Petak navečer, zagrebački Arena centar. Kino dvorana je bila pristojno popunjena, iako je igrao hrvatski film. Kažem 'iako' jer sam nekako navikao da su dvorane prazne kad igraju domaći filmovi; posljednji put sam na istom mjestu gledao 'Broj 55' i u kinu nas je bilo šest – ako se dobro sjećam. Aha, sjetio sam se – u međuvremenu sam tamo gledao i 'Život je truba', poslije smo supruga i ja danima i doma i u autu na sav glas puštali i pjevali onu sjajnu božićnu Diletanata, koja je i dio soundtracka i lajtmotiv filma, '…dolaze nam dani shita i bombona ja ti kažem mala bit će prava peglaona… jedva čekam da trznem rakiju i da pijan trčim kroz ulice… Božić dolazi a tebe nema, Božić dolazi jebem ti mater di si, gdje si s kim si, kako si, gdje si s kim si, kako se osjećaš…', sveudilj šokirani kako malo ljudi iz okoline zna tu (tada staru, sada još stariju) antologijsku pjesmu.

Svečane premijere su sigurno pune, podijele se pozivnice, škljocaju fotoaparati, naše verzije celebova kažu 'oduševljeni smo', i onda se sve zaboravi izlaskom na ulicu. Unatoč svemu, volim gledati domaće filmove, odavno su prošla vremena srama nad onim što vidim na platnu ili na ekranu, sad se stvarno više nemamo čega sramiti, pojavila se neka nova generacija – ili čak neke nove generacije – koja misli da ima nešto suvislo za reći i za pokazati, i uvijek mi je drago kad vidim da mi je doista zanimljivo to što ima za reći i za pokazati. Nekako si mislim – tu smo, naši smo, znamo se makar se ne znamo.

Posljednji put sam si to pomislio kad sam gledao Matanićevog 'Zvizdana', taj put na telki. Dva su ozbiljna razloga bila za ne gledanje tog filma u kinu – ne očekujem da itko shvati moje kriterije: dobio je nagradu u Cannesu i obrađuje odnos Hrvata i Srba. Jao… Poslije gledanja sam, dobro se sjećam, kazao supruzi otprilike 'nisam očekivao da ću ovo reći, ali film je stvarno jebeno dobar', i složila se sa mnom. Taj frajer, mislim na Matanića, ima u CV-u nešto odličnih i hrabrih filmova, i nadam se da me ni serija 'Novine' neće razočarati.

Opaska o 'novim generacijama' ne stoji u slučaju filma o kojem imam poriv nešto sitno napisati, ona je tu samo onako, usput. U petak navečer, dakle, gledao sam 'Ustav Republike Hrvatske', pod pristojnom popunjenošću dvorane smatram pedesetak ljudi različite dobi i spolova. Nisam puno očekivao, bio sam spreman na rutinsku suradnju veterana Rajka Grlića i sveprisutnog Ante Tomića, na karikaturalne likove o kojima sam nešto prethodno bio pročitao po medijima, na prvoloptašku komedijicu u kojoj se autori izruguju s nama osuđenima na život ovdje i bombardiranje ljudskom glupošću sa svih strana. O, kakva greška, mea culpa! Potcijenio sam ih obojicu, itekako, precjenjujući sam sebe i vlastite procjene.

Dobio sam sjajan film, studiju hrvatskih karaktera pomaknutih samo malo u odnosu na stvarnost – jer da nisu malo pomaknuti mogli su snimati i dokumentarac zaustavljajući ljude po cesti – koji nije ni komedija ni tragedija, koji nije ni potpuno ozbiljan ni jeftino neozbiljan, i izaziva smijuljenje, a ne smijeh, kao i šmrcanje, a ne jecanje. Gledajte, da mi je netko rekao kako ću izvaditi papirnatu maramicu iz džepa na odu homoseksualnog nacionalista o svom ljubavniku/partneru čelistu koji si je pucao u usta nakon što ga je slomio rak čeljusti – rekao bih mu da nije pri zdravoj pameti. A vještom i suptilnom manipulacijom autora dogodilo se upravo to…

Dogodilo se da nas uvuku u prostor jednog donjogradskog haustora u kojem se sudaraju svjetovi, i da se uspijemo identificirati s likovima s kojima se, zapravo, ne bismo ni smjeli ni htjeli identificirati jer su silno različiti od nas. Ali, kako kaže Ustav – svi smo mi jednaki, s istim pravima. Svi su u Hrvatskoj pred zakonom jednaki. I Severina i desničar homoseksualac. I Zdravko Mamić i policajac Srbin. I Božo Petrov i medicinska sestra samaritanka. I Ante Tomić i stari ustaša bez nogu. I postigli su upravo ono što su htjeli.

Ulazeći na sklizak teren mogućnosti da pokvarim užitak gledanja ljudima kojima bih zapravo želio preporučiti da svakako posjete kina dok god još ''Ustav…' igra, moram paziti što pišem. Pokušat ću se zadržati na općim mjestima. U osnovi komorni film ima četiri, ili tri i pol, jer jedan od njih komunicira uglavnom očima, glavna lika.

Hrvatski nacionalist (Nebojša Glogovac) je profesor na srednjoj školi, desni intelektualac urbanih manira, a ujedno je i homoseksualac koji se presvlači u ženu, i koga na životu nakon ljubavne tragedije – kako sam kaže – drži samo briga o onemoćalom ocu (Božidar Smiljanić), starom ustaši koji je prošao Bleiburg. Oni žive u pravom zagrebačkom građanskom stanu od stotinu i pedeset kvadrata, koji su već ostavili Crkvi, a zidove im krase fotke Franje Tuđmana, Ante Pavelića, i Oca u društvu Gojka Šuška.

U suterenu tog haustora, u trideset i dva kvadrata, žive ranjeni veteran Domovinskog rata, Srbin (Dejan Aćimović), bivši bajker, koji se od Vasilija prekrstio u Antu, sada policajac, i njegova supruga (Ksenija Marinković), medicinska sestra na Traumi, s psićem Violetom. Ne mogu imati djece nakon što je supruga imala spontani pobačaj po stizanju šokantne vijesti o ranjavanju supruga negdje na Baniji.

Naizgled nespojive svjetove približava i spaja nemili događaj kad Glogovca preobučenog u ženu brutalno prebiju klinci nakon što je ostavio ružu na gornjogradskoj klupi na kojoj se ubio njegov partner i noću se vraća kući, pa potom završi na Traumi gdje ga dočeka i obradi Ksenija Marinković. Ona ga i doprati kući, pa vidi Oca kako nemoćan leži, pa se pobrine i o njemu, odbije ponuđeni novac, ali se sjeti da bi Glogovac kao protuuslugu mogao Aćimovića podučiti Ustavu Republike Hrvatske, koji ovaj mora znati naizust ako želi zadržati posao u policiji, a zbog disleksije ima probleme s učenjem. Dovoljno? Mislim da jest.

Neobična glumačka podjela funkcionira besprijekorno… Glogovac je veličanstven glumac (vidjeli smo ga i u 'Kenjcu', odlična uloga u odličnom filmu), predstavlja se kao legitimni nasljednik srpskih velikana Bore Todorovića, Dragana Nikolića, Mikija Manojlovića i tog društva. Žao mi je što ga nikad nisam gledao u kazalištu, prati ga glas da i tamo redovito briljira; ali i to će valjda doći na red jednog dana… I on i ja imamo još petnaestak aktivnih godina pred sobom, ima vremena. Dejan Aćimović je iza svoje grube fasade  nevjerojatno topao i nježan lik, što se vidi i iz odnosa prema supruzi i prema Violeti, a Ksenija Marinković je kohezivno sredstvo cijele priče. Ona je bolja od svih nas, i to upravo za onu nijansu za koju su Glogovac i Aćimović (barem u prvom dijelu filma) gori od nas.

Mislim, prepoznatljivi 'naši' motivi su tu, prisutni su. I rat, i socijala, i raspelo, i nacionalne netrpeljivosti, i homofobija, i ksenofobija, i nasilni buntovni klinci koji kurca ne razumiju, i intervenirajući ministri desne provenijencije, taj amalgam naše svakodnevnice je tu. Ono posttraumatsko 'nismo se za to borili' vrišti iz filma, iako nije izgovoreno. Ali, iako je sve to 'okidač' za događaje u filmu, ipak je uspješno pogurnuto u drugi plan, dok su likovi i njihova intima u prvom planu.

Tomićeva prepoznatljiva sklonost apsurdnom i bizarnom nadovezala se na Grlićeve intimne drame koje su krenule još tamo davnih dana, u osamdesetima, i rezultat je vjerojatno najbolji hrvatski film od osamostaljenja. I ne očekujem kako će itko razumjeti moje kriterije.