Nije jasno kako ovaj vizualno fascinantni, metaforički jak, izvrsno režiran i duboko promišljen film, nije u doba kad se pojavio slavljen kao trijumf filmske umjetnosti

„Zapravo, ne vidim veliku razliku između Mad Maxa, Praščića Babea i Happy Feet jer samo želim ispričati dobru priču“, ističe već godinama u intervjuima George Miller, filmaš koji je ovih dana ponovno u centru pažnje zbog četvrtog nastavka Mad Maxa, blockbustera koji se podjednako snažno dojmio publike i kritike što je prije iznimka nego pravilo kad su u pitanju akcijski filmovi.  

I u pravu je, dobar film čini dobro režirana i odglumljena priča, a ne žanrovsko određenje. No u moru redateljskih žanrovskih fah idiota, Miller je ipak izuzetak, rijetke su biljke genijalci koji uspijevaju snimati brze brutalne distopijske akciće koje kritika obožava i s druge strane zaraditi 7 nominacija za Oscara za dirljiv film za djecu kao što je bio slučaj s „Praščićem Babeom“. Miller zapravo nije snimao puno igranih filmova s obzirom da su mu nakon uspjeha Mad Maxa sva vrata bila otvorena.

Naime, ispunio je mokre snove filmskih producenata činjenicom da je na uloženih 300 tisuća dolara (od čega je 15 000 otišlo na honorar zvijezdi u nastajanju Melu Gibsonu), zaradio nevjerojatnih 100 milijuna dolara, što je Mad Maxa uvrstilo u Guinessovu knjigu rekorda kao film s najvećim odnosom uloženog i zarađenog u povijesti. Tek će filmska „prevara“ The Blair Witch Project, 2000. godine srušiti taj rekord.

Ovaj sin grčkih useljenika u Australiju, prošao je konvencionalni životni put prije negoli je dobio priliku da se posveti sedmoj umjetnosti za koju je od mladosti razvijao fanatičnu ljubav. Posvršavao škole, ispunio snove roditelja postavši liječnik koji je radio u hitnoj pomoći usporedno trošeći svaki trenutak snimajući kratke filmove i tako se pripremati za velike stvari. Upravo mu je to iskustvo u hitnoj pomoći gdje je gledao stravične posljedice prometnih nesreća na širokim i brzim cestama Australije pomoglo da razvije ideju o filmu osvete koji će se odvijati uglavnom na dva ili četiri kotača.

Iako zapravo početnički, njegov tim koji je uključivao i neke od njegova tri brata te brata po filmskom fanatizmu Byrona Kennedyja kojeg je upoznao na nekom filmskom tečaju i s kojim je osnovao producentsku kuću, je sve radio sam gdje se novac nadomještao s mnogo improvizacije. Kad bi ponestalo auta za uništavanje u okršajima Maxa i cestovnih razbojnika, Miller bi dao svoj vlastit kombi, film je editiran u njegovoj kuhinji, dok je istovremeno u dnevnoj sobi zvuk editirao Byron Kennedy.

Taj oblik manufakturnog pristupa u jednom obiteljsko/prijateljskom biznisu Miller je zadržao i kasnije. Dakako, lišen budžetskih problema, na mnogo višoj razini. Uglavnom je sam tražio predloške, pisao scenarije i režirao. Produkciju je također potpisivao sa svojim najboljim prijateljem Byronom Kennedyem dok ovaj nije poginuo u padu helikoptera 1983. godine. Njegovo ime u produkcijskoj tvrtki je zadržao do danas kao i njegovog najbližeg suradnika, te u ekipu ubacio svog brata.

Puna kontrola je sjajna za jednog umjetnika, ali oduzima mnogo energije i vremena. U Millerovom slučaju, to znači da je od prvijenca Mad Maxa 1979. do danas snimio tek 9 igranih filmova od čega su četiri nastavci, u pravilu lošiji od originala (dva Mad Maxa i Happy Feet 2), i s ostvarenim manjim profitom. Od toga samo luckastu fantaziju „Vještice iz Eastwicka“ mogli bismo nazvati holivudskim izletom odrađenim u svojstvu režisera „unajmljenog“ od velikog filmskog studija.

Zanimljivo, u svojoj karijeri redatelja igranih filmova, samo dva puta je zabilježio gubitak na kino blagajnama, na „Lorencovom ulju“ (1992.), srceparajućoj drami o dječaku oboljelom od teške degenerativne bolesti sa Susan Sarandon i Nickom Nolteom u glavnim ulogama, i na nastavku „Praščića Babea“. Još zanimljivije, oba, kad se pogleda unazad, pripadaju samom vrhu njegovog stvaralaštva.
 
Na „Lorencovom ulju“ je bar imao utjehu u činjenici što je film od kritike dočekan panegiricima, a donio mu je i nominaciju za Oscara u kategoriji originalnog scenarija. S druge pak strane, rane od 20 milijuna dolara gubitka u nastavku super-uspješnog „Praščića Babea“, nije imalo što pokrpati. Publika ga je prezirala, a kritičari su se podijelili uz većinsko neodobravanjem pravca i tona u odnosu na original koji je zauzeo Miller.

Film je odležao svoje, u međuvremenu se na 15-godišnjicu pojavio na Blu-rayu što je bitno za film koji igra i na kartu specijalnih efekata, i počeo doživljavati određenu rehabilitaciju. Rekli bismo, s punim pravom, u ponovnom gledanju zapravo nije jasno kako ovaj vizualno fascinantni, metaforički jak, izvrsno režiran i na kraju krajeva, duboko promišljen film, nije u doba kad se pojavio slavljen kao trijumf filmske umjetnosti s kraja 20. stoljeća.

Da bi se to razumjelo, „krivca“ treba tražiti u prvom „Babeu“, genijalnoj filmskoj basni o praščiću koji igrom slučaja izbjegne tužni epilog u tovilištu, završi kao nagrada na sajmu, sudbina je spoji sa starim farmerom Hoggettom kojeg nešto natjera da pomisli kako bi Babe mogao čuvati ovce. I ne samo to, nego kako bi jedan praščić mogao pobijediti na nacionalnom prvenstvu za pse ovčare. To se na kraju, unatoč podsmijehu okoline i dogodi. Ono što ljudi u filmu ne znaju, uključujući i Hoggetta, je da životinje među sobom komuniciraju kao ljudi u čemu je tajna Babeovog upravljanja ovcama.

„Praščić Babe“ je bio nešto poput modernog „Čarobnjaka iz Oza“, u njemu je sve podjednako bajkovito, od slatke farme u prekrasnom zelenilu, preko idiličnog života na selu, do vrlina i tradicionalnih vrijednosti koje su ostale netaknute daleko od civilizacije. Naravno, životinje i njihova ljudska karakterizacija su neodoljive. Važno je reći da je to i film u kojem je najuvjerljivije dotad - uz pomoć kompjuterski generiranih slika (CGI) - na životinjama prikazana facijalna ekspresija čovjeka pri govoru. Možda i uvjerljivije nego u slučaju Goluma iz „Gospodara prstenova“ pa čak i izmišljenih bića u pretjerano slavljenom „Avataru“ Jamesa Camerona, koji su snimljeni godinama kasnije.

„Praščić Babe“ je dirljiva priča, krasan obiteljski film na koji su suze suzili svi na potezu od 7 do 77 godina. Ali, iako je priču odabrao sam,  sam napisao scenarij, režiju je Miller prepustio Chrisu Noonanu koji nikad prije nije snimio igrani film. Poslije je objašnjavao da je ta odluka bila vrlo proračunata jer je znao da je previše opsesivan i pazi na detalje, a rad sa životinjama je bio iscrpljujući, snimalo se mjesecima i nijedan pokret životinje nije bio spontan. „Davio bih samog sebe oko toga je li patak pogledao dobro i to bi izludilo i mene i sve oko mene. Ionako sam ih sve izludio. Izgubio bi širu sliku“ – govorio je Miller kasnije. No čini se da je upravo šira slika ili  redateljski dodir Noonana presudio da „Praščić Babe“ izgleda tako slatko i tako nevino.

Ako je taj prvi dio po atmosferi izgledao kao “Čarobnjak iz Oza“, drugi dio koji je po svemu trebao biti komercijalni „zicer“ se pretvorio u „Ivicu i Maricu“ u mračnijem distopijskom tonu Mad Maxa. Prisjetimo se, bajka braće Grimm je zapravo teški „crnjak“ jer siromašni šumar na nagovor zle maćehe želi ostaviti svoju djecu u šumi na milost i nemilost zvijerima, a Ivica i Marica su kasnije suočeni s vješticom koja ih želi pojesti. Ničeg tako strašnog nema u drugom dijelu „Praščića Babea“, dapače u filmu nitko ne nastrada i sve završava happy endom, pa ipak i djeca i roditelji su ga u kinima doživjeli kao vrlo uznemirujućeg, a kritika premračnog.

„Praščić u gradu“ počinje točno tamo gdje prvi dio završava, Hoggett i Babe se nakon trijumfa na prvenstvu za pse ovčare vraćaju u pratnji oduševljenog mnoštva kući, no sve je divno ravno tri minute. Počinju se redati nemili događaji, zbog nesmotrenosti Babea, Hoggett se polomi prilikom popravljanja bunara, dok je zakovan za krevet njegova žena Esme shvati da je farma u dugovima i da će morati u veliki grad na sajam jer joj je organizator ponudio novac ako dovede Babe. Na aerodromu Esme biva osumnjičena za šverc droge, propuste let i sajam pa moraju u velikom gradu prespavati. Uspiju pronaći hotel u kojem će primiti Babea, ali pokaže se da je to zapravo ilegalno utočište za životinje. Esme i Babe se razdvajaju i počinje drama za povratak na farmu.

U tom velegradu čija je začudna panorama kombinacija prepoznatljivih veduta Venecije, New Yorka, Sydneya, Hollywooda, Pariza, San Francisca i Rija, životinje su uglavnom dekadentne, neke otvoreno zle, neke okreću glave pred nepravdom i gledaju samo svoja posla i korist, neke za svoje dobro susprežu ono dobro u sebi. Ima akcije u filmu (potjera bijesnog pit bulla za praščićem „venecijanskim“ ulicama i mostovima je uzbudljiva koliko i potjera automobilima u „Francuskoj vezi“), ali nasilja zapravo ima manje negoli u prosječnoj epizodi Toma i Jerrya.

Očito je, kao u izreci da istina najviše boli, uznemirujuće i mračno za gledatelje u filmu je zapravo to što je Miller samo bio realan i kroz životinjski svijet naturalistički opisao duh modernog svijeta, sebičnih ljudi i posljedično bešćutnog društva. Moglo bi se reći da je „Praščić u gradu“ u 17 godina od nastajanja izrastao u kultno remek-djelo upravo iz razloga zbog kojih je u vrijeme pojave najčešće napadan.

Iako će uvijek govoriti da ne vidi velike razlike između Mad Maxa i njegovih dječjih filmova jer samo želi ispričati dobru priču u koju će smjestiti pojedinca dediciranog da uspije u svom naumu bez obzira na male šanse, čini se da je George Miller iz drugog dijela „Praščića Babea“ naučio lekciju. U superuspješnom obiteljskom crtiću „Happy Feet“ više nije uznemiravao djecu s metaforama o tome kakvi ljudi zapravo jesu, a u novom „Mad Maxu“ ne zamara filozofijom, već diže adrenalin gledateljima koji su u kino došli po porciju inteligentne akcije.