Američki snajper, posljednji film Clinta Eastwooda, u prva dva tjedna prikazivanja zaradio je preko 200 milijuna dolara i na dobrom je putu da obori neke box office rekorde. Što je gledateljima toliko primamljivo u novom ostvarenju 84-godišnjeg redatelja ?
Istinita priča o najubojitijem snajperistu novog doba, Teksašanu Chrisu Kyleu, pokazala se kako je jednako zanimljiva i crvenim i plavim Amerikancima. Nažalost, i jednima i drugima poslužio je kao platforma da iskazuju svoj unaprijed stvorene stavove, umjesto da uvide ono što je uistinu bitno.
Možda je najbliže istini bio je mladi kritičar Peter Labuza koji je film nazvao Rorschach testom za gledatelje. Kako drugačije objasniti poklike „fuck yeah, America“ ili pak s druge strane osude da se radi o propagandi jednakoj onoj kakvu su radili nacisti?
Clint Eastwood je republikanac, ali isto tako se i zalaže za pravo na izbor (pobačaj, eutanazija), bio je protiv invazije na Irak, te smatra da se nitko nema pravo petljati u tuđi život i odrediti kako će drugi živjeti. Američki snajper duhovni je nasljednik njegovih vesterna, kao i djela o ratovanju na Pacifiku gdje s jednakom empatijom pristupa stradavanju Amerikanca i Japanaca.
Aleister Crowley pričao je o nečemu što se zove True Will. Radi se o pozivu za koji je čovjek rođen, o nesvjesnom osjećaju dužnosti koji individua mora ostvariti kako bi operirala u savršenom skladu s prirodom. Kyle ovdje tako funkcionira. Njegov život prije službe, jednako je besmislen i turoban , kao i onaj nakon povratka iz Iraka. Prije rata tek prosječni rodeo kauboj bez ikakve perspektive ne živi, već preživljava, Nakon rata i otkrivanja svoga pravoga smisla, unatoč djetetu i ženi koja ga iskreno voli, civilni život postaje mu još više nepodnošljiv. PTSP se ovdje prezentira kao nedostatak akcije, kao bol u duši koju jedino zveckanje oružja i miris krvi može izliječiti.
Možda ovo nije bila Eastwoodova primarna zamisao, no njegova Amerika je zemlja površnih obiteljskih okupljanja i tužnih trgovačkih centara gdje izgubljeni ratni veterani lutaju poput duhova. Teško da se radi o propagandi američkih vrijednosti ili američkog sna.
Bradley Cooper ovdje je maestralan, i bez njegove interpretacije Kylea, film ne bi funkcionirao. Svaki pokret, izgovorena riječ ne samo da je savršeno pogođena duhu ovog filma, nego je vjerna, gotovo dokumentaristička rekonstrukcija teksaškog komandosa.
No, nemojte učiniti grešku i promatrati igrani film kao dokumentarac, jer on to nije. Kritičari zamjeraju što neki bitni događaji nisu spomenuti (poput laži koje je Kyle govorio nakon rata kako bi održao svoj imidž real-life „Punishera“), no ukoliko želite novinarsku priču, radije pročitajte fantastični članak New Yorkera naziva “In the Crosshair“, a film pustite da živi svojim životom.
Američki snajper nikako nije bez mana. Eastwood premda osuđuje ispraznost nasilja, isto tako je i fasciniran njime. Akcijske scene su zanatski majstorski snimljene, no one su same sebi svrha, a kraj filma je samo nataknuo jednu temu koje se Eastwood držao do tada postrani, a bila bi vrijedna jedne nove priče.
Clint Eastwood zna da je rat pakao na zemlji, Chris je njegova je žrtva isto kao što je i središnja figura smrtonosnih bitki, strašni ubojica iz sjene kojem iračke majke straše malu djecu; „Vrag iz Ramade“.
Kyle isto tako čini samo svoju dužnost, ne prema domovini, kako si to sam objašnjava da opravda 255 smaknuća, već prema samom sebi i svojoj prirodi. On je produkt američkog pionirskog duha, najbrži revolveraš današnjice. I kao takav on je platonski ideal glavnog lika za Eastwooda.