Godine 1979. George Miller  inspiriran smrtonosnim australskim autoputovima i fatalnim ozljedama  kojih se nagledao radeći u tamošnjoj hitnoj službi snima prvi nastavak "Pobješnjelog Maxa". Radilo se o niskobudžetnom filmu o post apokaliptičnim bandama i jednom čovjeku željnom osvete. Ograničeni budžet samo je pojačavao osjećaj  tjeskobe i straha koje su isijavali iz svakog kadra Millerove distopije.

Pet godina kasnije Kanađanin James Cameron za vrijeme produkcije kraha zvanog ’Piranha 2’ potaknut noćnom morom, izazvanom emocionalnim i artističkim traumama koje je proživljavao u tom razdoblju, dolazi na ideju za znanstveno fantastični film "Terminator" koji će postati opće mjesto popularne kulture osamdesetih, a kasnije će se transformirati u franšizu koje će  poharati kino blagajne od Los Angelesa do Tokija i natrag.

Nešto skuplji od australskog  filma, točnije oko deset puta (Pobješnjeli Max došao je nešto više od 500 000 dolara, a Terminator  6.4 milijuna, no za hollywoodske računice radilo se o sitnišu) zaradio je  na domaćem box officeu 78.4 milijuna. Los Angeles hair metal bendova i tobožnjeg hedonizma 80-ih, kod Camerona se prije činio onakvim kakvim su ga prikazivali kalifornijski hardcore bendovi, smetlištem Reaganovog neoliberalizma.  

Cameron tvrdi da su za takvu sliku svijeta bili zaslužni Carpeneterovi filmovi, te Pobješnjeli Max. Osim turobne slike svijeta i izrazitog autorstva koje danas kronično fali žanrovskom filmu, ova dva filma su zaslužni i za rađanje filmskih ikona. Mel Gibson, koji je za svoj prijašnji film dobio 400 dolara, došao je na audiciju natečenog lica punog modrica,  potrgane majice, jedva trijezan... 

Ljudima iz agencije je ipak bio zanimljiv. - Trebaju nam čudaci - rekao je jedan od njih. Za dva tjedna kada se vratio, ozljede su zacijelile, odjeća je bila čista, producenti ga nisu iz prve prepoznali. Ostalo je povijest. Prve impresije često budu najtočnije.

Arnold Schwarzenegger već je bio na putu prema slavi. Konan je bio samo početak, a sada mu je trebao film koji će tog bolesno ambicioznog Austrijanca zauvijek lansirati u besmrtnost. – Kada sam se prvi puta sreo s Arnoldom nisam bio siguran da je on pravi čovjek za tu ulogu. Terminatora sam zamišljao kao jednog od nas, nekoga tko se ne izdvaja od ostataka populacije. U tome je ležala njegova specifičnost. Schwarzenegger je izgledao poput nadčovjeka, fizički nadmoćnog svima oko sebe - priča Cameron.  

Režiser je čak razmišljao da inscenira svađu s Arnijem kako bi izbjegao pritisak studija i uzeo nekog drugog za glavnu ulogu. Ni sam glumac nije bio presretan što će glumiti u filmu. Film je nazvao ’sranjem koji će snimiti dok čeka prave stvari’. Ipak, filmski bogovi su posložili stvari. Schwarzenegger i Cameron su nekako kliknuli, a Terminator je snimljen.

Nekoliko godina kasnije na red su došli i nastavci. „Drumski ratnik“ 1985. godine postavio je nove standarde prema kojim gledamo akcijske filmove, a „Terminator: Sudnji dan“ pokazao se kao impresivni spoj super velikog budžeta i autorske vizije i vještine. Miller je snimio i trećeg Maxa, čije su pojedine scene bile jače od ukupnog dojma. Ipak, autorski potpis bio je jednako uočljiv. Mel Gibson i Schwarzenegger su kraj osamdesetih dočekali kao ultimativne super zvijezde, a Cameron i Miller dobili ključeve koji će otvoriti trezore najvećih studija kako bi financirali svoje projekte. Kanađanin je nastavio realizirati svoje kibernetičke snove, dok je Miller snimao nešto drugačije projekte, o kojima je na ovom portalu već bilo riječi.

Sudbina ili zakon tržišta u godini 2015. obje franšize vratili su u kino dvorane, te su se tako spiritualni srodnici konačno i kronološki uskladili. No, sve sličnosti i poveznice sada su potpuno izbrisane, a pristupi, te još važnije rezultati  potpuno su različiti. „Pobješnjeli Max: Divlja Cesta“ platonski je ideal akcijskog filma 21. stoljeća, dok je „Terminator: Genisys“ najlošiji blockbuster unazad nekoliko godina.

Koliko je Pobješnjeli Max dobro prihvaćen čak i u najvišim snobovskim krugovima govori činjenica kako je većina kritičara na festivalu u Cannesu bila složna kako se radi o najboljem filmu prikazanom tamo. Kada jedan žanrovski film dobije takvo priznanje u društvu renomiranih art imena poput Hou Hsiao-hsiena, Yorgosa Lanthimosa, Jia Zhangkea, te Apichatponga Weerasethakula jasno je da se radi o velikom filmu.  

Skalpelom je odstranjen svaki dio masnog tkiva, dramaturških kompromisa nema, mješavina adrenalina i nitroglicerina smrtonosno je zavodljiva, a i najsitniji detalji vezani uz dizajn odjeće, automobila i medicinskih pomagala konstruirani su pažljivo poput švicarske urice. Miller je stvorio cijeli novi svijet sazdan od prašine, krvi, grotesknih spodoba i nepreglednih pustinja koji se čini neugodno stvaran i lako opipljiv. Prisutnost prirodnih elementa kao kod Akire Kurosawe isto tako su važni  dijelovi  ovog post apokaliptičnog remek djela.  

"Divlja cesta" je u svojoj osnovi feministički film u kojem napredak društva ovisi o ženama. Glavne heroine likovi su koje utjelovljuju prelijepe Charlize Theron i Zoë Kravitz, Max je često samo pasivni pratilac, stari su muškarci zli i posesivni, a mladi ratnici topovsko meso. Dok je Miller odustao od Gibsona i zamijenio ga mlađim, potentnijim Tomom Hardyem, koga je pritom sveo na gotovo sporednog lika, franšiza Terminatora religiozno se vratila svome heroju Schwarzeneggeru.

No, Camerona više nema. Prijašnja dva nastvaka, post Cameronove ere; ‘Terminator 3’ (2003) i ‘Terminator: Spasenje’ (2009) , djela su režisera neusporedivo manje vizije i tehničke vještine, Jonathana Mostowa i McG-a, a ovoga puta kormila se prihvatio prekaljeni televizijski zanatlija Alan Taylor, koji iz sebe ima i bezvezni ’Thor’. Pokušavajući biti istovremeno autoironičan i služiti kao posveta originalu „Terminator: Genisys“ ispada poput nečega što je sklopilo autorski i zanatski nezrelo dijete.

Teško se prisjetiti  kada je u nekoj A produkciji glavnu ulogu igrao glumac s toliko malo karizme kao što je Jai Courtney. Slatka Emilia Clarke (Daenerys iz "Igara prijestolja") doima se poput djevojčice u školskoj predstavi koja se igra Sarah Connor, a kemija između dvoje navedenih likova uopće ne postoji. Dok su u posljednjem Pobješnjelom Maxu frenetične akcijske scene impresivni spoj kaskaderstva stare škole i suvremenog CGI-a, kod Terminatora one su plastične, predvidljive, baš kao i cijeli dosadni, sterilni svijet ’Genisysa’.

Ako baš morate pogledati posljednjeg Terminatora neka to bude zbog Arnolda Schwarzeneggera. Sa svojim urođenim, često podcijenjenim tajmingom za komediju i finom dozom autoironije na prijašnje dijelove koju jedino on uspijeva donekle isfurati, bivši guverner je jedina svjetla točka ovog slabog filma.

George Miller svoj serijal i dalje tretira poput vlastitog djeteta, dok je danas franšiza Terminatora tek poslovni projekt u rukama posve neinventivnih ljudi. Proslovni projekt koji je doživio i zasluženi fijasko na američkom box officeu.