Dugo nisam bio u nekom od multipleksa… Štajaznam, mogao bih sad nešto petljati o razlozima, ali osnovni su – zaključujem nakon kratke introspekcije – skepsa, komocija i superiornost serija nad ponuđenim programom. Posljednji američki film koji me baš oborio s nogu bio je „Manchester By the Sea“, a ni taj nisam gledao u kinu, dok sam u međuvremenu odgledao barem pet-šest senzacionalnih serija. Od „Little Big Lies“, s pripadajućim fenomenalnim soundtrackom koji uključuje Leona Bridgesa, tada pravo otkriće za mene, preko „The Affair“, do „Babilon Berlin“, koji upravo završavam. Ma, išao sam u zadnje vrijeme i u kino i gledao sam odlične filmove, ali to se zbivalo u kinu Europa, nekad poznatom kao Balkan, u doba socijalističkog mraka; tamo sam vidio „Bez ljubavi“ (bolja je riječ originalna ruska Nelyubov) i hvaljeni švedski „Kvadrat“. „Nelyubov“ mi je bolji, u „Kvadratu“ je, ako mene pitate, malo previše nasumično nabacana gomila teza. Naravno, s redovitim gostom u mojim tekstovima, suprugom, situacija je obrnuta – njoj je bolji „Kvadrat“. Tja, bračna dinamika radi i nakon trideset i pet godina, ne znam o čemu bismo razgovarali da nam ukusi nisu različiti, i da oboje nismo prilično tvrdoglavi u argumentiranju vlastitih stavova.
Skeptičan sam, dakle, prema ponudi u multipleksima, gdje dominiraju blockbusteri, a to više nije za mene. Jedva da više i poznajem onog sebe koji je sa zadovoljstvom gledao prve nastavke „Ratova zvijezda“ ili, nešto kasnije, „Gospodara prstenova“. Transformerse, superheroje i slične pizdarije nisam ni pokušavao gledati, a današnje slapstick komedije mi nisu probavljive. No, da, pokušavam objasniti osobni kontekst u kojem se na programu multipleksa pojavio film „Molly's Game“, u prijevodu „Velika igra“. Osnovno sam znao – žena vodi partije pokera s visokim ulozima, na njima sudjeluju sami celebovi, FBI je hvata i hapsi, visoke ocjene, sve je bazirano na istinitoj priči, a glavna uloga pripada riđokosoj i zelenookoj Jessici Chastain. Na takve se tipove palim još od čitanja western romana s Docom Hollidayjem i Wyattom Earpom, u kojima je izvjesna Laura Higgins bila nesretno zaljubljena u Doca. Barem sam to tako zapamtio…
Guglajući nisam našao ništa o riđokosoj i zelenookoj Lauri, ali za potrebe ovog teksta recimo da je doista postojala, da je bila fatalna, i da sam je u teenagerskoj dobi zamišljao kao Jessicu Chastain prije Jessice Chastain. Doduše, ne baš visoku 163 (službeno, čisto sumnjam i tu količinu centimetara), nego ipak malo višu… Ipak, sasvim dovoljno da se veselim filmu i uspješnoj bračnoj koordinaciji 'posao, unuci, raskićivanje bora, pospremanje krša u stanu, košarka, ne da mi se', koja nas je nedjelju ipak dovela u Arena centar.
Odmah moram naglasiti – film nije onoliko dobar koliko sam očekivao. Previše je tu 'američkog sna' i holivudova, previše inzistiranja na atraktivnosti Jessice, previše stereotipa, ali je pozadinska priča – priča stvarne Jessice Chastain, koja se zove Molly Bloom – toliko intrigantna da je vrijedna temeljite obrade. Odmah da riješimo i suprugu – još na pokretnim stepenicama prema izlazu je rekla 'već sam zaboravila o čemu se tu radi…'. Tako da imate i njeno mišljenje. Molly Bloom je, inače, nevjerna supruga Leopolda Blooma iz Joyceovog „Uliksa“, ona koja dolazi kući u bračni krevet 'nadjevena sjemenom'. Film mi je izbio jedan od bitnih argumenata u pravljenju pametnim na dokonim sjedeljkama, sad će cijeli svijet znati za Joyceovu Molly Bloom. A smatrao sam se privilegiranim… Nisu baš svi savladali Uliksa…
No, prelazim na onu stvarnu Molly Bloom. U osnovi se radi o hiperambicioznoj provincijalki, koja je odrasla u Coloradu, gledajući na polja kukuruza, bila je opterećena patološkim odnosom s ocem, i prisiljena da se natječe s braćom kako bi uopće bila priznata unutar vlastite obitelji. Što joj nije bilo lako – jedan je dvostruki olimpijac, i profesionalac u 'footballu' za Eaglese i Steelerse, a drugi kardiokirurg. Bavila se slobodnim skijanjem, bila je na rubu ulaska u olimpijsku selekciju SAD, ali je na kvalifikacijama (tj. trialsima) doživjela nezgodu koja ju je eliminirala. I iz reprezentacije, i iz skijanja. Seljenjem u Los Angeles slučajno je uletjela u shemu s pokerom, i tu je vidjela priliku za vlastiti probitak. Prvo u LA, pa potom i u New Yorku, organizirala je partije celebova, moćni muškarci tamo su dokazivali 'čiji je pimpek veći', što je stari problem muškog roda, a ona je ubirala masnu lovu na napojnicama. Ponovo ženska perspektiva odvratnog muškog svijeta…
Vidjela je kako jedan od igrača za noć gubi stotinu milijuna dolara, a sama je jedne godine zaradila, prijavila, i platila porez na četiri milijuna! I sve je, što je najgore, bilo legalno… Dok nije prvi put uzela proviziju, čime je prešla tanku granicu legalnosti, a na što je bila prisiljena, jer je s vremenom postala i 'banka', tj. jamčila je za uloge igrača. Pa malo dugova, pa malo ruske mafije, pa malo lokalne newjerseyjske mafije (Sopranos!), pa malo droge, i sve je otišlo kvragu, a sama se našla na udaru FBI. I to zbog RICO optužnice, otprilike zbog udruživanja u organizirani kriminal. Na kraju balade naša junakinja prolazi gotovo pa 'lišo', zahvaljujući odvjetniku zlatnog srca i blagonaklonom sucu; koji bi to nečovjek Jessicu Chastain poslao u zatvor?!
Molly Bloom jest izdala knjigu, ali je u njoj spomenula samo ona imena igrača pokera koja su već bila razotkrivena kroz druge procese. Ostalima je sačuvala identitet… Kroz njen su život na taj način prošli Leonardo DiCaprio, Matt Damon (inače glumi u sjajnom filmu 'Rounders' Johna Dahla iz 98' upravo na temu pokera), Ben Affleck, Tod Phillips, Pete Sampras, Alex Rodruguez, Macaulay Culkin… 'Najbolji igrač među njima, ali i najgori gubitnik i najškrtiji prilikom davanja napojnica', kako to sama Molly kaže, bio je Tobey Maguire. Da, Spiderman… Nitko od njih nije joj se javio nakon što je bila privedena i optužena. Teško je uspoređivati, ali stvarno bi bilo zanimljivo pročitati nešto o hipotetičkim partijama pokera na kojima za stolom sjede Milan Bandić, Davor Šuker, Dario Šarić, Božo Petrov, Emil Tedeschi, Marko Perković Thompson, Tarik Filipović, Ante Kostelić, Ivica Todorić… Danas, s četrdeset godina, Molly Bloom temeljem osobnih iskustava pomaže ženama da postanu uspješne, neki 'life coach' za žene, reklo bi se.
Film je, izgleda, nastao isključivo zbog pokušaja same Molly Bloom da na neki način smanji dugove kojima je ostala opterećena nakon raspleta priče. Sama je po Holywoodu tražila ljude koji bi se prihvatili toga, i sama je inzistirala na tome da priča dođe do ruku Aarona Sorkina. Zašto baš njega…? Paaa, s obzirom na izrazito liberalan svjetonazor čovjeka koji je konstantni 'navijač' Demokrata, vjerovala je da će u njemu probuditi empatiju prema osobi koju je rigidna država strpala u isti koš s notornim mafijašima. Što se – u konačnici – i dogodilo. A osim toga, Sorkin je inspiraciju za dobar dio svog minulog rada crpio iz stvarnog života. Ovo mu je redateljski prvijenac (napisao je i scenarij), ali je prethodno pisao i za kazalište i za tv i za film. Njegov je scenarij za "Malo dobrih ljudi" nastao prema iskustvu vlastite sestre. 'You want the truth? You can't handle the truth!' – sjećate se valjda monologa Jacka Nicholsona u sudnici; e, to je napisao Sorkin.
E, sad, je li „Molly's Game“ dobar izbor za odlazak u kino? Ima i gorih, to je sigurno… Ali, dvorana je u nedjelju bila neobično puna, odavno to nisam vidio. A dobar dio činile su mlade, zgodne i atraktivno obučene žene, zbog kojih sam uglavnom gledao u pod nakon što se upalilo svjetlo – kako ne bih bio izložen drugarskoj kritici već nekoliko puta spomenute partnerice, ljubavi, osobnog anđela, demona i zveri, supruge, majke moje djece, bake moje unučadi, hraniteljice, pojiteljice, supervizora svega što se unutar obitelji događa, pa – naravno – i pogleda upućenih na nepoželjnu stranu, vladara mog svemira. Jesu li one izguglale film uoči gledanja, što ja nisam učinio, pa su došle crpiti eventualnu inspiraciju za vlastite poslovne pothvate? Pojma nemam… Ali je zgodno malo razmišljati o toj mogućnosti.