožavanje koje je postalo poželjan diskurs u popularnoj kulturi. Antagonizam između hipi i (doslovno) post punk generacija s vremenom je nestao, istopivši se u popkulturnom melting potu, sposobnom da sve žanrove suvremene glazbe apsorbira u zajedničko tkivo. S obzirom na Youngov etos, njegovu odlučnost da se opire pravilima igre mainstreama kojemu je nedvojbeno pripadao i sposobnost da, štogod radio, uvijek ostane svoj, to je bio prirodni proces.
Period od 1990. na ovamo treća je i za sada još uvijek aktualna faza priče o Neil Youngu i Crazy Horseu, bandi „potheada“ sa šiltericama, kariranim košuljama i limenkama pive u rukama te jednom od najboljih i najutjecajnijih bendova koji su ikada hodali zemljom. Priča je to koja traje već gotovo pola stoljeća, a najfascinantnija je činjenica da su kroz svo to vrijeme njihova odstupanja od glazbenog recepta zakuhanog kasnih šezdesetih bila tek milimetarska. Crazy Horse se mijenjao ostajući isti, a showbusiness svijet oko sebe prilagodili su vlastitoj mjeri, prisilivši ga da se on prilagodi njima.
Najnoviji projekt mu je PonoMusic, audiofilski gadget kojeg je razvio i lansirao 10. ožujka ove godine. Radi se o sistemu za slušanje glazbe u digitalnom zapisu, i to u visokoj rezoluciji, koji se sastoji od online trgovine PonoMusic.com i uređaja za slušanje sličnog iPodu, PonoPlayer, a cilj je, kako je izjavio Neil Young na predstavljanju, „uvesti digitalnu muziku u 21. stoljeće“. Njegova je to borba protiv komprimiranog MP3 formata i PonoMusic bi, navodno, slušateljsko iskustvo trebao potpuno približiti onome kako glazba zvuči snimljena u studiju.
Young je 2005., s operacijom aneurizma, pogledao smtri u oči i nakon tog iskustva je, čini se, dodatno intenzivirao sve aspekte svojeg javnog djelovanja. Gledao sam ga uživo u Milanu 2007. godine, u sklopu Chrome Dreams turneje. Nastup je bio podijeljen na intimniji dio, gdje Young svira sam, s akustičnom gitarom ili na klaviru, te dio s bendom, čime su na neki način bila odvojena dva aspekta Youngova stvaralaštva. Na bubnjevima je bio Ralph Molina, jedan od Ludih konja, Youngova supruga Peggy bila je na pratećim vokalima, na basu Rick Rosas s kojim Young surađuje od sedamdesetih, a na gitari i pedal steelu jedan od njegovih najboljih prijatelja i najčešćih suradnika, legendarni Ben Keith koji je preminuo 2010. godine.
Mistično iskustvo
Niti jedan od Youngovih live CD-a, DVD-a ili Youtube snimaka ne mogu vas pripremiti na količinu buke i energiju koju bend isporučuje s pozornice. Youngova gitara nezamislivo je glasna i na rubu raspadanja, toliko da testira krajnje granice pojačala i razglasa, pokriva i bas i bubanj, osvajajući čitav prostor uspostavlja dominaciju i ne dozvoljava mislima i emocijama da se zaokupe ičim drugim osim čistom magijom zvuka. Trenutak kada iz naslaga ruzinave distorzije na refrenu isplivaju vokali u perfektnoj harmoniji u visokom registru trenutak je približavanja mističnome, najbliže transcendentalnom iskustvu što glazba uopće može pružiti.
Nakon dva sjajna albuma u posljednjih par godina, „Americana“ (Young je jedan od rijetkih koji mirne duše ploču može tako nazvati) i dvostrukog „Psychedelic Pill“, Crazy Horse je opet na turnejama. Nastupit će 23. srpnja u Wiener Stadthalle u Beču, što je prilika koju ne bi trebalo propustiti jer svaka turneja bendu u ovim godinama, na žalost, može biti zadnja. Možda još bolja (ali i nešto skuplja) prilika je „British Summer Time“, festival u londonskom Hyde Parku 12. srpnja na kojem će, pored Neil Younga s Crazy Horseom, nastupiti i Phosphorescent, Caitlin Rose, Ethan Johns, The National i drugi.
„Bojite li se da će Crazy Horse naučiti svirati i postati precizni“, pitali su Sampedra nedavno u Uncutu o „realnoj opasnosti“ da s glazbenim napredovanjem bend možda više neće odgovarati Neil Youngu.
„Ne, to se ne može dogoditi“, odgovorio je uz smijeh.
„Većini bendova nakon 3 minute dosadi svirati ista dva akorda. Mi to bez problema radimo preko 20 minuta, to nam je u prirodi“. Youtube snimke s koncerata u posljednje dvije godine pokazuju da su ekstenzivni i neodoljivo šlampavi jam sessioni i dalje trade mark Crazy Horsea. Šlampavo zvuče čak i kada Younga prate na akustičnim instrumentima.
U pjesmi „Walk Like a Giant“ s „Psychedelic Pill“, monumentalnom komadu od 16 i pol minuta, Neil Young pjeva stihove „I used to walk like a giant on the land/Now I feel like a leaf floating in a stream“, inspirirane iskustvom s aneurizmom. Ako se i osjeća oslabljeno, svojom glazbom to ne pokazuje. Što se nas tiče, i dalje hoda kao div.