Mnogi Boormanovi filmovi poput "Excalibura" nisu dobro ostarjeli, neki poput "Zardoza"danas izgledaju kao trash, ali "Oslobađanje" je briljantno baš kao i 1972.

Čine li antologijske scene film velikim ili veliki filmovi po defaultu „rađaju“ velike scene? Ova pitanje  je nešto poput one je li prije bila kokoš ili jaje, vječna dilema bez decidiranog argumentiranog odgovora. U slučaju „Oslobađanja“,  odlučili bi se bez puno razmišljanja na prvu definiciju. Ako postoji film s antologijskim scenama koje se nikad ne zaboravljaju, a k tome su tako bitne za ritam radnje i savršeno pozicionirane, onda je to remek-djelo Johna Boormana iz 1972. godine o četiri tipa srednjih godina iz velikog grada koji raftingom žele osjetiti bilo divlje rijeke zadnji put, par dana prije negoli će je ukrotiti brana hidroelektrane i pretvoriti u mirno, dosadno jezero.

Samo jedan od njih, Lewis (maljavi i mišićavi Burt Reynolds u naponu snage koji kaže da nikad nije nastupao u boljem filmu), je napaljen na tu priču o divljini koja nestaje, kao svojevrsna kombinacija Mirele Holy i Željka Malnara, ekolog/pustolov koji želi priuštiti adrenalinske zabavu svojim poluzainteresiranim prijateljima i usput ih podučiti ponešto o preživljavanju kod majke prirode. A zapravo im priušti pakao.

Dakle, priča krene gotovo šablonski, obavijeste nas na početku kroz razgovor četiri druga o tome kako će rijeku žrtvovati zbog tehnološkog napretka, radi ugode bogatima i urbanima. I sve u prvih par minuta upućuje na to da ćemo pratiti uobičajenu filmsku avanturu koja se polako zapliće do usijanja.

No, dok momci iz Atlante u nedođiji sjeverne Georgie, na južnim obroncima Appalachian gorja, traže nekoga tko će im prebaciti automobile do prvog većeg mjesta dok se oni u kanuima spuštaju rijekom, događa se magični trenutak koji na neki način definira film i gledatelja prikuje za ekran. Drew, najmirniji tip od četvorice prijatelja, sa sobom vuče gitaru, zasvira na trenutak i sa terase straćare čuje odziv bendža. U rukama ga drži klinac čiji izgled upućuje na neku vrstu autizma i(li) mentalne zaostalosti. Scena je znakovita. Klinac je odrpan, sugerira da rednecki s Appalachiana em previše piju, em se žene među sobom pa im se događaju takva djeca, i tu počinje znameniti „Dueling Banjos“, neodoljiva igra ponavljanja pamtljive glazbene dionice u kojoj se Drew na kraju pogubi, klinac s bandžom ga savlada.

Scena je naizgled vesela i odiše bezbrižnošću, ali Boorman je uspio u nju, znalačkim rezanjem kadrova i odabirom vizuala udahnuti dozu zlokobnosti. Zanimljivo, kasnije se pokazalo, ta legendarna scena što pršti autentičnošću je zapravo skoro skroz „fake“. „Oslobađanju“ se odmah potrefilo da istovremeno bude kontroverzan, komercijalno uspješan i kritičarsko/festivalski priznat, pa je od starta sve u njemu privlačilo veliku pažnju i raščlanjivalo se.

U toj vivisekciji razjašnjeno je da klinac s bendžom (Billy Redden se zove), nema nikakvu mentalnu poteškoću, on samo tako izgleda i malo su ga sredili vizažisti. Eto ga,  dan danas radi u Wal-martu i ponekad nastupi u nekom filmu na ime slave svog debitantskog nastupa. Dapače, on u sceni ni ne svira, scena je snimljena tako da lokalni glazbenik Mike Addis koji je to mogao odsvirati, sjedi sakriven iza Reddena i ima lijevu ruku na bendžu kojom uvjerljivo prebire po žicama.

Zanimljivo, ni Ronny Cox u ulozi Drewa, koji je prije svega glazbenik, pa onda glumac, nije odsvirao svoju dionicu na gitari. Svejedno, u toj šestoj minuti filma i poluzainteresirani gledatelj mora osjetiti ono nešto, zov filma koji „prijeti“ da će se razviti u nešto monumentalno. Neobična je to i rana prijelomnica, rijetko viđena u drugim filmovima. Country melodija koja je kasnije zbog autorskih prava postala i predmet sudske parnice odabrana je briljantno iako iz nužde. Naime, budžet je bio nategnut, pa je Boormanova želja  da angažira profesionalca da sklada orkestralnu glazbu, ostala samo želja.

Improvizacija je uspjela izvrsno, koliki je to bio pogodak govori i činjenica da je instrumental „Dueling Banjos“ kao singl dva tjedna proveo na drugom mjestu Billboardove liste iza „Killing Me Softly“ Roberte Flack 1973. godine. I još jedna zanimljivost je vezana uz tu pjesmu koju je Boorman kasnije iskoristio na filmskom platnu. Singl je postao „zlatni“ i završio je onako lijepo uramljen u Boormanovom dublinskom stanu. Nestao je u pljački koju je izveo legendarni irski lopov Martin Cahill, „The General“, o kojem je Boorman snimio istoimeni film. Naravno, ne izostavljajući iz njega i taj detalj.

John Boorman je u pola stoljeća snimio 22 cjelovečernja djela i upravo „The General“ iz 1998. je jedan od rijetkih iz njegove filmografije koji stoje po iznimnosti uz bok nedostižnom „Oslobađanju“. Englez koji je zahvaljujući dobrom odzivu kritike na njegov debi „Catch Us If You Can“ (1965.),  kao svojevrsni odgovor na „Hard Days Night“ s Beatlesima u glavnoj ulozi , dobio priliku u Hollywoodu, bio je najbolji kad je bio smrtno ozbiljan. To jest kad se bavio smrtno ozbiljnim temama. U rane klasike ubraja se tako njegovo hrabro neo-noir djelo „Point Blank“ (1967.), na tragu Hitchcockove „Vrtoglavice“, ali s tjeskobnijim društvenim kontekstom i psihodeličnijim pristupom. Do „Oslobađanja“ snimio je još jedan film s Lee Marvinom, solidnu ratnu dramu sa samo dva lika, „Hell In The Pacific“ i slabo primjećeni „Leo the Last“ s  Marcellom Mastroiannijem.

Nakon toga je nanizao impresivnu nisku čudnih djela koja su s vremenom stekla kultni status, ali su ostarjela toliko loše da bi ih se usudili nazvati filmskim trashom. U znanstveno fantastičnom Zardozu (1974.) Seana Connerya obukao je u bizarni crveni kostim u kojem ovaj izgleda kao da Borata u sci-fi outfitu za plažu smjestite u „Ratove zvijezda“. Boorman je tri godine kasnije donio kontroverznu odluku da snimi nastavak „Istjerivača đavola“ nakon što je Friedkin odbio raditi nastavak superuspješnog originala koji je producentima na 12 uloženih donio preko 400 milijuna zarade. Iako je „Exorcist II“ s već podbuhlim Richardom Burtonom u ulozi katoličkog svećenika egzorcista bio ozbiljno i ambiciozno djelo koje je uz to i  zaradilo neki novac, unisono je mišljenje da je Boorman promašio snimajući pomalo beskrvnu psihološku dramu tamo gdje je publika očekivala horor.

„Excalibur“ baziran na legendi o kralju Arturu i njegovom maču inicijalno je dočekan toplo prije svega od strane publike, ali 35 godina kasnije to djelo izgleda tako zastarjelo, naivno, vizualno šuplje i gotovo amaterski ne samo zbog raskoraka ambicije i deficitarnosti tadašnje tehnologije, da ostaje nejasno kako se 1981. godine probio u top 20 filmova s najvećom zaradom. Četiri godine kasnije u „The Emerald Forest“, silno ambicioznoj, sjajno snimljenoj avanturi o sukobu civilizacija na području Amazone teško je ne primijetiti površno stereotipni pogled na urođenike kao simpatična, ali niža bića i posvemašnju odsutnost dodira sa stvarnošću u filmu koji hini biti realan.  

Krajem osamdesetih Boorman kao da je otkrio humor, „Hope And Glory“ (1987.), baziran na njegovom djetinjstvu u ratnom Londonu ima šarm i duh „Tko pjeva zlo ne misli“ na britanski način, beskrajno je to simpatična i nevina priča o tome da život nije bio samo čemer i jad dok su na London padale nacističke granate. Tu je poslije „Oslobađanja“ zaradio drugu i zadnju nominaciju za Oscara za najbolju režiju i pohvale sa svih strana, za razliku od neuspješne romantične komedije „Where the Heart Is“ iz 1990. koji je potonuo na blagajnama i ostvario gubitak od 20 milijuna dolara.

U formu se vratio u fino posloženom, sarkastičnom, zabavnom i politički nekorektnom na najispravniji mogući način, „Krojaču Paname“ 2001. godine, gdje su izvrsne uloge ostvarili tada aktualni James Bond, uvijek nepravedno podcijenjeni Pierce Brosnan i poslovično briljantni Goffrey Rush. Snimljen po predlošku kralja špijunskih romana Johna la Carrea, „Krojač Paname“ nudi smijeh, napetost i sjajne dijaloge koji ogoljuju politiku i političare do kosti dok pratimo bitku za prevlast velikih sila nad Panamskim kanalom, odnosno Panamom u „kojoj nijedno dobro djelo ne može proći nekažnjeno“, kako je to cinično primijetio jedan od protagonista.

Boormanova filmografija šarena je tematski, puna uspona (rjeđe) i padova  kvalitativno i komercijalno. On nije redatelj jednog filma kao, recimo Michael Cimino sa svojim remek-djelom „Lovac na jelene“, ali činjenica jest da „Oslobađanje“ svijetli  u njegovoj filmografiji poput svjetionika i da je test vremena izdržalo tek nekoliko njegovih djela.

Vratimo se dvjema antologijskim scenama u tom velikom filmu. Kao što je na početku naznačeno, Boorman je svjesno ili nesvjesno, već nakon pet minuta doveo stvari do mini klimaksa duelom urbanog gitarista i mentalno zaostalog malog brđana na bendžu. I onda vratio gledatelja u idilu kanjona rijeke Cahulawassee kojom se četiri prijatelja u dva kanua bez velikih uzbuđenja i s puno zabave, relaksirano spuštaju nizvodno. I prva noć prođe sasvim mirno, redatelj kroz sitne razgovore otkriva životne pozadine i karaktere četvorice prijatelja strateški i namjerno, da gledatelja emocionalno poveže uz glavne likove. S narednim jutrom stiže nezamisliv horor i druga antologijska scena.

Boorman je ponovio isti efektni trik kao i na početku, on gotovo preskače zaplet i ravno s ekspozicije radnje kreće u kulminaciju. Kanu u kojem su bili brbljavi Bobby (Ned Beatty) i samozatajni Ed (John Voight) pristaju uz obalu i u šumi primijete dva lovca. Naivno i ne sluteći ništa loše stupaju s njima u kontakt no pokaže se da gorštaci ne love samo životinje. Ubrzo saznajemo da vole prakticirati sadizam i sodomiju kad to uzmognu, iako se neprijateljstvo brđana može gledati i kao mitska osveta – momci iz Atlante simbolizirali su svijet koji će za nekoliko dana doslovno potopiti jedini svijet koji oni poznaju. U nekoliko uznemirujućih i nestvarno uvjerljivih scena pratimo jezu silovanja Bobbyja dok remenom oko vrata i s dvocijevkom ispred očiju sve to bespomoćno gleda Ed.

Da scenu učini još teže probavljivom Boorman je improvizirao originalni scenarij i dodao vokalni začin gdje izopačeni brđan (izvrsna mala rola Billa McKinneya), Bobbyu još naređuje da „skviči kao svinja“. Tko će drugi doli Burt Reynolds u liku Lewisa, on prekida tu agoniju i preciznim pogotkom strijelom probija torzo jednog od gorštaka silovatelja. I tu, negdje prije polovice filma počinje novi film. Definitivno, riječ je o nekoliko najkontroverznijih minuta u povijesti mainstream filma, ne samo što je dirano u tabu, već i zbog zanatske umješnosti da sve izgleda tako stvarno i duboko uznemirujuće. Godinu prije nešto je slično uspio napraviti Sam Peckinpah u svom ponajboljem djelu „Psi od slame“ koji se također bavi ljudskim divljaštvom, opstankom naizgled slabijih i također koristi silovanje kao sredstvo filmskog „uvjeravanja“.  

Boorman je tempirao savršeno. Poslije šoka silovanja i iznuđenog ubojstva koje je pak pokrenulo lavinu moralnih dvojbi kod četiri prijatelja, gledatelj se već trese od jeze jer iza svakog grma se skriva potencijalno smrtna opasnost, škrbavi domorodac žedan krvi i željan osvete. A i rijeka postaje sve divljija. U raspletu koji zapravo traje posljednjih četrdesetak minuta, Boorman pokazuje savršen osjećaj za tempo, ritam filma je besprijekoran u čemu pomažu Ned Beatty i John Voight u nevjerojatno uvjerljivim rolama. Prvi se u koži nesretnog Bobbya od zbunjenosti brzo adaptira na situaciju golog preživljavanja, a drugi kao Ed silom prilika savladava svoje nesigurnosti, i u kratkom roku nakon teškog ozljeđivanja Lewisa preuzima ne samo ulogu vođe, već se od lovine pretvara u predatora iz nužde.

Fascinira i njihova fizička metamorfoza; oni 48 sati kasnije ne izgledaju isto, izgledaju grublje, razbarušeno, drugačijih pogleda, drugačijeg govora tijela. Možda je tome tako što je film sniman s vrlo nategnutim proračunom, pa nije bilo dosta novaca ni za dublere u svim opasnim scenama. Glumci su dosta fizički zahtjevnih i opasnih scene morali odraditi sami, od spuštanja po brzacima do Voightovog penjanja uz okomitu stijenu kanjona. Kod jednog ekstremno visokog slapa, umjesto Burta Reynoldsa u kanu je stavljena lutka, no to je bilo teško zakamuflirati pa je Reynolds ipak odlučio odraditi scenu sam i zaradio ozljedu vratne kralježnice. Anegdota kaže da je Reynolds pitao Boormana kako mu se čini, a ovaj mu odgovorio da je lutka bolje odradila posao. U šali, dakako, „Oslobađanje“ je jedna od boljih Reynoldsovih rola u karijeri.

Ono što pak generalno fascinira u ponovnom gledanju „Oslobađanja“ nakon dugo vremena je njegova zimzelenost. Ovo je jedan od rijetkih filmova iz tog doba za koji možemo reći da ga zub vremena nije nagrizao. U njemu nema apsolutno ništa anakrono, ništa umjetno, naivno iz današnje perspektive, niti bilo što tipično za epohu u kojoj je stvaran. Jedino gaće kakve Bobby pokaže nakon što mu sadistički redneck to naredi više nitko ne nosi. Šalu na stranu, da je „Deliverance“ snimljen 2016. godine takav kakav je, bio bi slavljen kao visoko dostignuće filmske umjetnosti u 21. stoljeću.     

 

	Uvrijeđene gorštake tješi novac od turizma „Oslobađanje“ je i izvan svijeta filma i industrije ostavilo dubok trag. Iz dostupnih dokumentaraca i intervjua jasno da film i nakon 40 godina izaziva miješane emocije u kraju gdje je nastao. Priča je dakako izmišljena, i ime rijeke Cahulawassee je fikcija, ali film je doprinio tome da se uzme zdravo za gotovo da u regiji juga gorja Appalachian, graničnog područja između Georgije i Južne Karoline žive puluretardirani, zaostali, prljavi, agresivni domoroci i iz recentnih izjava stanovnika vidi se da i dalje zamjeraju Boormanu što ih je prikazao u tako crnom svjetlu. S druge strane, veliki odjek „Oslobađanja“ potaknuo je zanimanje Amerikanaca za taj kraj u turističkom smislu. Jedan od dublera na setu Payson Kennedy je odmah poslije prikazivanja filma na rijeci Chattooga koja je „glumila“ rijeku Cahulawassee, pokrenuo biznis s raftingom i izletima po gorju Appalachian. U početku je to bila skromna priča koja se širila od usta do usta. Danas, 45 godina kasnije, odjek „Oslobađanja“ je jači nego ikad – Kennedyev posao sada nosi 15 milijuna dolara godišnje.

 

	Umjesto nedostupnih zvijezda angažirani sjajni očajnici Želje su jedno, a stvarnost drugo. Kad su se James Dickey, autor romana po kojem je snimano i John Boorman uhvatili projekta u igri su bila razna velika imena tog doba. Lee Marvin je bio logično rješenje jer je s Boormanom imao dvije uspješne suradnje, druge su mu želje bile Marlon Brando, Jack Nicholson i Robert Redford. U igri su bile i starije zvijezde kao što je Henry Fonda i George C. Scott ali, svi su oni bili preskupi, dok su Charlton Heston i Donald Sutherland izrijekom odbili uloge smatrajući film prenasilnim. Warner Bros je pristao ući u projekt, ali s ograničenim budžetom (i za ono doba relativno skromnih 2 milijuna dolara), pa je Boormanu dan ultimatum da pronađe dva početnika. Tako je i bilo. Uloge Bobbya i Drewa pripale u Nedu Beattyu i Ronyu Coxu kojima jer to bio filmski debi, Burtu Reynoldsu je uloga dobro došla jer mu je karijera nakon par slabih TV serija ušla u slijepu ulicu. John Voight je nakon  lošeg iskustva sa snimanja drame „The All-American Boy“ razmišljao da odustane od filmske karijere tako da je za svu četvoricu bilo biti ili ne biti, dali su sve od sebe da stvar što bolje uspije. Recimo, o tome dovoljno govori detalj da je Reynolds sam išao kod mesara da nađe veliku svježu kost i krvi kako bi što uvjerljivije izgledao njegov otvoreni prijelom noge, a scena kad u rijeci nalaze mrtvog Drewa s jezivo iskrenutom rukom nije lažna, Ronny Cox je uz nešto bola bio u stanju sam sebi iščašiti rame! Trpjeli su glumci i Jamesa Dickeya, autora romana po kojem je film snimljen. Veteran iz 2. svjetskog i Korejskog rata, prgavac s egom do neba, k tome još i pijanac, terorizirao je sve na setu. Legenda kaže da se osim sa glumcima sukobio i s Boormanom, izbio mu četiri zuba jer je smatrao da redatelj namjerno odstupa od njegova scenarija. Na kraju je sve zaglađeno, Boorman je Dickeyu čak i dao malu ulogu šerifa koji ispituje trojicu preživjelih prijatelja i tik prije odjavne špice im poručuju da ih više ne želi vidjeti u životu. Želja je očito vrijedila i izvan filmskog platna i bila obostrana.

 

	Hvaljen, ali ipak bez Oscara „Oslobađanje“ je uz svu skepsu i oprez Warner Brosa nakon što je mladi Boorman odbio umekšavanje scenarija, zaradilo iznenađujuće lijep novac. Film je koštao dva milijuna dolara, a zaradio 46. Kritika ga je voljela i uz neke rijetke iznimke, povodom DVD i Blu-ray izdanja i  okruglih godišnjica, nove  generacije filmskih kritičara potvrđuju mišljenje svojih starijih kolega. I tri nominacije za Oscara u bitnim kategorijama (najbolji film, režija i montaža) govori o tome kako je odmah prepoznat kao vrhunsko djelo. No, ne bi se reklo da je bio blizu osvajanja s obzirom da se natjecao s „Kumom“ koji je pokupio nagradu za najbolji film, i jednim od najboljih mjuzikala svih vremena „Cabaretom“ koji je Bobu Fosseu donio njegov jedini kipić za režiju.