Protekla filmska godina, kao rijetko kao do sada, obilovala je kvalitetnom američkom A produkcijom. U istočnoj Europi također se rade fantastični filmovi (po običaju predvodi Rumunjska), a hrvatska kinematografija iznjedrila je tri izvrsna filma od kojih se jedan nalazi na drugom mjestu ove liste. Ostala dva su "Život je truba" i "Zvizdan". Od filmova koji se nisu našli među ovih 11 filmova, treba spomenuti divnu ljubavnu melodramu Todda Haynesa "Carol", te vizualnu poslasticu tajvanskog majstora Hsiao-Hsien Houa "Assasin". Na ovoj listi bi se svakako našao i "Creed", ali taj odlični novi nastavak serijala o Rockyju tek treba imati europsku premijeru 15. siječnja.

1.Pobješnjeli Max: Divlja cesta (George Miller)

O filmu godine, kao i karijeri njegova redatelja George Milleru na ovoj portalu smo već nekoliko puta pisali. „Pobješnjeli Max: Divlja cesta“ platonski je ideal akcijskog filma 21. stoljeća. Skalpelom je odstranjen svaki dio suvišnog masnog tkiva, dramaturških kompromisa nema, mješavina adrenalina i nitroglicerina smrtonosno je zavodljiva, a i najsitniji detalji vezani uz dizajn odjeće, automobila i medicinskih pomagala konstruirani su pažljivo poput švicarske urice. Miller je stvorio cijeli novi svijet sazdan od prašine, krvi, grotesknih spodoba i nepreglednih pustinja koji se čini neugodno stvaran i lako opipljiv. 

Svaki detalj koji se nalazi u filmu ima svoju svrhu. Svijet koji je Miller stvorio nije tu samo da ispuni prazan prostor već  su aktivni dio priče. Prisutnost prirodnih elementa kao kod Akire Kurosawe isto tako su važni  dijelovi  ovog post apokaliptičnog remek djela.  

"Divlja cesta" je u svojoj osnovi i feministički film u kojem napredak društva ovisi o ženama. Glavne heroine likovi su koje utjelovljuju prelijepe Charlize Theron i Zoë Kravitz, Max je često samo pasivni pratilac, stari su muškarci zli i posesivni, a mladi ratnici topovsko meso. Jednako ga vole oni koji u kinu traže samo eskapizam i najveći filmski snobovi

2.Kosac (Zvonimir Jurić)

Jean-Luc Godard rekao je kako nije moguće snimiti ratni film a da on, htio-ne htio, ne glorificira rat. No, Godard vjerojatno nije vidio ratnu dramu ’Crnci’ Zvonimira Jurića i Gorana Devića.

Ovoga je puta Jurić u svome drugom režiranom igranom filmu, prvome samostalnom, snimio još dojmljivije djelo. „Kosac“ je smješten u slavonsku provinciju, radnja se zbiva tijekom jedne noći, a redatelj vješto prepleće tri priče. Tri glavna lika nikako ne mogu naći svoje mjesto u društvu dok duh rata završenog prije dvadeset godina prijeteći lebdi nad mjestom. Jeziva atmosfera u kojoj se može i ne mora nešto tragično dogoditi, sa savršeno pogođenim snimljenim zvukovima prirode umjesto glazbe te rijetko viđenim vještim spojem meditativnog filma i trilera, čini ’Kosca’ jednim od najboljih filmova sezone.

Ako se u ’Crncima’ demistificira Domovinski rat, ovdje je to učinjeno s pijankama, bračnim životom u provinciji te samačkim životom. Zvonimir Jurić u ovom je trenutku najbolji hrvatski redatelj, a Ivo Gregurović u minimalističkom izdanju možda je ostvario i ulogu karijere.  

3.Mistress America/Queen of earth (Noah Baumbach/Ross Perry)

Dva navedena filma različita su lica iste kovanice. Dok prvi melankolično slavi kreativnost i dječju radoznalost milenijske generacije, premda ih se ne libi prikazati kao egocentrične i neodlučne ljude, drugi pak kroz dvoje ženskih likova nudi puno tamniji pogled mladih povlaštenih ljudi. Depresivka koju briljantno tumači bivša zvijezda „Mad Mena“ Elizabeth Moss i Katherine Waterson sa karakteristikama koje se mogu okarakterizirati kao blago psihopatske (što otkriva u jednom dijalogu kada govori o bivšem dečku) produkti su društva koje im je dalo previše toga na izbor tako banalizirajući one vrijedne stvari u životu stvorivši od njih razmaženu, opaku djecu zarobljenu u tijelu odraslih žena.

Redatelj „Mistress Americe“ Noah Baumbach u najboljem i najoptimističnijem filmu karijere, slavi trenutak umjesto da gleda zabrinutu u neizvjesnu budućnost koja zasigurno ne nosi samo lijepe trenutke za svoje likove, dok autor Alex Ross Pery, vjerojatno najtalentiraniji redatelj nove generacije, upozorava kako je breme prošlosti prevelik teret za svoje djevojke.

„Mistress America“ je koncipirana poput "Jules i Jim“ Francoisa Truffauta viđena kroz oči redatelja koji je odrastao na američkim tinejdžerskim filmovima 80-ima, a Ross Perry je svoj film zamislio kao posvetu psihološkim trilerima Romana Polanskog. „Mistress America“ je bolji film, kojem će se gledatelj rado vraćati, dok je „Queen of Earth“ komorna drama teška za gledanje o lošim i dosadnim ljudima. No oboje su jednako bitni dokumenti  jedne izgubljene generacije.

4. Blackhat (Michael Mann)

Umjesto da u svojim sedamdesetima snima 'sigurne' filmove, kako bi se od njega očekivalo, veliki Michael Mann istražuje nove teritorije sedme umjetnosti iskušavajući koliko daleko digitalna kinematografija može ići.

Njegovo posljednje ostvarenje „Blackhat“ možda se na papiru čini kao kibernetički triler napravljen za prikazivanje u ranim jutarnjim satima na niskobudžetnim televizijskim postajama, no Mannovom intervencijom transformirao se u ekspresionistički akcijski film ispred svog vremena. Kad se tako objasne stvari, lakše je shvatiti katastrofalne ocjene srednjostrujaške kritike. Kamera ovdje spaja nespojive predmete i emocije u cjelinu, atmosfera je ujedno sanjiva i brutalno realna, a zvuci ispaljenih metaka, već uobičajeno kod ovog redatelja, toliko su impresivno snimljeni da zaslužuju zaseban članak.

Chris Hemsworth možda je posljednja osoba na svijetu koja može proći kao haker, no kao snažan, šutljiv tip koji podsjeća na Piercea Brosnana plus dvadesetak kila mišića, savršeno odgovara redateljevoj zamisli glavnog junaka po uzoru na one Jean-Pierrea Melvilla. „Blackhat“ nije djelo u kojemu stil prevladava nad sadržajem, ovdje stil stvara sadržaj. To je žanrovski film koji ne prati ni pravila žanra, a bogme ni pravila konvencionalnog filma, i pri tome je jedno od najljepših audiovizualnih iskustava koja možete doživjeti u kinodvorani, ali i drugdje.

5. Aferim! (Radu Jude)

Povijesni mini ep rumunjskog redatelja Radu Judea, prati potragu oca i sina žandara za odbjeglim Romom koji je bludno sagriješio sa gospodarovom ženom. Radi se o crno humornom, ultra zabavnom putovanju rumunjskim selendrama i zabitima koje nastanjuju tamošnji svećenici, seljaci, razbojnici, vlastelini i nacionalne manjine. Predrasude, rasizam i najsočnije psovke koje je ljudski rod ikad izgovorio u ovom šarmantnom spoju post modernog vesterna i jugoslavenskog ’crnog vala’ nisu u funkciju pukog oživljavanja nekih prošlih vremena, već služe i kao upozorenje na ono što se događa danas.

Balkan je još uvijek pun barbara, rasizam u istočnoj Europi se niti ne skriva, a hvaljenje ratnim zločinima i inim divljaštvima kao da je dokaz muškosti u ovim krajevima. Jude savršeno vlada mizanscenom, a Teodor Corban briljantan je u glavnoj ulozi.  „Aferim!“, u nas prilično bezveznog prijevoda „Bravo!“, dobitnik je Zlatnog medvjeda u Berlinu za režiju.

6. Sicario (Denis Villeneuve)

Bitka Sjedinjenih Američkih Država s narkokartelima jednako je konfuzna kao i ona s terorističkim grupama. Nasilje rađa nasilje, a smrtonosni pipci tih kriminalnih organizacija, zbog američke intervencije ili unatoč njoj, nezaustavljivo se šire.

Denis Villeneuve i njegov direktor fotografije Roger Deakins svijet vide slično kao legendarni mađarski redatelj Miklós Jancsó u svojim remek-djelima „Crveno i bijelo“ i „Ljudi bez nade“. Poput Boga koji ne intervenira, velikim dijelom iz ptičje perspektive ili preko nadzornih sustava, oni promatraju pijune koji ginu i nezaustavljive transakcije zlom koje ne staju ni trenutka. Samo što svijet „Sicarija“ nije planet Zemlja, već deveti krug pakla u kojem se jedino snalaze narkošefovi, latinoosvetnici i američki kauboji u potrazi za adrenalinom.

Naše oči u taj svijet su one Emily Blunt, izvrsne u ulozi poštene i naivne američke policajke čiji se strah ne manifestira dramatičnim dijalozima, već široko raširenim zjenicama i litrama znoja. No ovdje za takve nema mjesta. „Sicario“ ponešto gubi kompas tek u posljednjih 20-ak minuta kad prelazi u priču o osveti. I taj je dio uzbudljivo režiran iako izvan konteksta fabule. Ipak, jedan je od najboljih filmova godine.

7. Magic Mike XXL (Gregory Jacobs)

Režije nastavka jednog od najboljih filmova Stevena Sodebergha, prihvatio se njegov asistent Gregory Jacobs. Socijalna komponenta priče ovdje je stavljena u drugi plan, te je ideološki Magic Mike XXL najsličniji  ’hang-out’ filmovima velikog Howard Hawksa .

Isto tako Magic Mike je nešto poput neonskog mjuzikla 21.stoljeća koji ljudsko tijelo promatra kao savršeni senzualni stroj. Film o muškim striperima bio je i tema eseja progresivnog filmskog teoretičara Petera Labuze koji ukazuje na činjenicu kako ovaj film zahvaljujući svojoj digitalni fotografiji koja (za razliku od 35 milimetarske filmske vrpce) tretira tamnoputa tijela kao standard, što je u SAD-u i Hollywoodu kao još uvijek dominantnom bijelom svijetu revolucionarni pomak.
Magic Mike XXL uz sve to ’feel good’ je film godine.

8.Mrska osmorka (Quentin Tarantino)

U posljednjem Tarantinovom ostvarenju reference na ostale manje i više poznate filmske klasike kao i fetiši legendarnog metafilmaša  svedene su na minimum. Tek drugi film u posljednjih dvadeset godina koji je snimljen u veličanstvenih 70 mm atmosferu crpi iz mizantropskog špageti vestern klasika ’Velika tišina’ dok je fabulu najbolje opisati kao hibrid priču Agathe Christie i trilera Alfreda Hitchocoka.

„Mrska osmorka“ od strane kritike je, apsolutno nepravedno, najslabije ocijenjen film u karijeri Quentina Tarantina. Provokatoru i infantilnom čudaku zamjeraju čak i što se na krajnje politički nekorektan način, ozbiljnije nego ranije, dotaknuo pitanja rasnih problema i američke povijesti.

Gledatelji na Balkanu zasigurno će moći povući mnogo paralela sa likovima koji nastanjuju ovaj okrutni, crnohumorni svijet krvi, laži i mitova. Ukoliko ste, pak, u kinu samo radi zabave, a ne smeta vam nasilje, u filmu možete uživati čisto kao zanatski dojmljivoj mješavini vesterna i trilera. Samuel L. Jackson nakon „Paklenog šunda“ odigrao je najbolju ulogu karijere, Jennifer Jason Leigh najbolju, a glazba Ennia Morriconea je veličanstvena, baš kao i tužni, apokaliptični song Roya Orbisona koji zatvara film.

9. Saulov sin (Laszlo Nemes)

Pobjednik službenog programa 13. Zagrebačkog filmskog festivala jedan od najstrašnijih horora ikad snimljenih, te uz „Schindlerovu listu“, premda se radi o potpuno drugačijem prikaza strahota holokausta, najbolji igrani film o toj temi. Ovdje nema ništa od Spielbergova patosa, suze i tuga kod gledatelja zamijenio je osjećaj  tjeskobe, užasa i gadosti prema svemu što je ljudsko.

Sonderkomando, jedinica židovskih zatvorenika zaslužena za odvođenje žrtava u spalionice, a čiji pripadnici žive tek koji mjesec dulje od ostalih Židova, funkcioniraju kao savršeno efektivna radna snaga, a protagonisti filma brutalni su šljakeri smrti. Jedini čin, koji se u ovom paklu čini ljudskim, kada Saul odluči pod svaku cijenu pokopati onoga za koga tvrdi da je njegov sin, pokaže se kao sebičan i iracionalan potez bezumnika koji tako uništi plan za pobunu Sonderkomanda.

Mađarski redatelj Laszlo Nemes, čiji je ovo prvijenac, snima kamerom iz ruke a  u krupnom planu najčešće je Saul, dok su ostali protagonisti i događaji drugom planu, te se često vide samo kao obrisi. Takav postupak zahtijevao je da zvuk dočara sve užase logora, od vriskova zapaljenih ljudi do demonskih naredbi nacista i Sonderkomanda. Zaboravite sve horore natprirodne tematike, pravo zlo je u ljudima i ideologijama, a znakovito je da ovaj film dolazi iz žicom ograđene Mađarske. Saulov sin je podijelio kritičare i publiku.  Hoće li vam se kontroverzni film svidjeti ili ne ovisi i o tome jeste li spremni prihvatiti njegov koncept.

10. Tangerine (Sean Baker)

Film o transseksualnim prostitutkama Los Angelesa funkcionira poput Cinema Verite uradaka. Dokumentaristički pristup priči, prirodni dijalozi u sintezi sa sanjivim kalifornijskim suncem, šarenim bojama koji izbijaju iz svakog kuta grada, kao i iz životopisnih likova zajedno tvore vizualno najljepši film godine.

Film je sniman na iPhoneu 5 . Naravno, bez post produkcije stvari ne bi obili ovako divne, no tematski kao i estetski radi se o revolucionarnom filmu. Sean Baker je novo važno ime nezavisnog filma.

 

11. Spotlight (Tom McCarthy)

Dragocjen i rijedak baš poput dobrog istraživačkog novinarstva Spotlight redatelja Toma McCarthyja, važan je dokument jednog  vremena, kao i ljubavno pismo novinarskoj profesiji. Na početku 21. stoljeća otkrivena pedofilska afera u katoličkoj crkvi uzdrmala je temelje ne samo te institucije nego i grada Bostona. Glumci se ponašaju i izgledaju poput novinara, a samo istraživačko novinarstvo prikazano je kao rudnički posao, plemenito, opasno, no ne i previše atraktivno zanimanje. Jedina mana filma je što je dvadesetak minuta predug i tu bi lijepo sjela čvrsta urednička ruka.