Što jedan film označava kultnim? Opće prihvaćena definicija bila bi da je riječ o filmu koji „ne prolazi“ s vremenom, već zadržava staro i stječe novo kultno sljedbeništvo kroz godine i desetljeća nakon premijere bez obzira bio on na početku uspješan ili je potonuo na blagajnama. Druga definicija  kojoj je sklonija akademska filmska zajednica nema veze s publikom, već  sa strukturom, odnosno pristupu temi. To su, dakle, avangardni filmovi koji se kreću neistraženim tematskim teritorijima, koji koketiraju s tabuima..., na potezu od „Andaluzijskog psa“ do „Noći živih mrtvaca“, sve ono što je opozitno mainstream filmovima, pa čak i ako su toliko smeće da su dobri. I nije nužno da je riječ o nezavisnim produkcijama. Ali je nužno staviti ih u vremenski kontekst, jer ono što je bilo provokativno 1965. ili 1975. danas je u pravilu dječja emisija s obzirom na količinu nasilja i raznih bizarnosti smo izloženi svakodnevno s TV ekrana i kaotične mreže zvane Internet.

Dakle, po raznim se kriterijima može jedno djelo sedme umjetnosti okarakterizirati kao kultno i gotovo sve te kriterije ispunjavaju „Ratnici podzemlja“ Waltera Hilla. Oni su po objavi 1979. godine bili prezreni od filmske kritike, izazivali prijepore i sukobe, i s vremenom samo bildali svoju reputaciju, doživjeli spin off kroz video igru, strip, lutke, ima web stranica koja se bavi samo detaljima o filmu, postoje fan klubovi, obljetnice i „banda“ koje se danas fura na Warriorse, ali više kao društveni klub, nemaju nikakve veze s kriminalom.  Film je to kojem se od vremena do vremena vraća stara publika i na koji se navlače nove generacije poštovatelja. Film čiji su dijalozi (ne treba ići dalje od „can you dig it“ i „warriors, come out and play“) i scene postala opća mjesta pop kulture.

Riječ je o priči posuđenoj iz starogrčke književnosti, točnije Ksenofontove „Abanaze“ koja se bavi istinitim događajem četiri stoljeća prije Krista kad je grčka plaćenička vojska zvana „Deset tisuća“ predvođena Kirom mlađim pokušala preoteti perzijsko prijestolje Kirovom bratu Artakserksu i upala u stupicu. Naime, Kir je na početku puča ubijen, a vojska se obezglavljena našla usred neprijateljskog Perzijskog carstva, negdje između Tigrisa i Eufrata, a pred novim vođama je bila naizgled nemoguća misija da se iz dubine neprijateljskog područja probiju do sigurnosti obala Crnog mora.

Skoro 25 stoljeća kasnije njujorški socijalni radnik, književni debitant u 40-oj Sol Yurick daje priči distopijski karakter s fokusom na crnačku bandu koja se nakon neuspješnog pokušaja ujedinjenja podzemlja suočava s istim izazovom kao i grčka vojska u Perziji; kako da se osmorica uličnih ratnika iz Bronxa s glavom na ramenu od sumraka do zore dokopa plaža Coney Islanda, a za vratom su im sve bande New Yorka.

Cyrus, šef najjače bande u New Yorku  Gramercy Riffsa dosjetio se riješiti problema policije u New Yorku kroz suradnju svih bandi koje bi vladale ulicama jer ih je zajedno pet puta više nego policije. U Van Cortlandt Parku u Bronxu saziva klauzuru (da upotrijebimo pomodnu riječ iz recentnog domaćeg političkog rječnika), na kojoj će svaka banda biti predstavljena s devet nenauružanih članova. Sve krene po planu, no završi naopako, policija je nanjušila veliki skup, u metežu Cyrusa iz pištolja ubija Luther, psihopatski vođa delegacije The Rogues i optužuje lažno pred masom vođu Warriorsa Cleona koji bude na licu mjesta zatučen. Glas se brzo raširio; Warriorsi su ubili Cyrusa, preostala osmorica ne smiju stići živi na Coney Island.

Potpisnik ovih redova kao i gomila vršnjaka gledalo je kroz desetljeća „Ratnike podzemlja“ nebrojeno puta;  premijerno u jesen 1980. kad je film stigao u naša kina je svakako bilo najintenzivnije iskustvo, pravi kulturni šok za jednog jedanaestogodišnjaka, pa onda utvrđivanje gradiva dva puta u ta dva tjedna igranja. Gutalo ga se nekritički, na razini fenomena i dječje fascinacije svijetom nezamislivom klincu iz dosadnog socijalističkog radničkog grada. Kasnija gledanja nasnimljenih VHS kazeta užasne kvalitete iz videoteka nisu umanjivala draž i vizualni hendikep dao je prostora analiziranju priče i prve natruhe onog što mu je kritika od početka prigovarala.

Naime, koscenarist i redatelj Walter Hill se naizgled uopće nije bavio razradom likova ni društveno/socijalnim kontekstom, sve je reducirano na krajnje simplificiranu priču o preživljavanju.

Treći mah gledanja Warriorsa u recentno doba nije motiviran samo pojavom directors cut verzije koja od novosti zapravo donosi samo, tehničkim rječnikom rečeno, „tweak“ originalne verzije u vidu početaka ključnih kadrova kao statične stranice stripa koja se pretvara u živu sliku. Sad je na internetu dostupniji nego ikad i toliko su puta u prošlosti vjerni obožavatelji platili  njegovo gledanje da se već „amortizirao“ i da se sad ne moramo libiti priznati kako smo „directors cut“ verziju filma skinuli s neta – ilegalno.  

Nadalje, HD tehnologija i nestvarno široki ekrani u odnosu na nekadašnje kante od 66 cm s katodnom cijevi, podsjetili su na iznimnu vizualnu snagu filma, vjerojatno njegovu najjaču stranu. Za kameru je bio zadužen Andrew Lazslo, mađarski Židov koji se poslije Auschwitza i drugih njemačkih logora uspio dokopati New Yorka gdje je 20 godina gradio karijeru kamermana i dočekao priliku da u jednoj niskobudžetnoj produkciji zabilježi neke od najdojmljivijih njujorških eksterijera na celuloidnoj traci ikad. Film je nastao u vremenskoj i financijskoj stisci i čini se da mu je upravo to pomoglo da ne postane pretenciozno preproducirano smeće, već film izuzetne razine autentičnosti, s tek nekoliko „rupa“ vezanih uz scenarij, no o tome malo kasnije.

Larry Gordon, Hillov prijatelj i producent gotovo slučajno je na nekoj rasprodaji kupio Yurickov roman „The Warriors“, oduševio se toliko da je odmah kontaktirao izdavača i iz svog džepa platio pravo na snimanje filma. Hillu se priča svidjela no smatrao je da nema studija koji bi se upustio u snimanje filma koji će vjerno pratiti predložak. Ipak je bila riječ o uznemirujućoj distopiji prepunoj nasilja, bilo je uključeno i silovanje i homoseksualizam, a u bandi nije bilo bijelih članova. Kako se Paramount odlučio riskirati uz određene kompromise u adaptaciji originalne priče, a Hillu je na čekanje stavljen western koji je bio u fazi pretprodukcije, svi su se bacili naglavce u ovaj projekt i od „zelenog svjetla“ Paramounta do dolaska „Ratnika podzemlja“ u kina prošlo je samo deset mjeseci. Sve se zapravo poklopilo savršeno.

Iako bi se Waltera Hilla moglo smatrati kao redatelja „teške ruke“, s malo osjećaja za nijanse i dublja značenja, on je zapravo prije negoli je stao iza kamere imao plodnu scenarističku karijeru kao mladić, spomenimo samo Peckinpahov „The Getaway“ s Steveom McQueenom. Hillov pogled na scenaristiku iz cipela je izuo pisani predložak Alexa Jacoba za Point Blank kojeg je dobio negdje 1972. i u njemu vidio iskonsku snagu kratkih scenskih uputa i minimalističkih dijaloga, nasuprot nakićenom sentimentalizmu mainstreama. Otad Hill pokušava pisati scenarije u gotovo haiku stilu, pa u njegovom podcijenjenom  trileru „The Driver“ iz 1978. ima tek 350 izgovorenih riječi.

Iste se šprance namjerno držao i u „Ratnicima podzemlja“; u njemu se tek naslućuje društveni kontekst, o pozadini svakog od glavnih likova ne znamo ništa niti kasnije doznajemo išta. Hill koristi uvodne scene ulaska u vlak devetorice uličnih ratnika s Coney Islanda da kroz kratke rečenice koje izmjenjuju između sebe i nedoumice oko sabora svih bandi, uvede gledatelje u jednostavnu radnju čiji se čiji se klimaks događa svega par minuta kasnije kad Cyrus okupljenim predstavnicima bandi iznese svoj plan preuzimanje ulica. Nakon toga, film se svodi na potjeru, ali ne običnu. Ta utrka za život ispunjena je živopisnim noćnim eksterijerima New Yorka, i ne manje živopisnim bandama koji su cijelo vrijeme Warriorsima za petama.

Kao što spomenusmo, tu se i 35 godina od nastanka krije najveća snaga filma. Iako je po „dubini“ poput crtića, resi ga visoka uvjerljivost i autentičnost. U ograničenim budžetskim i tehničkim uvjetima Andrew Laszlo je kao snimatelj je ostvario svoje životno djelo. Film se snimao 60 noći, i od svega što se u filmu vidi, samo jedna scena nije snimana na u autentičnim, nego studijskim uvjetima. Preciznije, ona u kojoj ih banda Punks napada u WC-u podzemne željeznice. Jednostavno, nije bilo tako velikog WC-a pogodnog za sukob dviju bandi pa su ga bili prisiljeni izgraditi.

Warriorsi na početku gube zapovjednika, što markantnog i šutljivog Swana gura u prvi plan kao ratnog vođu. On je kreiran poput središnjeg lika u spomenutom „The Driveru“. Njegovo kameno lice govori sve i ništa, on uglavnom šuti, on se ničeg ne boji, on najbolje funkcionira u gadnim situacijama, on je usamljenik o čijim motivima i porijeklu njegove superiornosti ne znamo ništa. Ostali „ratnici“ po putu otkriju poneku karakternu crtu, ali nije to ništa što bi se moglo nazvati razradom karaktera. No, baš kao i u „The Driveru“ to nije bio slučajan propust, već očita namjera i legitimna odluka koja se s vremenske distance čini ispravnom. U mokrim i prljavim ulicama, u nasilju, u dekadentnom okruženju, gotovo postapokaliptičnim izvanvremenskim „kulisama“ velegrada se između redaka može čitati distopijski društveni kontekst, usudili bi se reći, ništa manje jasno nego u po atmosferi sličnim remek-djelima iz tog doba, „Bladerunneru“ Ridleya Scotta i prvom „Mad Maxu“.

Zapravo, bolje je da Hill nije upoznao gledatelje društvenim backgroundom Warriorsa i ponirao duboko u karaktere, ulične bande su po vokaciji sitni kriminalci i sve što to nosi s tim, a u filmu se doimlju kao dobri momci s natruhama što bi se moglo nazvati moralnim kodeksom. Što manje znamo o njima, to lakše kroz film izbjegavamo suočavanje s logičkim tjesnacima i kontradikcijama kao posljedicama navedenih činjenica. Walter Hill ipak nije uspio izbjeći sve zamke svog minimalizma, odnosno redukciju autentičnosti filma na sasvim banalnom scenarističkom momentu. Naime, nakon što su shvatili da im je za petama svaka banda u gradu, Warriorsi su se drugog kraja New Yorka krenuli dokopati pješice i vagonima podzemne željeznice.  

U Yurickovom predlošku „Ratnici“ bar imaju predviđenu opciju bijega s prijateljem koji ih je trebao pokupiti autom, ali to se izjalovi pa kreću odiseju gradom. Hill se odlučio ne zamarati ni tim detaljem. Film je fikcija i tako ga treba prihvatiti, no i s malo kritičkog odmaka kod ponovnog gledanja teško je progutati činjenicu da se jedna opaka ulična banda nije dosjetila otići do prve ulice, provaliti u prvi auto, spojiti žice, odjuriti preko Bruklinškog mosta i Belt Parkwaya u sigurnost Coney Islanda. To valjda dođe kad se film ide ozbiljnije secirati.

U vrijeme pojavljivanja čini se da su „Ratnike podzemlja“ svi shvatili preozbiljno. Prvo ga je tadašnja kritika proglasila plitkim macho filmom i osudila zbog izostanka društvene kritike, a onda su krenuli krvavi incidenti u kinima. Samo nakon tri dana nakon početka prikazivanja, na projekciji u Palm Springsu došlo je do prvog ubojstva kao posljedice sukobljavanja pravih bandi koje su zajedno gledale film, dan kasnije dogodilo se još jedno ubojstvo u lobiju kina u Oxnardu, Kalifornija, da bi - nakon što su na Istočnoj obali u Dorchesteru članovi jedne bande nožem nasmrt izboli 16-godišnjeg dječaka – vlasnici 200 kino dvorana u SAD-u angažirali naoružane čuvare, a ostala kina su jednostavno skinula film s programa. Film je zaradio peterostruko od uloženog, mogao je i više da nije stekao reputaciju filma na čijim se projekcijama moglo ostati bez glave.

No, kad su „The Warriors“ odležali i na film se počelo gledati čisto artistički ili kao na zabavu, počeo je zadobivati  snažan kultni status. Kritičari su sasvim redefinirali stav (danas na Rotten Tomatoes drže ocjenu od 91% pozitivnog odziva), Entertainment Weekly stavio ga je visoko na listu „kultnih“ i „kontroverznih“ filmova svih vremena. A publika? Publika mu se periodički vraća, i zahvaljujući HD kopijama dostupnim na internetu stvaraju se nove generacije obožavatelja. Vrijeme je nagradilo „Ratnike podzemlja“ sasvim zasluženo. Can you dig it? Caaaaan you dig iiit?

Sigourney Weaver otpala zbog Aliena, De Niro odbio sporednu ulogu Osim što su bili u vremenskoj i financijskoj stisci, producenti i redatelj Hill imali su nesreću da se u to vrijeme u New Yorku snimalo još pet filmova pa se pojavio problem s glumačkom družinom. Mogu se pronaći podaci kako je Walter Hill namjeravao angažirati Orsona Wellsa kao naratora, da je Sigourney Weaver trebala nastupiti u glavnoj ženskoj ulozi, ali je u međuvremenu angažirana u „Alienu“ gdje je Hill imao aktivnu ulogu kao jedan od onih koji su razvijali scenarij te kao producent. Jedna od sporednih uloga (za lik Cowboya) navodno je ponuđena Robertu de Niru, no on je odbio što se čini prilično logičnim s obzirom da je već bio Scorseseova zvijezda (Ulice zla, Taksist)), da je iza sebe imao ulogu u „Kumu“ i upravo snimio velik Ciminov film „Lovac na jelene“. Na kraju, osim Labuda, Michaela Becka kojeg je Hill zamijetio prije, svi ostali su izabrani na audicijama iz velikog njujorškog bazena mladih glumaca. I nitko nije poslije napravio veliku karijeru, dapače, neki su se i povukli iz glumačke profesije. Iz recentnih vremena pamtimo jedino neobuzdanog Ajaxa, odnosno Jamesa Remara koji je uskrsnuo kroz superpopularnu seriju „Seks i grad“. Možda je i bolje tako, nepoznata glumačka postava samo prisnažuje auru autentičnosti filma.

 

		Bezvremenska glazba Barryja De Vorzona dostojanstveno ostarjela Da budu dosljedni, tvorci „Ratnika podzemlja“ su i za originalnu glazbu angažirali lokalnog kompozitora, ali u ovom slučaju ne početnika. Njujorčanin Barry De Vorzon činio se idealnim izborom za poklapanja vizualnog i zvučnog u jednom filmu potjere s obzirom na njegovu tadašnju reputaciju. Na neki način, De Vorzon je samo nastavio tamo gdje je započeo s glazbenom podlogom u krimi TV seriju S.W.A.T., efektnim tvrdim i brzim funkom baziranim na temeljima koje je sazidao Isaac Hayes svojom temom za blaxploitation film „Shaft“. U nezaboravnoj uvodnoj temi što nas uvodi u The Warriors i još jednoj epskoj sceni potjere Baseball Furiesa, Barry De Vorzon na funk je dodao distorziranu gitaru i disko ritma, ali hladne i triler/zlokobne atmosfere. Nema sumnje, glazba u ovom filmu je dostojanstveno ostarila, zvuči izvanvremenski i još je jedan od elemenata zbog kojem se „Ratnicima podzemlja“ može pripisati epitet „kultni“.