Evo nam još jednog domaćeg filma u kinima o kojem bi trebalo – nekako si mislim – štogod napisati. Prošli put sam 'Ustav RH' okarakterizirao kao najbolji hrvatski film od osamostaljenja, u slučaju filma 'Sve najbolje' ne mislim ići tako daleko u pretencioznost. 'Sve najbolje' je 'samo' pozitivan film koji mi je odlično legao u doba Adventa, nekako se nadovezujući na srpski film 'Dobrica' koji sam, pak, gledao u sklopu ZFF-a, i koji također odudara od uobičajene regionalne tematske ponude – krv, dekapitacije, kriminal, rat, tranzicija, tajkunizacija, preljub, nesreća, disfunkcionalnost na svim razinama, od osobne do državne – strogom pozitivom.

A tom sam prilikom – sad govorim o projekciji 'Dobrice' – upoznao i Slavka Štimca, glavnog glumca, u datom slučaju nekog beogradskog 'Forrest Gumpa'. Moram se time pohvaliti – nije mala stvar upoznati čovjeka koji je glumio u filmovima 'Vuk samotnjak', 'Zimovanje u Jakobsfeldu', 'Vlak u snijegu' kao dječak, pa kasnije u 'Sjećaš li se Dolly Bell' i 'Varljivo leto 68'' kao adolescent, pa još kasnije u, recimo, 'Buick Rivera'.

Ej, to je frajer koji je odigrao onu kultnu ljubavno/erotsku scenu s Nedom Arnerić u 'Tko to tamo peva', kad vozač Miško – gledajući – kaže 'Tata, i ja bih ovo radio', a tata Pavle Vujisić replicira 'I tata bi, sine'. Tko ne bi… I kome to u glavi još uvijek ne odjekuje melodija '…kad se male ruke slože, sve se može, sve se može…' iz socijalističkog pamfleta u kojem djeca složno otkopavaju zasniježenu prugu u kojoj je vlak zapeo, a kojom se iz provincije ide u veliki grad!? Za sva vremena; iako su ono bila neka druga vremena kojih se službeno ne bismo trebali ni smjeli sjećati. Knjigu po kojoj je nastao rečeni 'Vlak u snijegu' napisao je Mato Lovrak, na što ćemo još doći kasnije.

Vraćam se filmu 'Sve najbolje' – u Puli je pokupio četiri Zlatne Arene, obišao je dosta svjetskih festivala, gdje je također pokupio neke nagrade, a u naša je kina stigao s porukom 'Sve najbolje' u doba godine u kojem svi svima doista žele sve najbolje bez standardizirane hrvatske fige u džepu. Događaji se i zapliću i raspliću u ovo doba, a vrte se uglavnom oko traženja životnih partnera dragih duša koje su doživjele i preživjele neke životne brodolome, uz povremenu alanfordovsku pozadinu. Većina upletenih u ljupku radnju partnere na kraju balade doista i nalazi spletom okolnosti na koje utiču žohari, kolačići, bolesti, opera, poljoprivreda, tramvaji…

A kao kulisa za sve to djelomično je poslužio bandićevski megalomansko karikaturalni zagrebački adventski eksterijer, koji tek u ovom filmu dobiva puni smisao i značaj. Kvragu, ono što smo prije vidjeli u američkim romantičnim komedijama – na primjer notorno blješteće drvo ispred njujorškog Rockefeller Centra – napokon ima ozbiljnu konkurenciju u domaćim filmskim kadrovima.  

Usput, već mi je pun kufer onoga 'idemo u grad pojesti kobase i popiti kuhano vino', a da sam do sada u gradu bio točno dva puta. Kobase mi teško padaju na želudac nakon operacije žuči, a nije mi baš ni ideal ugodno provedenog vremena guranje s tisućama ljudi uz posebno obraćanje pozornosti na sitnu dječicu koju bih nepažnjom lako mogao pregaziti jer su im roditelji 'pod uticajem' već u rane poslijepodnevne sate i ne paze na njih. 'Djeca bez nadzora bit će prodana cirkusu', kako je to na ulazu u restoran 'Kamene priče' u Balama svojedobno istakao Tomo Pavleka.

Šetnja gradom je uz to uvijek praćena intenzivnim razmišljanjem o tome koliko su proračunske love 'maznuli' diletanti koji nešto izvode – plešu, pjevaju, glumataju - na gradskim trgovima. Što ne znači da mi na platnu nije bilo ugodno i estetski zadovoljavajuće vidjeti ono što mi je, uglavnom, neugodno doživjeti.

Bitnu ulogu u filmu ima i opera 'Don Giovanni' - za one koje ne znaju, a ne da im se guglati, napomenut ću ekonomično da se radi o beskrupuloznom zavodniku koji za ta svoja zavođenja na kraju biva okrutno kažnjen. U filmu paralelno s postavljenjem 'Don Giovannija' u zagrebačkom HNK po okolici doista i ordinira neka naša verzija 'Don Giovannija'. To je Goran Navojec, kao i obično beskrajno šarmantan u ulozi 'hendimena', sitnog žmuklera i još sitnijeg poduzetnika, koji vozi motor, puši lulu, svuda kasni i očijuka s apsolutno svakom ženom s kojom mu se na bilo koji način ukrste putevi.

Na kraju nije kažnjen kao operni 'Don Giovanni', kao prvo njegova su zavođenja puno bezazlenija, a kao drugo nije to takav film u kojem bi ikoga trebalo okrutno kazniti. Sitna kazna stiže tek Gorana Bogdana, ali kakva i zbog čega – provjerite sami. Usput, ako će netko nekad snimati film o meni, želio bih da me glumi Goran Bogdan. S malo korigiranim naglaskom. Ili Borko Perić. Jednom sam o tome lamentirao pred (vlastitom) suprugom, a ona se na te moje želje koje se, nažalost, nikad neće ostvariti - od srca grohotom smijala. I želio bih da se u tom hipotetičkom filmu zovem Rodrigo de la Fuente. Ili Esteban de la Cruz. Jer su i Rodrigo i Esteban predodređeni da budu veliki ljubavnici, da imaju dugu vranu kosu, da jašu prelijepe konje, vješto barataju pištoljima i voze brze aute, dok je Zoran, pa još k tome i Čutura, predodređen za to da s divljenjem gleda što Rodrigo i Esteban izvode.

Film 'Sve najbolje' je, naravno, ženski, jer i redateljica & scenaristica žena – Snježana Tribuson. Možda nisam trebao napisati ono 'naravno', jer ima i žena koje rade muške filmove; podsjećam na Catherine Bigelow i njene 'Zero Dark Thirty', 'Hurt Locker ' ili 'Point Break'. No, kako se radi o Snježani Tribuson, ono 'naravno' ipak stoji. Iza nje su (i) 'Tri muškarca Melite Žganjer'. Što nisam napisao s negativnim primislima, božmesačuvaj. Samo zato da muškarci koje će djevojke/supruge/sestre/ljubavnice/tajnice odvući u kina – budu spremni na malo drugačiju perspektivu.

Ali jamčim da će i muškarci od prve do posljednje scene 'Sve najbolje' gledati sa smiješkom na licu. Os filma je Ksenija Marinković, sad se već možda može kazati i da je neizostavni dio 'puzzlea' u svakom domaćem filmu, pomalo naivna i osamljena žena koja i ne zna koliko je osamljena dok ne naleti na dragu bitangu Navojca. Dobro, stajem dok nisam otkrio previše… Pohrlite u kina, dragi moji, dok je još vrijeme!

Film 'Sve najbolje' još je jedan uradak društva koje od milja zovem 'bjelovarskom kulturnjačkom mafijom'- nevjerojatno je koliko je Bjelovar dao ljudi značajnih u našem kulturnom miljeu. Dakle: Snježana Tribuson. Njen brat Goran, akademik, scenarist i pisac koji je stvorio jedan od meni najdražih likova naše beletristike – inspektor Nikola Banić bio je Harry Hole prije Nesboovog Harry Holea. Čuo sam zgodnu pričicu da je upravo pleme Tribuson 'zatvorilo' nekadašnji kviz Joška Lokasa 'Upitnik'. Kad bi im uzmanjkalo novaca, uključili bi se u kviz i – hiperpametni kakvi već jesu – razbili bi im kasicu prasicu. Ako baš i nije potpuno točno – dovoljno je zgodno da točnost ne treba provjeravati. A Goran je i veliki obožavatelj Rolling Stonesa, vidio sam da ima fotku s Jaggerom.

Pa onda idu braća Navojec – Goran i Bojan. Bogdan Diklić, čijom sam zaslugom i čijim pozivom i bio na premijeri (inače ne volim premijere, ali sve je prošlo ugodno i bezbolno) filma u ponedjeljak. Slikar i akademik Zlatan Vrkljan. Glumac i bivši gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić. Glumica Sanja Kovač. Pokojni slikar Edo Murtić. Pokojni doajen jazza Boško Petrović. Kipar Vojin Bakić. Dovoljno? Evo vam još i Bajage, evo vam još i Zdravka Mamića. Kao i generacije bjelovarskih rukometaša predvođene Hrvojem Horvatom – Cvebom, koja je 72' osvojila naslov europskih klupskih prvaka. Nekoga sam sigurno zaboravio i izostavio – nije bilo namjerno, bez uvrede, molim. A Mato Lovrak, kojeg spomenuh još tamo davno, u prvom pasusu, rođen je u Velik Grđevcu, selu kraj Bjelovara.