„Saulov sin“ zasluženi je pobjednik službenog programa 13. Zagrebačkog filmskog festivala. Ne samo da se radi o najboljem ostvarenju viđenom na festivalu, računajući sve kategorije, već je ovaj mađarski film jedan od najstrašnijih horora ikad snimljenih, te uz „Schindlerovu listu“, premda se radi o potpuno drugačijem konceptu prikaza strahota holokausa, najbolji igrani film o toj temi. Ovdje nema ništa od Spielbergova patosa, suze i tuga kod gledatelja zamijenio je osjećaj  tjeskobe, užasa i gadosti prema svemu što je ljudsko.

Sonderkomando, jedinica židovskih zatvorenika zaslužena za odvođenje žrtava u spalionice, a čiji pripadnici žive tek koji mjesec dulje od ostalih Židova, funkcioniraju kao savršeno efektivna radna snaga, a protagonisti filma brutalni su šljaker smrti. Jedini čin, koji se u ovom paklu čini ljudskim, kada Saul odluči pod svaku cijenu pokopati onoga za koga tvrdi da je njegov sin, pokaže se kao sebičan i iracionalan potez bezumnika koji tako uništi plan za pobunu Sonderkomanda. Mađarski redatelj Laszlo Nemes, čiji je ovo prvijenac, snima kamerom iz ruke a  u krupnom planu najčešće je Saul, dok su ostali protagonisti i događaji drugom planu, te se često vide samo kao obrisi. Takav postupak zahtijevao je da zvuk dočara sve užase logora, od vriskova zapaljenih ljudi do demonskih naredbi nacista i Sonderkomanda. Zaboravite sve horore natprirodne tematike, pravo zlo je u ljudima i ideologijama, a znakovito je da ovaj film dolazi iz žicom ograđene Mađarske.

I drugi najbolji film ovdje viđen dolazi iz istočne Europe. „Aferim!“ , povijesni mini ep rumunjskog redatelja Radu Judea, prati potragu oca i sina žandara za odbjeglim Romom koji je bludno sagriješio sa gospodarovom ženom. Radi se o crno humornom, ultra zabavnom putovanju rumunjskim selendrama koje nastanjuju tamošnji svećenici, seljaci, razbojnici , vlastelini i nacionalne manjine.  Predrasude, rasizam i najsočnije psovke koje je ljudski rod ikad izgovorio u ovom šarmantnom spoju post modernog vesterna i jugoslavenskog ’crnog vala’ nisu u funkciju pukog oživljavanja nekih prošlih vremena, već služe i kao upozorenje na ono što se događa danas. Balkan je još uvijek pun barbara, rasizam u istočnoj Europi se niti ne skriva, a hvaljenje ratnim zločinima kao da  je dokaz muškosti. Jude savršeno vlada mizanscenom, a Teodor Corban briljantan je u glavnoj ulozi.  „Aferim“, u nas bezveznog prijevoda „Bravo!“, dobitnik je Zlatnog medvjeda u Berlinu za režiju, Rumunjski je kandidat za Oskara, a ovdje se prikazivao u sklopu programa „Ponovo s nama“.

"Priča nad pričama" najveće razočaranje

U istom programu prikazan je i talijanski film „Priča nad pričama“, najveće razočaranje festivala. Prvi film Mattea Garronea na engleskom jeziku inspiriran je kolekcijom priča napolitanskog pjesnika iz 17 stoljeća Giambattista Basilea, a glavne uloge igraju holivudske zvijezde Salma Hayek i John C. Reilly, te najpopularniji europski glumac Vincent Cassell. „Priča“ je trebala biti epski spoj bajki iz davnina koje korespondiraju sa današnjim vremenima. No, Garrone, ne zna kako ispričati priču. Ukoliko se netko odluči za ovakav koncept, osim što mora biti vizualno pismen, redatelj ovakvih projekata mora biti i veliki pripovjedač, a Talijan to nikako nije.

Tek je nešto bolji dojam ostavio dobitnik Zlatnog Lava u Veneciji, kolosalno precijenjeni „Izdaleka“. Film je nastao prema scenariju Meksikanca Guillerma Arriage autora najuspješnijih Innarituovih filmova, režije se prihvatio Lorenzo Vigas iz Venezuele, dok je direktor fotografije bio Čileanac Sergio Armstrong. Nažalost, ova na papiru dream-team latinoamerička kombinacija nije uspjela stvoriti velik film, kakav „Izdaleka“ prati glas u određenim filmofilskim krugovima. 

Vigas zna kako puls grada prenijeti na celuloidnu vrpcu, glumci mu izgledaju, ponašaju se i kreću dokumentaristički vjerno, dok istovremeno glume iznutra, znajući kako gledatelju prenijeti ono tajno i neizrečeno. No, problem je u scenariju Arriage, koji kao da pod svaku cijenu mora udovoljiti svim kriterijima i dosadnim pravilima festivalskog filma.

Puno dojmljiviji bio je jedan drugi film iz Južne Amerike. „Neonski bik“ je pravi dragulj ovog festivala, te uz ranije spomenute istočnoeuropske filmove najbolje što se moglo vidjeti na ovogodišnjem Zagrebačkom filmskom festivalu. Redatelj i scenarist  Brazilac Gabriel Mascaro, umjetnik koji je svoje radove izlagao u najprestižnijim europskim muzejima , ideju možda i crpi iz Peckinpahovog „Junior Bonnera“, no radi se o potpuno unikatnom filmu. Naoko grubi glavni lik filma, Juliano Cazarré, koji neodoljivo podsjeća na napadača Chelsea Diega Costu, želi se baviti dizajniranjem ženske odjeće, jedan drugi kauboj provodi više vremena radeći frizuru od svih žena u filmu, dok lijepa striptizeta Galega po danu vozi kamion i popravlja automobile. Isto tako Galega igra ulogu koju inače u ovakvim filmovima imaju muškarci; želi da njena kćer Cacá, inteligentna i socijalno neuklopljena  djevojčica koju više zanimaju konji nego škola i koja pod svaku cijenu želi ostati na rodeu, ode kod oca jer smatra da se ona ne može adekvatno brinuti o njoj, a želi i živjeti slobodno. Takva zamjena rodnih uloga možda zvuči kao scenaristički trik da istakne poantu, no zapravo se radi o iskrenom prikazu modernog svijeta i uloga koje muškarci i žene igraju u njemu.  Duboko senzualnog stila, Mascaro ljudsko tijelo vidi kao božji instrument ne bitno radi li se o erotskom plesu , šivanju  ili jahanju bika, a gotovo deset minuta seksa trudnice i glavnog junaka snimljene u jednom kadru pomiče granice prikaza ljudske intimnosti na filmu.

Sorrentinov davež s velikim glumcima

Belgijsko francuski projekt „Bijeli vitezovi“, Joachima Laffosea, redatelja ’hanekeovske’ “Izbezumljenosti“, solidno je ostvarenje. Izvrsni Vincent London i njegova ekipa u ratom razorenom Čadu, pokušavaju spasiti djecu iz toga pakla, te ih dovesti do Europe i njihovih udomitelja. No, pravila su strogo definirana. Dijete ne smije biti starije od pet godina, te mora biti bez oba roditelja. Takva pravila čine kao da se cijela humanitarna akcija doima poput frustrirajuće birokratske procedure. Srca humanitaraca su na pravom mjestu, no oni su ovdje tek birokrati s malo više ideala, a proces selekcija koga se može spasiti, a koga ne čini da se cijela stvar čini poput prirodne selekcije koja nemilosrdno odlučuje tko zaslužuje živjeti.

U Laffoseovom filmu ima nešto od beznađa i nemogućnosti promjene društva kojeg nalazimo u tv seriji „Žica“,a treba spomenuti i kao redatelj snima akciju poput najboljih majstora tog žanra, s izvrsnim osjećajem za prostor, gdje vjetar, prašina i sunce postaju glavni protagonisti.

Veliko zanimanje publike izazvao je novi film Paola Sorrentina, „Mladost“. Kad je dobio Oskara za „Veliku ljepotu“, mediji, pogotovo talijanski, toga šarmantnog šarlatana prozvali su novim Fellinijem. Nažalost, „Velika ljepota“ samo je drugorazredna kopija „Dolce vite“, no lako je razumjeti zašto je taj 'šund za intelektualce' nakrcan metaforama, citatima, europskom dekadencijom i priprostim humorom bio privlačan publici s obje strane Atlantika.

Nakon uspjeha tog filma Sorrentino je odlučio biti još ambiciozniji pa je, nakon što je na engleskom jeziku nekoliko godina prije surađivao sa Seanom Pennom, ponovno okušao sreću s holivudskom družinom.
Radnja „Mladosti“ događa se u mondenu švicarskom hotelu u kojem živi najraznolikija skupina kreativaca, idola nekih drugih vremena i bogatih propalica. Tako filmske legende Michael Cane i Harvey Keitel filozofiraju o životu i citiraju književne klasike, a pretili Diego Armando Maradona u ulozi sama sebe tehnicira teniskom lopticom dok mu žena vuče aparat za disanje koji ga održava na životu. Sorrentinova kamera jednako je zadivljena staračkim tijelima kao i nestvarno lijepim ženama. Film puca od viška ideja i jasno je da Sorrentino nije ni izbliza velik, čak ni dobar autor, kao što mnogi vjeruju.    

„Macbeth“, Australca Justina Kurzela, premda zasigurno neće biti zapamćen kao jedan od najboljih Shakespeareovih adaptacija, vizualna je poslastica. Kurzel Macbetha vidi kao impresionistički akcijski spektakl, gdje se vratovi se režu u slow motionu, a smjesa blata i krvi najbolja je šminka. Veličanstveno škotsko gorje i spomenuta režija scena borbi najdojmljiviji su dijelovi filma. Michael Fassbinder, najbolje glumi tijelom, dok Marion Cotillrad to isto ponajprije radi licem, što nije najbolja kombinacija za adaptaciju djela engleskog barda. Najsjajnija zvijezda ovdje je direktor fotografije Adam Arkapaw.