Za razliku od Grammya, za koje još jedino Kanye West, gotovo dječački naivno vjeruje da su bitni, dodjela Oscara ostala je jednako relevantna kroz sve ove godine. Smjenjivali su se američki predsjednici, rađali pokreti za građanska prava, američki ratovi su započeti i okončani… A Oscari su uvijek bili tu. O reakcijama nagrađenih se pričalo danima, a filmovi su se prodavali na temelju nominacija i nagrada.  

No, iako relevatntni kao ’event’  i tema razglabanja na forumima i twitterima, Oscari nisu danas, kao što nikada nisu bili, mjerna jedinica za kvalitetu nekog filma. Kao i sve nagrade, pogotovo one akademske a koje su najčešće usko povezane sa ’establishmentom’, one su prije odraz vremena i preslika trenutnog toka  svijesti kojim se kreće mainstream.

Također, glasački odbor velikom većinom, čine bijeli muškarci u 50-im i 60-im godina, tako da je nerealno očekivati da će njihove odluke biti progresivne ili pretjerano uzbudljive.

Ipak, ima nešto zanimljivo u promatranju izraza lica glumaca tijekom  prijenosa, u interakciji između najistaknutijih igrača filmskog svijeta. Oscari su nešto poput NBA all-stara. Gotovo sve zvijezde su na jednom mjestu, no prave utakmice se odigravaju u drugo doba godine i na  drugome mjestu. Iako niti jedne godine ne namjeravam gledati dodjeljivanje nagrada, kao ni ekshibicijske košarkaške mečeve bez obrane, nešto me ipak na kraju privuče. Prvo znatiželja, onda počne zanimanje, pa prema kraju obje jenjavaju i opet kažem sam sebi da sljedeće godine sigurno neću gledat tu predstavu. Sport nema previše smisla bez natjecateljskog duha i pobjednika i gubitnika, u umjetnosti ti pojmovi su nebitni.

"Birdman", meksičkog redatelja Alejandra Gonzáleza Iñárritua, apsolutni je pobjednik ovogodišnjih Oscara, dobivši nagradu za najbolji film, režiju, kao i kameru. Radi se o solidnom no precijenjenom metafilmu. Lako je gledljiv, na trenutke je i više od samo solidnog ostvarenja, no Iñárritu je film nakrcao svim sastojcima na koje filmofilima sline cure, i tako je snimio nešto što se može nazvati populističkim filmom za intelektualce. Zanimljiv je trend gdje Akademija već nekoliko godina po pravilu nagrađuje filmove o filmovima. "Artist", "Argo" i sada najbolji u tom tercetu "Birdman".

"Boyhood", o kome je na ovoj stranici već dosta pisano, tako je ostao bez nagrada, iako je bio uvjerljivo najveći favorit. No, "Boyhood" je humanističko remek djelo, kojem ne treba službena potvrda elite da bi se bilo kome nametnuo. Tako da je i prirodnije da je nagrada pripala "Birdmanu".

Nagrade za najbolje glumce, već su druga priča. Koliko god grubo ovo zvučalo, Eddie Redeyman ne bi nikada dobio nagradu da nije glumio kvadriplegičara. Zašto ne snimiti film gdje će se više staviti naglasak na genijalni um ili ideje Stephena Hawkinga, već gotovo oportunistički igrati na staro hollywoodsko pravilo gdje  glumac dobiva nagradu kada igra mentalno ili tjelesno oštećenu osobu, a glumice kada se poružne. (Inače Redeyman je puno bolji u aktualnom pulp blockbusteru "Jupiter u usponu")  

Slična je situacija i sa nagradom za najbolju glumicu. Julianne Moore je bez sumnje jedna od najboljih svjetskih glumica posljednjih 20-ak godina, no čak je i ove godine ostvarila bolju ulogu od ove za koju je dobila nagradu ("Maps to the Stars"). Naravno, nagradu je dobila za ulogu pacijentice Alzheimerove bolesti. Sada će, kažu dušebrižnici, u društvu porasti svijest o toj bolesti, i tako joj valjda udariti smrtonosan udarac.
 
Bez nagrada su ostali briljantni Bradley Cooper, Michael Keaton, Reese Whiterspoon i Rosamund Pike, a bez nominacija, što je zaista sramotno, Jake Gyllenhaal i David Oleyowo.

Nagrade za sporedne glumce poštenija je kategorija. Vjerojatno i jer nije pod tolikim povećalom javnosti i pritiskom raznih struja. J.K.Simmons i  Patricia Arquette su tako zasluženi pobjednici, a Simmonov govor i reakcije kolega/publike na njega su najsimpatičniji trenutak večeri.

Osim već spomenutog "Birdmana", film koji je imao najviše nominacija dobio je i najviše zlatnih kipića. A to je "Grand Budapest Hotel" Wesa Andersona. No, dobitničke kategorije (osim one za glazbu koja je tek mrvicu nešto važnija), su trivijalne; najbolji kostimi, šminka.

Akademija je ove godine nagradila gotovo sve filmove koji su imali nešto više nominacija, kako bi dobri duh zajedništva prevladao. Sljedeće godine možda će morati izmisliti još kategorija kako bi apsolutno svi bili zadovoljni. To je još jedan pokazatelj koji govori o pasivnosti i kukavičluku koji se skriva iza tobožnje političke korektnosti.

Kakav je bila dodjela Oskara kao televizijski program? Preduga i predvidljiva. Bilo je svijetlih trenutaka poput ranije spomenute reakcije publike na Simmonsov govor, pa blesavo zabavne izvedbe himne ’divnog novog svijeta’ ’Everything is Awesome’, i govora John Legenda i Commona koji su upozorili na probleme Afroamerikanca, a takva retorika ma koliko god puta bili ponavljana, itekako je potrebna. Kada već Selma nije nominirana.

Nastup Lady Gage, koja želi dokazati da ima snažan raspon glasa, u hommageu filmu „Moji pjesmi, moji snovi“ stvarno nije potreban svijetu, a voditelj ceremonije i američki sweethart Neil Patrick Harris i sam je sudeći po par pogleda koji ukazuju na predaju, shvatio da baš i nije najbolji čovjek za ovu ulogu.

Svi ćemo dosadnu ceremoniju gledati i sljedeće godine, jer nažalost ili nasreću, u važnost Oscara vjeruju i oni koji to ne žele priznati.