Nakon tradicionalno smrtno dosadnih, komično predvidljivih te od svake aktualnosti i svježine uvijek uspješno cijepljenih Grammyja i Brit Awardsa, red je napokon došao i na „majku svih predvidljivih udava među nagradama“, dodjelu Oscara.

I dok se na Grammyju i Brit Awardsu tradicionalno nagrađuju neuzbudljivi vremešni glazbeni mainstream heroji za široke i nezahtjevne narodne mase, a u kategoriji mladih snaga nominiraju perspektivni 40-godišnjaci, Oscar, odnosno Američka akademija, svojoj je legendarnoj predvidljivosti i kukavičluku kao jednu od najvažnijih pridodala i kategoriju vraćanja dugova neopravdano zakinutima u prošlosti o kojoj se onda na kraju i najviše govori i piše.

Prošle je godine tako veličanstvena Julianne Moore, svoj odavno zasluženi kipić dobila za bezvezni film kojega se danas s pravom nitko ne sjeća, dok je ove godine već odavno bilo jasno da će Oscara za glavnu ulogu napokon dobiti tradicionalno zakinuti Leonardo DiCaprio i to za lik Hugha Glassa u filmu „Povratnik“ često precijenjenog meksičkog redatelja Alejanda Gonzalesa Inarritua. Da stvar bude strašnija „Povratnika“ se uguralo u čak 12 nominacija, a Inarritu je na kraju, na pravdi Boga i na užas mnogih pokupio Oscara za režiju.

Da se razumijemo, DiCaprio je briljantan glumac i za mnogo toga u karijeri je zaslužio Oscara, međutim, postoji nemali problem s ovim vraćanjem duga. „Povratnik“ je, naime, toliko precijenjen, besmislen i na trenutke skoro pa imbecilan film da je svaka nagrada, osim one za doista briljantnu fotografiju koju je zasluženo i dobio, toj filmskoj uvredi za zdrav razum i inteligenciju, nova uvreda za zdrav razum i inteligenciju.

OK, već smo svi naučili da Akademija voli likove koji se transformiraju u kljaste, grbave, mucave i kojekako hendikepirane. Veliki Al Pacino morao je „oslijepiti“ da bi napokon dobio prvog Oscara za onu dosadnu tlaku zvanu „Miris žene“ u kojoj je bio dobar, ali daleko od briljantnih trenutaka kakvim mu obiluje karijera.

Prije dvije godine, pak, Matthew McConaughey se za svoju fantastičnu ulogu rodeo jahača oboljeloga od aids-a u “Dobrim dilerima iz Dallasa“ doslovno prepolovio u kilaži i to je doista bila istodobno impresivna i zastrašujuća transformacija koliko i njegova briljantna gluma, a jednako je godinu kasnije impresivan bio i Eddie Redmayne kao paralizirani znanstveni genij Stephen Hawking u „Teoriji svega“, ali, kvragu, u „Povratniku“ čak ni transformacija nije bila poštena. Osim ako puštanje brade, pravljenje mrtvim pred medvjedicom te kmečanje i jaukanje kroz veći dio filma ne računamo kao genijalnu glumačku transformaciju.

Što je u „Povratniku“ uopće dobro osim fotografije? Čega u tom predugom davežu od filma uopće ima vrijednog? Dobro, priroda je lijepa, to stoji, ali predložak je pretvoren u dječje banalnu i na trenutke subinteligentnu priču, likovi su plošni i posve nezanimljivi, ono malo dijaloga je maloumno, negativac je karikatura čiji su potezi sasvim nerazumljivi, majka medvjedica je nesposobna ubiti čovjeka, indijanci se čas poput duhova nečujno šuljaju, a čas poput zadnjih naivaca i bedaka najebu od bijelaca, epizoda s otetom i silovanom kćeri indijanskog poglavice je scenarističko silovanje samo po sebi, dok je završni obračun toliko karikaturalno neuvjerljiv i nevjerojatan da unatoč brutalnosti izaziva smijeh i želju za isprikom Zagoru, Texu Vileru, Komandantu Marku i Mirku i Slavku čija su nevjerojatna junaštva i besmrtnost uvijek bila predmet poruge.

Da bi DiCapriu priskrbio prvog, a sebi, je li moguće, već drugog Oscara za ovaj kaotični i nasilni trash čušpajz, Inarritu je uveo i likove koji nit imaju smisla nit razloga postojanja poput Glassova sina Hawka, s kojim Leo priča, razumije se, indijanski, jer što ćeš sina učiti engleski kada znaš da je Oskara lakše dobiti ako si još i bilingvalan. Nesretni Hawk u filmu je zapravo samo da bi ga zli meganegativac zaklao pred očima od teških rana paraliziranog oca pa tako u njemu razbuktao dodatni gnjev i želju za osvetom. Jer, naravno, nije dovoljno samo da te lik izda i ranjenog te nepokretnog ostavi da krepaš na minus beskonačno u nekoj pripizdini. To je valjda oprostivo.

Leov odnosno Glassov križni put u „Povratku“ teži je od Kristovog, po sposobnostima za stvaranje čuda su tu negdje, ali Glassa je definitivno teže ubiti nego slavnog Nazarećanina. Uglavnom, da bi se dokopao Oscara, Leo se iz mirnog šetanja šumom sa spomenutim sinom Hawkom vratio u logor i izložio pogibelji u krvavom i brutalnom fajtu s indijancima, pa s preživjelim prijateljima pobjegao, potom je iz sigurnosti logora sam odbauljao u šumu pa nabasao na medvjediće, da bi ga sve tako spretnog i iskusnog golema mama medvjedica zaskočila mučki s leđa, pa u nečemu što je izgledalo kao kombinacija silovanja i ubijanja, izmrcvarila dok se on nije dosjetio jadu pa se prvi put napravio mrtav.

Medvjedica, glupa, kako već medvjedi valjda budu, popušila je foru i krenula svojim poslom, ali Glassu vrag nije dao mira pa je takav ranjav i nikakav stenjući krenuo puzanjem po pušku, što je medvjedica (možda je glupa, ali nije gluha) čula, pa se vratila, popušila metak, ali ranjena ponovila onaj ritual između silovanja i ubijanja, pa se Glass opet napravio mrtav, što je medvjedica opet popušila i stala, a on našao novu snagu i nožem je krenuo bosti, pa pao niz neku padinu, a medvjedica, kud bi, što bi, u samrtnom hropcu se od svih mjesta na svijetu, skotrljala baš na njega i tako, laka joj zemlja, ležeći na njemu i blago preminula u Gospodinu.

U normalnim okolnostima to je trenutak kada redatelja glasno stjeraš na neko mjesto i pomisliš odustati, ali opet, kad je sve toliko suludo i mimo pameti, vrijedi vidjeti kakve još krasote čekaju do kraja.

Ranjenog Glassa pod medvjedicom nalaze prijatelji, on je sav razderan, ali je i nekako izgubio moć govora, pa slijedi dugo razdoblje kada stenje, reži i mumlja s napaćenom facom (dobro, boli ga), pa ga oni nose, pa im je u jednom trenutku puna kapa njega i nošenja, pa odu svi osim sina Hawka i zlikovca koji se prijavio da će mu pomoći.

Pa ide još stenjanja, pa zlikovac filozofira i priča kako su ga umalo skalpirali, pa Glass ima visoku temperaturu, pa zlikovac odluči ići svojim poslom, a Glass neka ostane na minus beskonačno u snijegu, pa se sin Hawk pobuni, a zlikovac ga, ne budi mu teško, zakolje pred nemoćnim Glassom i ode.

OK, to bi sad stvarno bio velik izazov i za Batmana i Supermena i X-mena, a kamoli za teško ranjenog i nepokretnog Glassa, ali što ga nije ubilo ojačalo ga je, pa on tako krene puzati negdje, a next thing you know, evo ga već u boljem stanju, može se kretati i sve što treba. Životinje ga slabog nisu dirale, osjeti i blago da se Oscar smiješi, ali indijanci su ga našli pa on natovaren s jedno 50 – 60 kilograma krzna skače u ledenu rijeku i pušta da ga ona nosi. Kuda? Naravno prema brzacima, opasnim vodopadima i svemu divljem i pogibeljnom što brza planinska rijeka nudi, ali zna i rijeka koliki je ulog u igri pa Glass natovaren s tim, sada već valjda tonu teškim mokrim krznom ne potone, ne smrzne se, ne udari u stijenu, ne ovo, ne ono, nego prošavši neokrznut lagano krstareći sada već mirnim vodama u dolini napokon izađe na snježnu obalu. Malo je doduše zadihan, i dalje stenje, malo mu je i hladno, ali odmah pali vatru da se zagrije. Kako to mislite kako pali vatru potpuno mokar, pa još i bez upaljača? Lako, čemu glupa pitanja.

Onda Glass shvati da je gladan pa kreće po strašnoj hladnoći dalje, kad evo vatre, evo vještog indijanca koji je sam samcat ulovio nekog bizona i peče ga. Malo se mjerkaju, ali Glass zna indijanski, zašpreha ga, ovaj je dobar čovjek i da mu bizonovu jetru, pa vidi da Glass opet ima temperaturu, a vraga neće nakon onog beskonačnog plutanja u ledenoj vodi, pa mu dobri i vješti indijanac napravi neku improviziranu kućicu i smjesti ga u zaklon, a kad se Glass probudi, izađe malo pronjuškati naokolo pa vidi da su vještog mu prijatelja indijanca objesili pijani francuski traperi koji iz nepoznatog razloga nisu pronašli i ubili i njega, a iz jednako nepoznatog razloga sa sobom vuku i redovito siluju otetu kćer onog indijanskog poglavice od čijih ljutih ratnika Glass bježi od početka filma.

Glass ponovno odjednom ozdravi i ojača, pa ubija Francuza dok ovaj siluje indijanku, pa krade konja, pa bježi, on na jednu, indijanka na drugu stranu, pa pobjegne i odspava u snijegu, pa ga zaskoče indijanci koji kao da padnu s neba, pa on bježi na konju, pa pada s visoke litice u ponor, ali sleti na neko stablo, pa konj gine, a on preživi, pa iskopa konju drob i uđe u konja te tamo mirno prespava.

Na kraju u finalnom obračunu koji izgleda kao kad u hororima ubijaju monstruma pa ga moraju otprilike 1000 puta zatući, probosti, spržiti, upucati, da bi ovaj stvarno bio mrtav, Glass ubija žilavog protivnika. Tad iznebuha opet probauljaju oni isti indijanci, ali ovoga puta su miroljubivi jer je poglavica dobio natrag kćer pa je sretan, a Glass ostaje buljiti u kameru za kraj filma. E, jebiga, ako to ne zaslužuje Oscara, ne znam što zaslužuje.

DiCaprio je pametan i savjestan glumac, pa je iskoristio prigodu i u zahvalnom se govoru založio za očuvanje Zemlje i brigu o zaštiti okoliša, svi su s pravom bili sretni zbog njega, ali ostaje dojam da je ovo bilo totalno na silu. Samo ono legendarno drogirano puzanje u "Vuku s Wall Streeta" vrijednije je Oscara od ove iritantne, a na kraju i komično pretjerane muke i patnje

Ostatak programa protekao je više manje prema očekivanjima. Domaćin ceremonije Chris Rock koji je odbio pridružiti se afroameričkom bojkotu svečanosti  upozorio je na problem rasizma u Hollywoodu  i pozvao da se Afroamerikancima pruži više prilika, a lijepo je obrisao pod s uvrijeđenim Willom Smithom koji zapravo i nije zaslužio nominaciju te Jadom Pinkett-Smith kojoj je spustio da bojkotira nešto gdje nije ni pozvana objasnivši da to ima smisla kao da on bojkotira Rihannine gaćice.

Charlize Theron je kao i uvijek bila najljepša, a činjenica da nije nominirana za sjajnu ulogu u Mad Maxu govori o akademijinom manjku pameti i dobrog ukusa. Ako su kod izbora najboljeg glumca i redatelja glasači bili tužno predvidljivi, u izboru za najbolji film to barem dijelom nije bilo tako.

„Spotlight“, taj u dobrom smislu staromodni film s lijepo i razumljivo ispričanom pričom o novinarskom raskrinkavanju monstruoznih bostonskih svećenika pedofila i sramotne uloge kardinala Lawa koji je slučajeve zataškavao, a bolesne perverznjake u mantiji štitio, zasluženo je dobio Oscara za najbolji film, premda je zapravo „Pobješnjeli Max: Divlja cesta“ zaslužio biti pobjednikom, ali to bi za glasače Akademije bila prerevolucionarna odluka. Sama činjenica da su uspjeli odoljeti kampanji za metiljavog „Povratnika“ dovoljno je pohvalna, a da su izglasali odličnu „Okladu stoljeća“ također ne bi pogriješili.

George Miller morao se utješiti činjenicom da je njegov briljantni i spektakularni Pobješnjeli Maks ukupno osvojio najviše kipića, makar je riječ uglavnom o tehničkim kategorijama, a posve je nejasno zašto nije nominiran Jacob Tremblay, briljantni klinac iz „Sobe“. Šteta što kipić nije dobila fenomenalna Jennifer Jason Leigh, ali je lijepo da ga je dobio veliki Enio Morricone za Tarantinovu „Osmoricu omraženih“.

Ceremonija kao takva bila je standardno dosadnjikava, a otkad je Hollywood shvatio da se nije u stanju nositi s britanskim humorom i riješio se Rickyja Gervaisa to više i nema smisla gledati u komadu.

Ono što svakako treba pohvaliti je izbor komentatora na Hrvatskoj televiziji.  Boško Picula, Nenad Korkut i Marko Kozina odlično su i vrlo kompetentno odradili prijenos i bilo je zadovoljstvo slušati ih.