"CREED", RYAN COOGLER: Najbolji nastavak Rockyja s izvrsnim Stalloneom u ulozi karijere

Opširnije...

Da se kojim slučajem „Creed“ počeo ranije prikazivati u hrvatskim kinima, bio bi rangiran pri samom vrhu ljestvice najboljih filmova 2015. objavljene na ovom portalu. Središte sedmog filma o Rockyju jest izvanbračni sin Apollo Creeda, Adonis Johnson.  Inteligentni i još k tome imućni mladić, jedino što u životu uistinu želi jest postati profesionalni boksač, jer samo tako može ostvariti sebe kao ličnost. 

Redatelj Ryan Coogler poštuje temelje na kojima je sazdan mit o Rockyju, no isto tako gleda na svijet slično poput glavnog protagonista. Mladi obrazovani Afroamerikanac izbjegava liberalne klišeje pa radničke četvrti i geta Philadelphie prikazuje kao prkosna mjesta koje nastanjuju ponosne i snažne individue. Nije slučajno da ponajbolji rock, punk i hip hop glazbenici dolaze danas baš odavde.

Opširnije...

NAJBOLJE IZ FILMSKE 2015: Ovi su filmovi kvalitetom obilježili sjajnu prošlu godinu

Opširnije...

Protekla filmska godina, kao rijetko kao do sada, obilovala je kvalitetnom američkom A produkcijom. U istočnoj Europi također se rade fantastični filmovi (po običaju predvodi Rumunjska), a hrvatska kinematografija iznjedrila je tri izvrsna filma od kojih se jedan nalazi na drugom mjestu ove liste. Ostala dva su "Život je truba" i "Zvizdan". Od filmova koji se nisu našli među ovih 11 filmova, treba spomenuti divnu ljubavnu melodramu Todda Haynesa "Carol", te vizualnu poslasticu tajvanskog majstora Hsiao-Hsien Houa "Assasin". Na ovoj listi bi se svakako našao i "Creed", ali taj odlični novi nastavak serijala o Rockyju tek treba imati europsku premijeru 15. siječnja.

Opširnije...

MAD MAX VS TERMINATOR: Očajni „Genisys“ nije uopće usporediv sa sjajnom "Divljom cestom"

Opširnije...

Godine 1979. George Miller  inspiriran smrtonosnim australskim autoputovima i fatalnim ozljedama  kojih se nagledao radeći u tamošnjoj hitnoj službi snima prvi nastavak "Pobješnjelog Maxa". Radilo se o niskobudžetnom filmu o post apokaliptičnim bandama i jednom čovjeku željnom osvete. Ograničeni budžet samo je pojačavao osjećaj  tjeskobe i straha koje su isijavali iz svakog kadra Millerove distopije.

Pet godina kasnije Kanađanin James Cameron za vrijeme produkcije kraha zvanog ’Piranha 2’ potaknut noćnom morom, izazvanom emocionalnim i artističkim traumama koje je proživljavao u tom razdoblju, dolazi na ideju za znanstveno fantastični film "Terminator" koji će postati opće mjesto popularne kulture osamdesetih, a kasnije će se transformirati u franšizu koje će  poharati kino blagajne od Los Angelesa do Tokija i natrag.

Opširnije...

FILM NA DRUGO GLEDANJE: „Ratnici podzemlja“- Hillov klasik sasvim opravdano drži kultni status

Opširnije...

Što jedan film označava kultnim? Opće prihvaćena definicija bila bi da je riječ o filmu koji „ne prolazi“ s vremenom, već zadržava staro i stječe novo kultno sljedbeništvo kroz godine i desetljeća nakon premijere bez obzira bio on na početku uspješan ili je potonuo na blagajnama. Druga definicija  kojoj je sklonija akademska filmska zajednica nema veze s publikom, već  sa strukturom, odnosno pristupu temi. To su, dakle, avangardni filmovi koji se kreću neistraženim tematskim teritorijima, koji koketiraju s tabuima..., na potezu od „Andaluzijskog psa“ do „Noći živih mrtvaca“, sve ono što je opozitno mainstream filmovima, pa čak i ako su toliko smeće da su dobri. I nije nužno da je riječ o nezavisnim produkcijama. Ali je nužno staviti ih u vremenski kontekst, jer ono što je bilo provokativno 1965. ili 1975. danas je u pravilu dječja emisija s obzirom na količinu nasilja i raznih bizarnosti smo izloženi svakodnevno s TV ekrana i kaotične mreže zvane Internet.

Dakle, po raznim se kriterijima može jedno djelo sedme umjetnosti okarakterizirati kao kultno i gotovo sve te kriterije ispunjavaju „Ratnici podzemlja“ Waltera Hilla. Oni su po objavi 1979. godine bili prezreni od filmske kritike, izazivali prijepore i sukobe, i s vremenom samo bildali svoju reputaciju, doživjeli spin off kroz video igru, strip, lutke, ima web stranica koja se bavi samo detaljima o filmu, postoje fan klubovi, obljetnice i „banda“ koje se danas fura na Warriorse, ali više kao društveni klub, nemaju nikakve veze s kriminalom.  Film je to kojem se od vremena do vremena vraća stara publika i na koji se navlače nove generacije poštovatelja. Film čiji su dijalozi (ne treba ići dalje od „can you dig it“ i „warriors, come out and play“) i scene postala opća mjesta pop kulture.

Opširnije...

DRUGO GLEDANJE: "Babe: Praščić u gradu" - nekad prezreno remek djelo danas je klasik

Opširnije...

Nije jasno kako ovaj vizualno fascinantni, metaforički jak, izvrsno režiran i duboko promišljen film, nije u doba kad se pojavio slavljen kao trijumf filmske umjetnosti

„Zapravo, ne vidim veliku razliku između Mad Maxa, Praščića Babea i Happy Feet jer samo želim ispričati dobru priču“, ističe već godinama u intervjuima George Miller, filmaš koji je ovih dana ponovno u centru pažnje zbog četvrtog nastavka Mad Maxa, blockbustera koji se podjednako snažno dojmio publike i kritike što je prije iznimka nego pravilo kad su u pitanju akcijski filmovi.  

I u pravu je, dobar film čini dobro režirana i odglumljena priča, a ne žanrovsko određenje. No u moru redateljskih žanrovskih fah idiota, Miller je ipak izuzetak, rijetke su biljke genijalci koji uspijevaju snimati brze brutalne distopijske akciće koje kritika obožava i s druge strane zaraditi 7 nominacija za Oscara za dirljiv film za djecu kao što je bio slučaj s „Praščićem Babeom“. Miller zapravo nije snimao puno igranih filmova s obzirom da su mu nakon uspjeha Mad Maxa sva vrata bila otvorena.

Opširnije...

13. ZAGREB FILM FESTIVAL: Mučni horor „Saulov sin“ zasluženo trijumfirao, Talijani razočarali

Opširnije...

„Saulov sin“ zasluženi je pobjednik službenog programa 13. Zagrebačkog filmskog festivala. Ne samo da se radi o najboljem ostvarenju viđenom na festivalu, računajući sve kategorije, već je ovaj mađarski film jedan od najstrašnijih horora ikad snimljenih, te uz „Schindlerovu listu“, premda se radi o potpuno drugačijem konceptu prikaza strahota holokausa, najbolji igrani film o toj temi. Ovdje nema ništa od Spielbergova patosa, suze i tuga kod gledatelja zamijenio je osjećaj  tjeskobe, užasa i gadosti prema svemu što je ljudsko.

Opširnije...

FILM NA DRUGO GLEDANJE: „Pokojni“ su tek blijeda kopija genijalnog hongkonškog originala

Opširnije...

Pokojni, 2006., redatelj Martin Scorsese, glavne uloge: Leonardo DiCaprio, Matt Damon, Jack Nicholson, Mark Wahlberg, Martin Sheen, Ray Winstone, Vera Farmiga, Alec Baldwin

„Možda ste već pročitali glasine da su „Pokojni“ stara škola filmova o policajcima. Možda ćete misliti isto ako zapravo ne obraćate pažnju na ono što se događa na velikom ekranu. Ili ćete možda u „Pokojnima“ prepoznati ono što taj film jest: novi američki klasik krimi žanra legendarnog Martina Scorsesea, čiji talent ovdje sjaji najjačim zrakama.“

Ovo oduševljenje uglednog filmskog kritičara Rolling Stonea Petera Traversa otprilike ocrtava raspoloženje njegovih kolega, ali i publike u vrijeme kad se Scorsese zadnji put okušao u žanru u kojem  se s „Dobrim momcima“ i „Casinom“ dokazao kao velemajstor. No za razliku od ova dva neupitna remek-djela, koja su ostarila izvrsno i vrijeme im samo ide na ruku na putu da postanu klasici američke kinematografije, s „Pokojnima“ stvari, s vremenskim odmakom, stoje malo drugačije. Nije to loše djelo, već solidno zanatski odrađen posao u kojem je Scorsese odigrao valjda na najsigurnije i najproračunatije u karijeri.

Opširnije...

KOROVLJEV O TUSTI I SVOM FILMU O NJEMU: Bio je ikona drukčije mislećih i heroj radničke klase

Opširnije...

Puležan Andrej Korovljev, autor i redatelj filma o legendarnom frontmenu KUD Idijota za Trusty piše o razlozima snimanja filma i svom odnosu prema Tusti

Tri su godine prošle od smrti legendarnog Tuste, Branka Črnca zvanog Ćić, frontmena kultnog pulskog punk banda KUD Idijoti, zakletog antifašiste, sindikaliste, radnika, oca i nadasve čovjeka koji nikada nije odstupao od svojih lijevih stavova i svjetonazora.

Tusta je prošle godine dobio ulicu u Puli i mural u Društvenom centru Karlo Rojc, znamo da ništa od toga on ne bi htio niti dozvolio onakav skroman kakav je bio, a najvjerojatnije niti film na kojem moja ekipa predano radi već drugu godinu. No, mi smo ustrajni u ideji da ovjekovječimo nešto što je vrijedno zapisati na filmsku vrpcu, nešto što će ostati generacijama koje dolaze, nešto što je bilo i jest veće od života. Ono što Tustu čini posebnim i što definitivno nadilazi samu glazbu jest njegov snažan i nepokolebljiv antifašistički stav i background svojevrsnog balkanskog "heroja radničke klase". Upravo zbog takvog stava Tusta i KUD Idijoti postali su glasnogovornici niza generacija odraslih u osamdesetima i devedesetima.

Opširnije...

OSCAR ZA DOSADU: I „Mandariinid“ i „Divlje priče“ i „Levijatan“ puno su bolji filmovi od "Ide"

Opširnije...

Ne brinite za svoj dobar ukus ako ste zaključili da je "Ida" tanko djelo koje klizi u dosadu i artističko prenemaganje

"Čekaj, kad je ovo osvojilo Akademijine članove, kakvi su tek drugi, zar je sva druga četiri filma u konkurenciji potpisao Jakov Sedlar!?" Pitanja ovakvog tipa rojila su se po glavi nakon odgledane "Ide", poljskog laureata ovogodišnjeg Oscara u konkurenciji stranog filma, a odgovora nije bilo. Priča smještena u Poljsku 1962. godine o ratnom siročetu, mladoj djevojci Idi koja par dana pred ulazak u red časnih sestara u svom sirotištu/samostanu od predstojnice dozna da ima živu tetu i da bi bilo pametno upoznati je prije konačne odluke o zaređenju, izgleda intrigantno na papiru, i postaje još intrigantnije kad joj teta otkrije da je Židovka čiji su roditelji stradali u vihoru rata.

Očekujete nakon toga logično, da se taj potencijal rasplamsa kako na osobnoj razini, tako i u smislu šireg društvenog konteksta. Umjesto toga, režiser Pawel Pawlikowski nam ponudi neuvjerljiv stoicizam, da ne kažemo ravnodušnost glavne protagonistkinje, filmske debitantice Agate Trzebuchowske u ulozi Ide. Kad već u cijelom filmu kaže tek pokoju rečenicu trivijalnog sadržaja, ni njena facijalna ekspresija ne pomaže da gledatelj pronikne što proživljava i proživljava li uopće.

Opširnije...

ODLIČNA KINO JESEN: Briljantni "Sicario", svi najvažniji blockbusteri i Filmomanija za izbirljive

Opširnije...

Zagrebačka jesenska i zimska filmska sezona obiluje premijerama američkih blockbustera, čiji datumi prikazivanja korespondiraju s onim prekooceanskim, a tu je i 9. Filmomanija gdje će biti premijerno prikazani filmovi za nešto izbirljiviju publiku, s festivala u Cannesu, Veneciji, Torontu...

"Sicario", možda i najbolji  film koji ćemo imati prilike vidjeti u kinima ove godine već nekoliko tjedana igra u multipleksima. Radi se o svojevrsnoj "Apokalipsi danas" 21. stoljeća, Denis Villeneuve i njegov direktor fotografije Roger Deakins svijet vide slično kao legendarni mađarski redatelj Miklós Jancsó u svojim remek-djelima "Crveno i bijelo" i "Ljudi bez nade". Poput Boga koji ne intervenira, velikim dijelom iz ptičje perspektive ili preko nadzornih sustava, oni promatraju pijune koji ginu i nezaustavljive transakcije zlom koje ne staju ni trenutka. Samo što svijet "Sicarija" nije planet Zemlja, već deveti krug pakla u kojem se jedino snalaze narko šefovi, latino osvetnici i američki kauboji u potrazi za adrenalinom.  

Opširnije...

REZIME OSCARA: Zakinuti Boyhood, dosadni Harris i uvijek ista predvidljiva igra na sigurno

Opširnije...

Za razliku od Grammya, za koje još jedino Kanye West, gotovo dječački naivno vjeruje da su bitni, dodjela Oscara ostala je jednako relevantna kroz sve ove godine. Smjenjivali su se američki predsjednici, rađali pokreti za građanska prava, američki ratovi su započeti i okončani… A Oscari su uvijek bili tu. O reakcijama nagrađenih se pričalo danima, a filmovi su se prodavali na temelju nominacija i nagrada.  

No, iako relevatntni kao ’event’  i tema razglabanja na forumima i twitterima, Oscari nisu danas, kao što nikada nisu bili, mjerna jedinica za kvalitetu nekog filma. Kao i sve nagrade, pogotovo one akademske a koje su najčešće usko povezane sa ’establishmentom’, one su prije odraz vremena i preslika trenutnog toka  svijesti kojim se kreće mainstream.

Također, glasački odbor velikom većinom, čine bijeli muškarci u 50-im i 60-im godina, tako da je nerealno očekivati da će njihove odluke biti progresivne ili pretjerano uzbudljive.

Opširnije...