Ne brinite za svoj dobar ukus ako ste zaključili da je "Ida" tanko djelo koje klizi u dosadu i artističko prenemaganje

"Čekaj, kad je ovo osvojilo Akademijine članove, kakvi su tek drugi, zar je sva druga četiri filma u konkurenciji potpisao Jakov Sedlar!?" Pitanja ovakvog tipa rojila su se po glavi nakon odgledane "Ide", poljskog laureata ovogodišnjeg Oscara u konkurenciji stranog filma, a odgovora nije bilo. Priča smještena u Poljsku 1962. godine o ratnom siročetu, mladoj djevojci Idi koja par dana pred ulazak u red časnih sestara u svom sirotištu/samostanu od predstojnice dozna da ima živu tetu i da bi bilo pametno upoznati je prije konačne odluke o zaređenju, izgleda intrigantno na papiru, i postaje još intrigantnije kad joj teta otkrije da je Židovka čiji su roditelji stradali u vihoru rata.

Očekujete nakon toga logično, da se taj potencijal rasplamsa kako na osobnoj razini, tako i u smislu šireg društvenog konteksta. Umjesto toga, režiser Pawel Pawlikowski nam ponudi neuvjerljiv stoicizam, da ne kažemo ravnodušnost glavne protagonistkinje, filmske debitantice Agate Trzebuchowske u ulozi Ide. Kad već u cijelom filmu kaže tek pokoju rečenicu trivijalnog sadržaja, ni njena facijalna ekspresija ne pomaže da gledatelj pronikne što proživljava i proživljava li uopće.

Što se tiče društvenog konteksta, Pawlikowski se umjesto decidiranijeg suočavanja Poljske s vlastitom prošlošću, odnosno tabu teme poljskog antisemitizma unutar Holokausta, odlučuje u filmu poslužiti zbunjujućom pozicijom. Naime, Ida i njena teta Wanda (inače, cinična i razočarana bivša poljska partizanka i kasnija državna tužiteljica s par na smrt osuđenih "neprijatelja naroda" na duši koja tugu utapa u žestici, cigaretama i sporadičnom seksu), kreću na put Wartburgom istražiti kako je i gdje skončala njihova obitelj i otkrivaju kako su ih u šumi od Nijemaca skrivali i hranili isti poljski susjedi koji su ih kasnije i ubili! Zašto točno, o tome možemo samo nagađati, kao i o mnogo drugih stvari u ovom valjda najkomornijem filmu ceste ikad.

Možda je moć ovog filma u neizrečenom i neprikazanom  jer se u recenzijama/panegiricima svjetskih filmskih kritičara od formata mogu pročitati ekstenzije događaja i biografskih momenata aktera priče kojih u filmu jednostavno nema. Možda su uz film dobili uputstvo o uporabi? Bilo bi glupo reći da je nelegitimno raditi spore, heremetički zatvorene filmove i izbjegavati prikazivati prošlost dovoljno eksplicitno da bude katarzično. Uostalom, nije Pawlikowski povjesničar nego filmaš. Problem je što je nadoknađivanje redukcije radnje i dijaloga atmosferom vrlo sklizak teren.

Dugi kadrovi tišine i eksterijera mogu imati snažnu funkciju, znamo to dobro iz filmova Hanekea ili Malicka, kad nam pružaju prostor za razmišljanje o napetim scenama koje su se upravo desile, ili kad služe kao zatišje pred buru. Naravno, uz uvjet da se prije toga uspijemo emocionalno povezati s protagonistima. Ako se to ne desi, tako koncipiran film može postati jednostavno dosadan i biti doživljen kao artističko prenemaganje. I tu leži osnovni problem "Ide". Njegova vizualna snaga je neosporiva, fotografija je impresivna, neki izbori direktora fotografije kao smještanje lica u donje kutove ekrana osvježavajući i inovativni. Ali... Ako se kvaliteta mjeri po dugim kadrovima ispunjenim  tišinom (a ima ih k'o u Malicka, samo što njegovi filmovi traju tri sata, a "Ida" tek 78 minuta), crno-bijeloj tehnici, 4:3 formatu, onda nema sumnje, ovaj poljski film je remek-djelo.

U testiranju vlastitog zdravog razuma nije bilo zgorega usporediti ovaj neobični izbor Akademije filmskih umjetnosti i znanosti s ostalim filmovima u konkurenciji. Preskočili smo mauretanijski "Timbuktu" jer je nedostupan, ali tu su za testiranje "Ide" bili na raspolaganju ruski "Levijatan", estonsko-gruzijski "Mandariinid" te argentinski "Divlje priče". U "Levijatanu" prikazuju se tranzicijske muke ruske provincije uz poruku kako sve bitno ostaje zauvijek isto bez obzira na politički prefiks sustava. U pokušaju da lokalni moćnik uzme kuću i zemlju starosjediocu zbog "viših" društvenih interesa skriva se mogućnost da će mali čovjek u demokratskom sustavu istjerati pravdu protiv gradonačelnika koji je komunistički kaput okrenuo na demokratsku stranu. U brutalnom preokretu pokaže se da će moćni postati još moćniji, a slabi još slabiji. Jedino u čemu su svi jednaki je ispijanje votke. I tajkun-gradonačelnik, i šef policije, i jadni starosjeditelj piju je iz čaša od dva deci do iznemoglosti. Moćan, grubo naturalistički nasađen film s nevjerojatno uvjerljivom glumom ostavlja grč u želucu i "Idu" odlaže u negdje na udaljenoj polici sjećanja s natpisom "filmski snobizam". 

"Mandariinid" je film o abhazijsko-gruzijskom ratu s početka 90-ih prošlog stoljeća. Priča se vrti oko starca, pripadnika estonske manjine koja se u Abhaziju doselila prije stotinjak godina i odselila s početkom sukoba. Starac je u selu ostao sam sa svojim susjedom da im ne propadne berba mandarina u zao čas jer njihovo selo postane poprište okršaja između skupine Gruzijaca i plaćenika iz Čečenija što se bore na strani abhaških separatista ili boraca za slobodu, ovisi iz čijeg kuta se gleda. Sa svake strane ostane živ po jedan pripadnik sukobljenih strana i starac nema izbora nego brinuti se obojici pod istim krovom, usput ih učeći toleranciji. Kako se oporavljaju, tako i njihova netrpeljivost prerasta u prijateljstvo. Ovo toplo djelce s poantom u staroj poslovici da je junaštvo zaštititi sebe od neprijatelja, a čojstvo sačuvati neprijatelja od sebe samoga, neodoljivo podsjeća na "Ničiju zemlju" Danisa Tanovića, samo s manje humora. I da, čak i uz određenu dozu naivnog altruizma, i ovo je dojmljivijih sat i pol filmske čarolije od praznog artizma "Ide".  

Predstavnik tradicionalno jake argentinske kinematografije "Divlje priče" je eksplozivni omnibus s tek naizgled crtom poveznicom u šest međusobno nevezanih priča. Moglo bi ga se smjestiti u politički nekorektan podžanr koji afirmira legitimnost osvete, ali ovakav film osvete još niste gledali. Jer tu se gube životi i lete zgrade u zrak samo zato jer vas je netko krivo pogledao ili ste se parkirali na krivom mjestu. Tek naizgled neozbiljne, a zapravo poniru u dubine naravi ljudskih odnosa, brze i inteligentno iskričave, "Divlje priče" su superiorno filmsko djelo naspram "Ide", upravo za onoliko koliko je to, recimo, bilo francusko remek-djelo "Amelie", naspram spomenute "Ničije zemlje". Kao što znamo, te 2001. godine Oscar nije otišao u Francusku, već u Sarajevo.

Koliko god bili potkovani teorijom, kriterijima utemeljenim na iskustvu, inteligencijom i dobrim ukusom, doživljaj filmskog djela je više ili manje subjektivan. Najbolji svježi primjer je upravo dobitnik Oscara za najbolji film "Birdman" kod kojeg i za kritiku, unatoč vrlo pretežitim hvalospjevima, nema sredine. Ili ga se voli ili ga se mrzi. Polarizacija među "običnim" gledateljima je još veća. Trebamo li onda zamjerati bilo što Akademiji, toj masi od 6000 filmskih radnika-glasača? Ako znamo kako se biraju najbolji filmovi i ostala dostignuća u filmskoj industriji u minuloj godini, kako članovi Akademije pristupaju toj časti ili obavezi, ovisno kako se gleda, onda definitivno ne. U tom smislu, oči širom otvara rubrika koju ugledno filmsko glasilo sa 75-godišnjim iskustvom Hollywood Reporter objavljuje u dane dodjele Oscara pod nazivom "Brutally Honest Oscar Ballot" gdje glasači opisuju kako i zašto su za nešto dali glas ili glas uskratili.

E pa, brutalno iskreni anonimni glasači za Oscara u Hollywood Reporteru daju nam za zaključiti ne samo da su članovi Akademije ljudi od krvi i mesa, nego da su neki od njih ignoramusi, krajnje subjektivni, zavedeni, čak i neodgovorni i nezainteresirani više od krajnje sporadičnog pratitelja filma. Tih petnaestak anonimnih ispovjedi je snažan argument da svatko razočaran nominacijama i još više pobjednicima u nekim kategorijama, a tko zna (ili misli da zna) nešto o filmu i - što je ovdje još bitnije - ima određeni standard dobrog ukusa i zdravog razuma, zapravo nije ni lud ni seljober.

Koncentrirajmo se ovdje samo na područje interesa ove pisanije, glasovanju za najbolji strani film uz izbor najzanimljivijih odgovora anonimnih članova Akademije. Prvi je glasao za argentinskog predstavnika jer je riječ o toliko zabavnom i inteligentnom filmu o sitnim osvetama da ga je pogledao tri puta. Ruski "Levijatan" mu je jednako briljantan, ali je presudilo to što misli da ga ne bi mogao gledati tri puta. Drugi je glasovao za "Idu" uz zanimljivo objašnjenje. "Gledao sam samo film "Ida" i bio mi je toliko dobar da nisam imao potrebe gledati druge filmove u konkurenciji". Treći se također odlučio dati glas poljskom predstavniku. "I "Divlje priče" i "Levijatan" su mi izvanredni filmovi. Ali glas sam dao "Idi" jer sam Židov i jer nikad nije dovoljno priča o Holokaustu. Opsjednut sam pričama o nacistima i 2. svjetskom ratu", kaže anonimni glasač za Oscara iako se radnja filma događa 1962., a nacisti se uopće ne spominju.

Najbizarniji je svakako odgovor brutalno iskrenog glasača koji priznaje da nije pogledao niti jedan film u konkurenciji, ali je u popratnom materijalu (uz film dolazi kratki sinopsis, fotografije iz filma, biografija redatelja, kino poster…), vidio sliku koja krasi i poster za ruski film. "Nisam smio glasovati, ali jesam. Ta slika ogromnog kostura ribe me privukla i pomislio sam kako to izgleda cool. Dao sam glas ruskom filmu na osnovu slike tog kostura." Hm, da, ovo stvarno zaslužuje jedno iskreno WTF!?

Sva sreća da pravilo broj 13 Akademije u biranju nagrade Oscar predviđa da u konkurenciji stranog filma prethodno ustanovljena komisija Akademije sačinjena od kvalificiranih članova sužava izbor na pet filmova, pa onda poslije ostali članovi mogu (iako ne bi smjeli), glasovati i na osnovu upečatljivosti viđenog postera.   

Nažalost, sustav nominacije i biranja najvećih dostignuća na filmu u minuloj godini je krajnje demokratski. Drugim riječima - poslužimo se analogijom s našom demokracijom i (političkim) izborima - taj je sustav izložen i podložan korupciji, glupim predrasudama, subjektivizmu, prosječnosti, neznanju i nemaru. I ne treba ga uzimati preozbiljno. Pa onda i njihove izbore.

Iako je "Idu" svjetska kritika (zasićena uobičajenim filmskim kanonima bez obzira na kvalitetu i gladna odmaka od njih koliko god ti odmaci bili kvalitativno dvojbeni), gotovo unisono dočekala hvalospjevima, teško je povjerovati iz gore pobrojanog dijela razloga da se okitila Oscarom nakon duboke kontemplacije članova Akademije. I zato ne brinite za svoj dobar ukus ako ste zaključili da je "Ida" tanko, ali pronicljivo proračunato djelce, čiji art puderi, umjetne trepavice i perike dobro zavaravaju i kamufliraju njenu prosječnu filmsku privlačnost. Ne morite se, odbacite snoba u sebi i besramno uživajte u čarima filmske ljepote u ostala četiri ovogodišnja kandidata za Oscara u kategoriji stranog filma.