Ništa vas ne može pripremiti na količinu buke i energiju koju hipi genij i njegovi ludi konji isporučuju s pozornice
„Last night I dreamt I kissed Neil Young/If I was a boy I guess it would be fun“. Stihovi koje je Kim Gordon pjevala u Sonic Youthovoj „Creme Brulee“ (1992) mogu se protumačiti kao ironična posveta iskustvima iz backstagea s Crazy Horseom.
Zajednička turneja Sonic Youtha i Neil Youngove družine iz 1991. godine bila je, na simboličkoj razini, prekretnica, sudar kultura koji će za posljedicu imati prihvaćanje starog hipija sklonog gitarskoj buci od strane generacija odraslih na indie rocku 80-ih i u konačnici pozicioniranje Younga kao kuma nadolazeće grunge revolucije, što je status kojeg će do današnjeg dana nadići, postavši sveopća i neupitna popkulturna činjenica.
No, turneja je, iz perspektive Sonic Youtha, bila fijasko i na neki način otrežnjavajuće iskustvo. Young, koji je i ranije nastojao pratiti trendove u glazbi, pa je na „Rust Never Sleeps“ slavio Johnnyja Rottena (koji je, valja spomenuti, svojevremeno nervirao spin doktora Malcolma Mclarena puštajući na radiju Youngove ploče), a na albumu „Trans“ se, s u najmanju ruku neobičnim rezultatom, okušao u elektronskoj glazbi, nakon sjajnog „Ragged Glory“ izrazio je želju da kao predgrupu na turneju povede neki od mlađih bendova. Izbor je pao na Sonic Youth čiju je „Expressway to Your Skull“ Young rado isticao kao jedan od vrhunaca moderne rock glazbe, a na listi potencijalnih kandidata su, navodno, bila i imena kao što su Einsturzende Neubauten i Public Enemy.
Svaki od nastupa Sonic Youtha, po špranci jednog od najstarijih mitova rock glazbe sabotiranih od strane Youngovih ton majstora kako bi Crazy Horse došli do punog izražaja, rezultirao je glasnim negodovanjem publike i gađanjem benda različitim predmetima. Niti iza pozornice situacija nije bila idilična. „To je bilo prvi puta da sam osjetila kako je biti cura u bendu, stvarno mi je žao žena poput Joni Mitchell“, pričala je Kim Gordon za biografiju Sonic Youtha „I Dreamed of Noise“, govoreći da je ta turneja bio njen prvi susret sa seksizmom. „Stalno je bio nečiji rođendan, naokolo su visile striptizete...“
Otvoreno obožavanje
Neil Young i Crazy Horse u to su vrijeme još uvijek, u percepciji art rockera, bili atavizmi mračnog doba rock dinosaura, s pripadajućom ikonografijom, stilom života i publikom. No vizura se mijenjala. „Ragged Glory“ i suradnja sa Sonic Youthom otvorili su put tranziciji u kojoj su Young i ekipa postali cool mladim hipsterima, a novi bendovi su sa sramežljivog priznavanja Youngovog utjecaja, naznačenog tribute albumom „The Bridge“ iz 1989. na kojem su, među ostalima, sudjelovali Pixies, Sonic Youth, Dinosaur Jr. i Nick Cave, prešli na otvoreno obožavanje koje je postalo poželjan diskurs u popularnoj kulturi. Antagonizam između hipi i (doslovno) post punk generacija s vremenom je nestao, istopivši se u popkulturnom melting potu, sposobnom da sve žanrove suvremene glazbe apsorbira u zajedničko tkivo. S obzirom na Youngov etos, njegovu odlučnost da se opire pravilima igre mainstreama kojemu je nedvojbeno pripadao i sposobnost da, štogod radio, uvijek ostane svoj, to je bio prirodni proces.
Period od 1990. na ovamo treća je i za sada još uvijek aktualna faza priče o Neil Youngu i Crazy Horseu, bandi „potheada“ sa šiltericama, kariranim košuljama i limenkama pive u rukama te jednom od najboljih i najutjecajnijih bendova koji su ikada hodali zemljom. Priča je to koja traje već gotovo pola stoljeća, a najfascinantnija je činjenica da su kroz svo to vrijeme njihova odstupanja od glazbenog recepta zakuhanog kasnih šezdesetih bila tek milimetarska. Crazy Horse se mijenjao ostajući isti, a showbusiness svijet oko sebe prilagodili su vlastitoj mjeri, prisilivši ga da se on prilagodi njima.
|
Prva faza priče o Crazy Horseu počinje 1966., kada Neil Young, tada još uvijek član 60's supergrupe Buffalo Springfield, upoznaje društvo iz kalifornijskog psychedelic folk benda The Rockets kojeg su predvodili gitarist i pjevač Danny Whitten, basist Billy Talbot i bubnjar Ralph Molina, zajedno s violinistom Bobbyjem Notkoffom i gitaristima braćom Leonom i Georgeom Whitsellom. Talbot, Molina i Whitten su, pak, svirali zajedno od 1963., kada su u Los Angelesu oformili doo-wop grupu Danny & The Memories s Whittenom kao glavnim vokalom. Young se upoznao s ekipom kada ga je, kako se prisjetio Billy Talbot u jednom intervjuu za Rolling Stone, djevojka po imenu Automn dovela na tulum u Talbotovu kuću. Whitten i Talbot svirali su u stražnjoj prostoriji, a Young se odmah pridružio, pokazavši im kako svira rif iz „Mr. Soul“, hita Buffalo Springfielda. Druženje se nastavilo, ekipa je navraćala u Youngovu kuću u Laurel Canyonu, mitskom kvartu Los Angelesa na holivudskim brdima u kojem su živjeli i stvarali legendarni glazbenici kao što su Jim Morrison, The Byrds, Frank Zappa, Joni Mitchell, Love i mnogi drugi, gdje su jam sessioni s Rocketsima, podloženi obilnom konzumacijom psihotropnih supstanci, znali trajati satima. Billy Talbot u intervjuu Rolling Stoneu daje naznaku zbog čega su, sudeći po minulome radu, Young i Rocketsi odmah pronašli zajednički jezik. „U vrijeme Rocketsa, Danny, Ralph i ja znali smo svirati pjesme od tri, dva ili čak jednog akorda jako dugo, ponekad i po sat vremena. Bobby Notkoff solirao bi na violini, braća Whitsell na gitarama, a mi bismo samo držali podlogu. To nam je prirodno ležalo“. Youngu je, očito, ta strpljivost i posvećenost drugom planu savršeno odgovarala. Počeli su zajedno vrtiti „Down by the River“, razvlačeći je daleko izvan okvira standardnog formata trominutne pop pjesme. Rođena je kemija koja traje do današnjih dana. U kolovozu 1968., tri mjeseca nakon odlaska iz Buffalo Springfielda, Neil Young poziva Rocketse da ga prate na pozornici kultnog holivudskog kluba na Sunset Stripu, Whisky a Go Go. Nakon koncerta, Whittena, Talbota i Molinu poziva da zajedno oforme bend Crazy Horse i snime album. Nešto kasnije, prisjećao se Talbot, posramljeno im je objavio da menadžer inzistira da se zovu Neil Young & Crazy Horse i pod tim imenom nastaje „Everybody Knows This Is Nowhere“. Bend se, navodno, nije protivio statusu pratećeg. Ostalo je, kako se kaže, legenda. Buka i harmonija „Everybody Knows This Is Nowhere“ udario je temelje, glazbene i svjetonazorske, onome što Young s Crazy Horseom i danas primjenjuje. Njihov recept je, naoko, jednostavan. Rudimentarna ritmička podloga osovine Talbot-Molina, bez posebne instrumentalističke virtuoznosti, često nedosljedna u držanju tempa, prekriva se gustim naslagama ritam gitare, a preko svega toga idu Youngova distorzirana i rastrzana sola koja pjesmu znaju razvuči i na 20 i više minuta. Youngov krhki falset, u jukstapoziciji s prljavim i glasnim gitarama, na refrenima ulazi u savršenu harmoniju s vokalima ostatka Crazy Horsea, inače izvanrednih pjevača s doo-wop backgroundom. Pri tome, Youngova lirska preokupacija da se svesti na nekoliko pojmova – ljubav, introspekcija, američka mitologija, ekologija, politička kritika te (u posljednje vrijeme) nostalgija, s izravnošću, iskrenošću i naivom koja ponekad balansira na tankoj crti banalnosti, nikada ne gubeći ravnotežu. Svi navedeni elementi zajedno tvore savršen spoj, toliko originalan, privlačan, ogoljen i na rubu manirizma da se čini da to može svatko, što je odlika samo najvećih umjetnika. Youngov izbog pratećih glazbenika bio je, u neku ruku, trn u oku tadašnjim akterima scene, glazbenim profesionalcima. Nervirala ih je šlampavost, činjenica da se ne radi o vrhunskim instrumentalistima, pa je, recimo David Crosby davao izjave tipa „basistu Crazy Horsea trebalo bi streljati“. Young se s time nije nimalo zamarao, kao ni njegova ekipa iz benda. Treba, naravno, naglasiti da je Whitten, iako to nije često pokazivao, bio sjajan gitarist, a ranih sedamdesetih bend je imao fluidnu strukturu i kroz njega su prodefilirali vrhunski instrumentalisti kao što su Jack Nitzche, kasnije uvaženi skladatelj filmske glazbe, i Nils Lofgren, danas član Springsteenovog E-Street Banda. No ključni su članovi ipak bili Talbot i Molina, jedini od Ludih konja koji su svirali na svim albumima tog benda i još na dobrom dijelu Youngovih samostalnih te jedni od rijetkih koji se mogu pohvaliti da njihovo sviranje u 40 godina nije nimalo napredovalo. Prva faza Crazy Horsea, oblježena heroinskim ovisnostima pojedinih članova, okončana je smrću Dannyja Whittena 18. studenoga 1972., što će rezultirati albumom žalovanja „Tonight's the Night“, snimljenog, doduše, bez Crazy Horse egide, ali uz glazbenu potporu svih članova. Whitten je bio klasična tragična figura rock'n'roll mitologije, beskrajno talentirani glazbenik čija će pjesma „I Don't Want To Talk About It“, jedan od boljih izdanaka Lauren Canyon trubadurske škole, objavljena na jednom od pet albuma koje su Crazy Horse snimili bez Younga, postati hit u obradi Rod Stewarta. Druga faza započinje dolaskom novog gitarista 1974. godine, Talbotovog prijatelja Frank „Poncho“ Sampedra s kojim Crazy Horse snima fantastičan album „Zuma“ (1975). Sampedro, momak iz Detroita, u Crazy Horse unosi dašak protopunkerske garažne energije tog grada pa bend nešto slobodnije strukture pjesama iz Whittenovog mandata zamjenjuje čvršćim, jednostavnijim strukturama baziranim na osnovnim slijedovima akorda i zgusnutom zvuku. Samoironično, Sampedro je u intervjuima to pripisivao činjenici da je znatno lošiji gitarist od Whittena. Nakon kreativnih vrhunaca „novog“ Crazy Horsea s „Rust Never Sleeps“ i „Live Rust“ turnejom, osamdesete će biti period hibernacije, s po mnogima osporavanim „Re:Ac:Tor“ i „Life“ kao jedinim „pravim“ bendovskim albumima iz tog perioda. U osamdesetima će i Sampedro otpasti iz benda pa će Crazy Horse svoj peti i za sada (vjerojatno i zauvijek) posljednji album bez Younga, „Left for Dead“, objaviti 1989. s Matt Piuccijem iz Rain Paradea na gitari. S „Ragged Glory“ i povratnikom Sampedrom Crazy Horse ulaze u treću fazu stvaralaštva koja, osim pomlađivanja fanovske baze, u glazbenom smislu nosi povratak garažnim korijenima, svijetu frikova s „Nuggets“ kompilacija, periodu prije Ljeta ljubavi, popularizacije folk rock hibrida i orijentalne mistike, kada se inspiracija crpila iz doo-wopa, soula i buntovničkog rock'n'rolla 50-ih. Neil Young je suradnike za albume i turneje birao nekom vlastitom logikom, formirajući krug prijatelja na koje se uvijek mogao osloniti, a ekipa iz Crazy Horsea bila mu je pri vrhu liste, čak i kada nije snimao pod egidom tog benda. Najviše je povlačio Ralpha Molinu, bubnjara koji nikada nije imao hladnu preciznost profesionalaca, ali savršeno osjeća puls pjesama, postajući njihov organski dio. Crazy Horse su, na neki način, Youngovi spavači, ljudi koji po nekoliko godina čekaju poziv da se okupe i u noćima punog mjeseca u kalifornijskoj zabiti, uz travu i pive, jammaju u nedogled, dok ne porode novi album. Održava ih, kako to uvijek ističu u intervjuima, prijateljstvo koje traje preko 40 godina, a pozicija u kojoj je Neil Young zvijezda, dok pola publike niti ne zna nabrojati sva njihova imena, potpuno im odgovara. Neil Young je autor koji je uvijek ganjao savršenstvo albuma kao koncepta i tome je podređivao izbor suradnika. „Young zna promijeniti mišljenje 200 puta i onda se vratiti na prvu ideju. Imao sam zbog toga par puta noćne more, znao mi je slomiti srce“, kazao je Frank „Poncho“ Sampedro u intervjuu Uncutu 2012. godine. Sampedro dobro zna što to znači kada ti Young slomi srce. On je jedini član Crazy Horsea kojeg je vođa izostavio s albuma „Greendale“ iz 2003., jer je Young odlučio da mu je za koncept potrebna samo jedna gitara. Također, 2010. Young je okupio cijeli bend s kojim je počeo uvježbavati pjesme za ono što će se kasnije pretvoriti u album „Le Noise“. Usvirali su dobar dio, nakon čega se Young pokupio i snimio solo album s Danielom Lanoisom.
|
Pet najboljih albuma Crazy Horsea 1. "Ragged Glory" 1990.
2. "Rust Never Sleeps" 1979.
Snimljen uživo, bez nadosnimavanja instrumenata, album je u jednu ruku i odraz Youngove fascinacije punk pokretom iz 1977. U pjesmi „My, My, Hey, Hey (Out of the Blue)“, koja sadrži stihove „It's better to burn out than to fade away“ koje će Kurt Cobain izabrati za svoj epitaf, spominje Johnnyja Rottena. Ostali vrhunci albuma: „Powderfinger“, „Pocahontas“. „Rust Never Sleeps“ dobio je nastavak s odličnim živim albumom „Live Rust“, a objavljena je i video snimka koncerta, sa suludom scenografijom sastavljenog od glomaznih replika pojačala i roadijima odjevenim u druide. 3. "Zuma" 1975.
Prvi album Crazy Horsea snimljen s novim gitaristom Frank „Poncho“ Sampedrom. Valja spomenuti da svi članovi Crazy Horsea ne sviraju na svim pjesmama. Na „Through My Sails“ gostuju David Crosby, Graham Nash i Stephen Stills, Youngovi kolege iz CSNY supergrupe. Album sadrži sedamipolminutnu „Cortez the Killer“, epopeju o konkvistadoru Hernanu Cortezu, jednu od najboljih Youngovih pjesama uopće. Ostali vrhunci: „Don't Cry No Tears“, spomenuta „Through My Sails“ koja je originalno bila namijenjena za nikad objavljen CSNY album. 4. "American Stars'n Bars" 1977.
Iako album nije objavljen pod egidom Crazy Horsea, Sampedro, Molina i Talbot svirali su na ukupno sedam od ukupno devet pjesama (izostali su jedino na „Star of Bethlehem“ i „Will to Love“). Album je, u stvari, kolekcija snimaka nastalih na različitim sessionima između 1974. i 1977. Vrhunac je definitivno pjesma „Like a Hurricane“, izvanvremenski Youngov klasik s nezaboravnom vodećom melodijom na gitari. 5. "Everybody Knows This Is Nowhere" 1969.
Drugi samostalni album Neil Younga, prvi s Crazy Horseom. Iako udara temelje onoga što će Young s Crazy Horseom raditi do današnjih dana, svirka s Whittenom na ritam gitari nešto je prozračnija od one sa Sampedrom koji će bitno zgusnuti zvuk benda. Album sadrži remek-djela Youngova stvaralaštva kao što su „Cinnamom Girl“, „Down by the River“ i „Cowgirl in the Sand“. Kompatibilan je s „Live at the Filmore East“, snimkom koncerta iz ožujka 1970. objavljenom na albumu iz 2006. u sklopu Youngove „Archives“ serije. |
Najnoviji projekt mu je PonoMusic, audiofilski gadget kojeg je razvio i lansirao 10. ožujka ove godine. Radi se o sistemu za slušanje glazbe u digitalnom zapisu, i to u visokoj rezoluciji, koji se sastoji od online trgovine PonoMusic.com i uređaja za slušanje sličnog iPodu, PonoPlayer, a cilj je, kako je izjavio Neil Young na predstavljanju, „uvesti digitalnu muziku u 21. stoljeće“. Njegova je to borba protiv komprimiranog MP3 formata i PonoMusic bi, navodno, slušateljsko iskustvo trebao potpuno približiti onome kako glazba zvuči snimljena u studiju.
Young je 2005., s operacijom aneurizma, pogledao smtri u oči i nakon tog iskustva je, čini se, dodatno intenzivirao sve aspekte svojeg javnog djelovanja. Gledao sam ga uživo u Milanu 2007. godine, u sklopu Chrome Dreams turneje. Nastup je bio podijeljen na intimniji dio, gdje Young svira sam, s akustičnom gitarom ili na klaviru, te dio s bendom, čime su na neki način bila odvojena dva aspekta Youngova stvaralaštva. Na bubnjevima je bio Ralph Molina, jedan od Ludih konja, Youngova supruga Peggy bila je na pratećim vokalima, na basu Rick Rosas s kojim Young surađuje od sedamdesetih, a na gitari i pedal steelu jedan od njegovih najboljih prijatelja i najčešćih suradnika, legendarni Ben Keith koji je preminuo 2010. godine.
Mistično iskustvo
Niti jedan od Youngovih live CD-a, DVD-a ili Youtube snimaka ne mogu vas pripremiti na količinu buke i energiju koju bend isporučuje s pozornice. Youngova gitara nezamislivo je glasna i na rubu raspadanja, toliko da testira krajnje granice pojačala i razglasa, pokriva i bas i bubanj, osvajajući čitav prostor uspostavlja dominaciju i ne dozvoljava mislima i emocijama da se zaokupe ičim drugim osim čistom magijom zvuka. Trenutak kada iz naslaga ruzinave distorzije na refrenu isplivaju vokali u perfektnoj harmoniji u visokom registru trenutak je približavanja mističnome, najbliže transcendentalnom iskustvu što glazba uopće može pružiti.
Nakon dva sjajna albuma u posljednjih par godina, „Americana“ (Young je jedan od rijetkih koji mirne duše ploču može tako nazvati) i dvostrukog „Psychedelic Pill“, Crazy Horse je opet na turnejama. Nastupit će 23. srpnja u Wiener Stadthalle u Beču, što je prilika koju ne bi trebalo propustiti jer svaka turneja bendu u ovim godinama, na žalost, može biti zadnja. Možda još bolja (ali i nešto skuplja) prilika je „British Summer Time“, festival u londonskom Hyde Parku 12. srpnja na kojem će, pored Neil Younga s Crazy Horseom, nastupiti i Phosphorescent, Caitlin Rose, Ethan Johns, The National i drugi.
„Bojite li se da će Crazy Horse naučiti svirati i postati precizni“, pitali su Sampedra nedavno u Uncutu o „realnoj opasnosti“ da s glazbenim napredovanjem bend možda više neće odgovarati Neil Youngu.
„Ne, to se ne može dogoditi“, odgovorio je uz smijeh.
„Većini bendova nakon 3 minute dosadi svirati ista dva akorda. Mi to bez problema radimo preko 20 minuta, to nam je u prirodi“. Youtube snimke s koncerata u posljednje dvije godine pokazuju da su ekstenzivni i neodoljivo šlampavi jam sessioni i dalje trade mark Crazy Horsea. Šlampavo zvuče čak i kada Younga prate na akustičnim instrumentima.
U pjesmi „Walk Like a Giant“ s „Psychedelic Pill“, monumentalnom komadu od 16 i pol minuta, Neil Young pjeva stihove „I used to walk like a giant on the land/Now I feel like a leaf floating in a stream“, inspirirane iskustvom s aneurizmom. Ako se i osjeća oslabljeno, svojom glazbom to ne pokazuje. Što se nas tiče, i dalje hoda kao div.