Da se kojim slučajem „Creed“ počeo ranije prikazivati u hrvatskim kinima, bio bi rangiran pri samom vrhu ljestvice najboljih filmova 2015. objavljene na ovom portalu. Središte sedmog filma o Rockyju jest izvanbračni sin Apollo Creeda, Adonis Johnson.  Inteligentni i još k tome imućni mladić, jedino što u životu uistinu želi jest postati profesionalni boksač, jer samo tako može ostvariti sebe kao ličnost. 

Redatelj Ryan Coogler poštuje temelje na kojima je sazdan mit o Rockyju, no isto tako gleda na svijet slično poput glavnog protagonista. Mladi obrazovani Afroamerikanac izbjegava liberalne klišeje pa radničke četvrti i geta Philadelphie prikazuje kao prkosna mjesta koje nastanjuju ponosne i snažne individue. Nije slučajno da ponajbolji rock, punk i hip hop glazbenici dolaze danas baš odavde.

Scena kada Adonis trči ulicama, a mladići ga na’ dirt bikeovima’, kao simbolima američke urbane mladeži 21.stoljeća, okruže i slave kao nekog antičkog junaka uistinu je epska. Silvester Stallone lomi srce gledatelju u možda najboljoj izvedbi karijere, mlada zvijezda Michael B. Jordan ima sve predispozicije da postane idol Amerike, a direktorica fotografije samouka Francuskinja Maryse Alberti snimila je neke od vizualno najupečatljivijih prizora posljednjih godina u američkoj A produkciji.

Fluidna kamera koja u jednom kadru prati boksački meč Creeda naveliko je već opjevana od strane kritike, no još je dojmljivija scena gdje mladi pretendent na titulu svjetskog prvaka sparira sam sa sobom stapajući se snimkom iz projektora koji prikazuje meč njegovog oca i Rockyja. Tako Coogler i Albert kamerom kao metafizičkim aparatom spajaju sina i oca, te odaju počast starim Rockyjima.

Dok je prvi Rocky, remek djelo američkog neo-realizma nastalo pod palicom redatelja Novog Hollywooda, Johna Avildsena, u ostalim nastavcima bilo je svega i svačega. Od očite Reaganovske propagande, preko pojave likova koji su zauvijek obilježili pop kulturu poput Ivana Draga, pa do solidnih ostvarenja poput „Rockyja 6“. „Creed“ je vremenski najduži film o Rockyju, i uz prvi nastavak serijala daleko najbolji film.

Istaknuta socijalna komponenta, Philadelphia kao jedan od glavnih junaka, te ljubavna priča gdje djevojka koju glavni junak pokušava osvojiti nije savršena, nestvarna žena kao što to obično biva u sličnim filmovima, posebni su dodaci sage o Rockyju, koji su nakon prvog nastavka gotovo potpuno iščezli, da bi ih tek u „Rockyju 6“ autori počeli vračati u priču. Ryanu Coogleru su oni očito posebno važni.

Dok je u „Rockyju“ objekt žudnje glavnog protagonista neugledna i sramežljiva Adriana, ovdje je to Bianca, koju igra izvrsna Tessa Thompson. Bianca jest prelijepa, ali je potpuno izgubila sluh, te sada živi uz pomoć slušnih aparata. No, Bianca nije poput Adriane, sirota ženica, već talentirana i hrabra žena koja lovi karijeru pjevačice, u svemu ravnopravna Adonisu.

„Creed“ je esencija onog najboljeg što Hollywood ima za ponuditi. Populističko remek djelo tradicionalnog narativa, film pun patosa i melodramatike, „Creed“ je zapravo savršeni kandidat za Oskara. No, samo je Stallone nominiran. 

Afroamerički glumci digli su glas protiv akademije optuživši je da rasno diskriminira, budući da niti jedan Afro-Amerikanac nije nominiran u niti jednoj kategoriji ove godine. I dok neki poput Willa Smitha to ove godine nisu ni zaslužili, drugi pak, poput redatelja Cooglera, glumca Samuela L. Jacksona, pa čak i izvrsne Jade Pinket Smith, u maloj ulozi u „Čarobnom Mikeu XXL“, zasigurno su se trebali naći na listi nominiranih.

Nitko, naravno, ne traži da nominiraju dvije tamnopute transseksualne prostitutke iz odličnog ’Tangerine ’, no, ovdje se ne radi toliko o rasnoj diskriminaciji, već o pokazatelju koliko su birači Akademije neupućeni i nezainteresirani za vrijeme u kojem žive. Sama vladajuća mašinerija Hollywooda je, pak, koncipirana poput ’Neverlanda’ za bogate bijele muškarce, kršćanskog (najčešće protestantskog ) ili židovskog podrijetla u koji pripadnici druge, rase ili vjere rijetko mogu ući. Žene još i rjeđe.

Tako ovogodišnje nominacije za Oscare i bunu afroameričkih umjetnika treba podržati iz dva razloga. Prvi su u intervjuima objasnili redatelj Steve McQueen i glumac Idris Elba. Ukratko, govore o tome kako nije toliko problem to što nema nominacija, već što nema dovoljno projekata koji se dodjeljuju manjinama i to je ono što treba mijenjati. Drugi razlog je što su ljudi na čelu američkih televizija, (i streaming servisa, Amazona, pa razno raznih televizijski bastarda...) shvatili da spolna i rasna raznolikost u programu ne samo da više odgovara duhu vremena, već da su otvaranja vrata manjinama u odlučujućem kreativnom procesu uvelike donijela kvaliteti programa i televizijsku produkciju učinili potentnijom od Hollywoodske. "Creed" je tako korak Hollywooda u pravom smjeru, koji glasačka mašinerija Akademije nije prepoznala.