U aktualnim filmovima i najboljim serijama, negativci bivaju više poput antijunaka, a njihovi postupci objašnjeni traumama, strahovima...Ipak, shvaćanje nekih likova kao iskonskog “biblijskog zla” bitno je za gledatelja iz dva razloga. Prvi je što  omogućuje dozu eskapizma kojeg i najzagriženiji fanovi art filmova ponekad traže, a drugi što sva racionalna objašnjenja ponekad ne mogu objasniti ljudsku narav, te ono odlazi u sferu metafizičkog. Osim nesvetog trojstva (Hannibala Lectora, Normana Batesa i Darth Vadera), ova lista kronološki predstavlja i neke ne tako razvikane negativce, te pokazuje kako su možda najstrašniji oni najsličniji ljudima koje srećemo na ulicama ili o kakvim svakodnevno slušamo na vijestima.

Toecutter (Pobješnjeli Max, 1979.)- Kada se jednom dogodi Apokalipsa, neće ju preživjeti hrabri, pošteni, pa ni fizički najsnažniji. Preživjet će ju pokvarena ološ, ljudski gmazovi koji će članu vlastite obitelji zabiti nož u leđa. Baš netko poput Toecuttera.    

Jack Torrance (Isijavanje, 1980)- Od mnogobrojnih analiza o Kubrickovom filmu, nekako ona najjednostavnija je da se radi o normalnom čovjeku koji je jednostavno poludio. Na prvu banalno objašnjenje, u stvari je potresnije od onih paranormalnih, jer je nešto što se može dogoditi svakome od nas. Previše posla, nedostatak kreativnih impulsa, stres, djeca, žena, premalo vremena za sebe i zabave dovode do mentalnog sloma i kod Jacka transformaciju u psihotičnog nasilnika. "All work and no play, makes Jack a dull boy".  

Dr. Hannibal Lecter (Manhunter, 1986., Kad jaganjci utihnu, 1991., Hannibal, 2013.-?) -  Svjetski najpoznatiji fiktivni zločinac , nastao iz pera Thomasa Harrisa, prvi put se pojavio na filmu 1986. godine u filmu Manhunter. Prvi film gdje ga utjelovljuje Brian Cox, a režira Michael Mann, najbolji je djelo gdje se on pojavio. Anthony Hopkins u "Kad jaganjci utihnu" je grandiozan, a njegova interpretacija najpoznatija. No, osobno najbolji Lecter mi je onaj iz američke serije "Hannibal" gdje ga je apsolutno briljantno odglumio Danac Mads Mikkelsen. Filozof, pjesnik, majstor borilačkih vještina, gurman....Toliko je uvjerljiv da vas može natjerati da sami sebi oduzmete život , navijate za njega iako znate kakav je monstrum, te uživate u njegovim večerama , iako pretpostavljate da je porijeklo mesa ljudsko.  

Frank Booth (Plavi baršun, 1986.) - Nitko nije maničnije izgovarao riječ "fuck" od ove bolesne kreacije Denisa Hoppera i Davida Lyncha. Ako  su filmovi Lyncha poput snova, onda je psihotični svodnik, sadist, mazohist  i ovisnik o drogama (poput samog Hoppera) najgori lik iz noćne more. Maska iz koje Booth udiše neidentificirani plin  estetski je savršen zločinački "accessory". Isabella Rossellini, savršena je, pak, u ulozi njegove žrtve.

Clarence Boddicker (Robocop, 1987) - Najpesimističniju sliku kapitalizma oslikao je Paul Verhoeven u ovom filmu. Nagovijestio je i totalni krah Detroita, koji ovdje izgleda poput najgorih gradova trećeg svijeta. Ovo je u svoje vrijeme bio film s najviše nasilja na celuloidnoj traci, a i danas je još tu negdje pri vrhu. U takvom svijetu najnasilniji i luđi lik je Clarence. Proćelav, ludih očiju i osmijeha, te naočala koja ga nekako čine još strašnijim. Ovu ulogu odigrao je Kurtwood Smith, isti onaj koji igra strogog oca u "Ludim sedamdesetima". Svatko tko pogleda Robocopa, neće više moći vidjeti taj sitcom na isti način. Verhoeven je izjavio da je Robocopa zamislio kao modernog Isusa. Ako je tako, onda je Clarence sam Belzebub.  

Pennywise (It, 1990) - Mini serija po romanu Stephena Kinga kao cjelina najlošije je ostvarenje na ovoj listi. No, Pennywise je možda i najjezovitija spodoba u povijesti. Kako su Ralje utjecale na cijelu jednu generaciju 70-ih po pitanju kupanja u moru, tako je ovaj klaun generaciji 80-ih šahtove i kupaone učinio najstrašnijim mjestima na svijetu. A činjenicu da klaunovi više nisu pretjerano omiljeni ne treba ni spominjati.  

Tommy DeVito (Dobri momci, 1990.) - Ubojice, psihopati i lopovi često znaju biti vraški zabavni i ponekad je njihovu šarmu nemoguće ne podleći. Nasilni, brbljavi i nepredvidljivi Tommy ne samo da je najzabavniji lik na listi, već su genijalni Joe Pesci i Scorsese (koji je dopuštao improvizaciju na setu,) stvorili lika s arsenalom najduhovitijih replika na filmu. Legendarna "Funny how?" scena koliko je nelagodna, toliko je i urnebesna.

Annie Wilkes (Misery, 1990.) - Previše ljubavi i  posesivnost može donijeti jednako tragične posljedice, kao i potpuno odsustvo iste. Kathy Bates ovom je ulogom njegovateljice i mučiteljice poznatog pisca kojega glumi James Caan zaslužila sva priznanja i nagrade koje je dobila.  

T-1000 (Terminator 2, 1991)- Savršeni negativac. Robot iz budućnosti otporan na metke i bez emocija na jednostavnoj misiji uništenja. Nevjerojatne je  snage i brzine, te po želji mijenja fizički oblik. Zanimljivo je koliko mu uniforma LAPD-a dobro pristaje.

Catherine Tremell (Sirove strasti, 1992) - Uloga koja je Sharon Stone zauvijek osigurala mjesto u povijesti. Ako je sestra Ratched bila lišena svake seksualnosti, Catherine pršti od nje. Zbog toga, njoj je prosto nemoguće ne manipulirati svakom situacijom i svim muškarcima. Sharon Stone je femme fatale 2.0. Verhoevenov film je mind fuck, na kraju ne znamo da li je Catherine kriva ili ne, no nevolje koje donosi i ono što predstavlja već su dovoljne da se nađe na ovoj listi. Usput, scena s prekriženim nogama jedna je, znate i sami...

Earyl Grayce (Kalifornia, 1993) - Brad Pitt je ovom ulogom dokazao da nije samo lijepi dečko s naslovnice, nego jedan od najboljih glumaca u Hollywoodu zadnjih 20 godina. Novinar i psiholog Brian kojeg igra Duchovny piše knjigu o serijskim ubojicama i treba mu inspiracija. Susret s Grayceom došao mu je kao naručen. Psihopat i white trash nasilnik kojeg igra Brad Pitt fascinira novinara, a yuppiejevski životni stil Earyla. Kada Brian shvati da je otišao predaleko, već je prekasno. Pitt je ovdje naprosto demonski dobar kao zlikovac.

John Doe (Sedam, 1995) - Kevin Spacey kao inteligentni serijski ubojica koji pati od mesijanskog kompleksa i ubija manje vrijedne. Spaceya nema puno u filmu, no monolog u onih par minuta u autu dovoljan je da uz Hannibala Lectera postane najpamtljiviji ubojica ovakve vrste na filmu.  

Keyzer Soze (Privedite osumnjičene, 1995) - "Najveća prevara koju je vrag napravio, jest da je uvjerio ljude da ne postoji." Kevin Spacey jedini je glumac koji se pojavljuje dva puta na ovoj listi.

Jeanne la postière (Ceremonie,1995) - Ovaj lik kojeg je dijabolično odglumila Francuskinja Isabelle Huppert najgora je noćna mora europskoj buržoaziji. No, prema sluškinji, koja je simbol nižeg sloja, redatelj Claude Chabrol nema simpatije kao ni prema onima na vrhu. Ona je agresivna, ljubomorna, a eskalacija nasilja na kraju filma je zastrašujuća.

Peter i Paul (Funny games 1997./ Funny games US, 2007) - Najstrašniji film ikad snimljen s najstrašnijim ulogama koje sam vidio. Bilo da gledate austrijsku verziju s Arno Frischom, koji je glumio i u ranijem Hanekeovom filmu "Bennys Video", a za kog se pitam je li u stvarnosti puno drugačiji od ovog lika, i sa Christoph Bantzerom koji je pronađen mrtav u svom stanu prije par godina, ili se pak odlučite za shot by shot remake istog redatelja samo s hollywoodskim glumcima, gdje Paula igra briljantni Michael Pitt, plavog anđeoskog lica koje u kontrastu s hororom koje širi, daje dodatnu dimenziju nelagode. Ovo su filmovi koje je Haneke zamislio kao udar na gledatelja željnog filmskog nasilja. "Želite gledati ubijanja i smrt, evo vam sad" - kaže Haneke, a Paul i Peter su njegovi vodiči. Ovo su filmovi koji nijedna normalna osoba neće gledati više od jednom.   

Ralph Ciffareto (The Sopranos, 1999-2007.) - U mafijaškoj kaljuži New Jerseya Ralph je najluđi, najnepredvidljiviji i odvratniji. Psihopat opsjednut "Gladijatorom" sam sebe vidi kao rimskog imperatora, a ljudski život onih ispod sebe po hijerarhijskoj ljestvici ne vrijedi mu ništa. Brutalno ubojstvo striptizete, njegove trudne ljubavnice najgnjusniji je ljudski čin zabilježen u ovoj seriji pune takvih momenata. Teško da je nekome bilo žao Ralpha nakon obračuna s Tonyem Sopranom.

Princ (Werckmeisterove harmonije, 2000) - Deformirana figura koja u ovom mađarskom filmu Bele Tarra priča na slovačkom, a čiji u filmu vidimo samo obris, demagogijom i mračnim silama vodi pobješnjele i frustrirane mase u nasilničke pohode. Kada znamo koliko je takvih ljudi danas i u prošlosti pod krinkom raznih ideologija, od komunizma i nacizma do današnjih "revolucija", djelovalo na sličan način, ovaj fiktivni lik dobiva stvarno lice.  

Det. Alonzo Harris (Dan obuke, 2001.) - Denzel Washinghton kaže da je najviše u karijeri uživao u ovoj ulozi pokvarenog detektiva , jer mu je omogućeno da se ponaša bez ikakvih moralnih kočnica. Ovakva definicija možda i najtočnije opisuje ono zašto nas privlače filmski negativci. Svatko ponekad poželi pokazati svoju tamnu stranu. Detektiv Harris je poput spoja svih pokvarenih policajaca u filmskoj povijesti na steroidima. Sam kraj "Dana obuke" može se promatrati na dva načina. Jedan je da je redatelj odabrao easy way out, a drugi da je i Alonzo samo čovjek, a ne bog kako je on sebe vidio, te da i od njega ima moćnijih.

Anton Chigurh (Nema zemlje za starce, 2007.) - Braća Coen imaju u svom filmskom opusu cijelu galeriju likova koji su se mogli naći ovdje, no Chigurh (Javier Bardem) gori je od svih. Dva su razloga dostatna za to; ona scena sa starcem i novčićem, i njegova frizura. Chigurh nije stvarna osoba, već sudbina, personifikacija smrti u jednoj ružnoj, opasnoj osobi.

Snoop (Žica, 2002-2009.) - Kržljava djevojka koja izgleda poput 12 godišnjeg dječaka profesionalna je ubojica koja radi za Marla, kriminalca nove generacije, brutalnijeg nego raniji kraljevi baltimorskih ulica, a ona je njegovo najsmrtonosnije oružje. Snoop se ovdje nalazi zbog svoje nepogrešivosti, njen posao je ubijanje i kada se jednom nađete na njenoj listi smrt je nemoguće izbjeći. Ona je poput Smrti iz Bergmanovog "Sedmog pečata", samo u tijelu malene djevojke iz geta hladnih, mrtvih očiju. Nijedan lik u povijesti filma nije otišao u smrt na tako dostojanstven i cool način kao mala Snoop.

Gus Fring (Breaking Bad, 2008-2013) - Kako je fast food najnevjerojatniji paravan za narko-carstvo Gusa, tako je i njegova profinjenost i džentlmenstvo paravan za brutalnog drug lorda New Mexica. Scena kada hladan poput špricera reže vrat svome čovjeku samo radi primjera je njegova karta za ulazak na ovu neslavnu listu.

Pukovnik Hans Landa (Nemilosrdni gadovi, 2009) - Nacisti su najlakša meta za utjelovljenje negativca, toliko očita da uopće nisu zanimljiva. No, briljantni Chris Waltz i Tarantino su taj klišej učinili intrigantnim i svježim. Ova lista ne bi bila legitimna, bez bar jednog nacista, a Hans Landa je najbolji izbor, premda je i Ralph Fiennes dobar kao Amon Göth u Schindlerovoj listi.

 Krpa (Metastaze, 2009.) - On je komičan, iskarikiran, a opet nimalo različit od mnogih koje svakodnevno srećemo u hrvatskoj metropoli ili u bilo kojem drugom gradu. Odvratan jednako prema prema svojoj ženi, prijateljima i neprijateljima, najgori je primjer nasilnog "urbanog" primitivca, kojeg je Bitorajac odlično skinuo.

 Kevin (We need to talk about Kevin, 2011.) - Kevin je najzlobnije dijete koje ste ikad vidjeli, a to nije nimalo lako. Također, ovaj film otvara raspravu iz uvoda: Da li je zlo urođeno ili se ono stvara u pojedincima društvenim djelovanjem? Čini se da ovaj film nekako više podržava prvu teoriju. Mali Kevin je razlog zašto nikad nećete htjeti imati djecu.

Malvo (Fargo, 2014.-) - "Malvo radi za boga i vraga", kaže Billy Bob Thonton za istoimenog lika, kojeg ovdje glumi. On je ultimativni "troler", dijabolični provokator, koji radi zlo radi zla samoga, te testira koliko je netko spreman daleko ići. Možda je on ustvari anđeo koji raskrinkava pravu ljudsku narav. Kako god bilo, Billy Bob je pravi čovjek za zaključiti ovu listu.