- Detalji
-
Kategorija: Glazba
-
Objavljeno: Srijeda, 27 Srpanj 2016 10:32
-
Piše: Željko Ljubobratović
Kada je Steven Tyler, shvativši valjda napokon da su mu grudi postale znatno veće od kćerinih, nedavno objavio oproštajnu turneju i umirovljenje Aerosmitha bila je to sjajna, ali nažalost rijetka vijest te vrste. Precijenjeni bend, koji već milijun godina živi od tri suvisla albuma iz sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća te nekoliko hitova iz početka devedesetih, odavno se pretvorio u besmislenu karikaturu, a najavljeno umirovljenje, premda zakašnjelo, najbolje je što je svijet od njih čuo u posljednjih 20 i kusur godina. Uključujući glazbu, naravno.
Nažalost, Aerosmith su tek iznimka u moru precijenjenih bendova i glazbenika čije su muze odavno presušile ili ih nikada nije ni bilo i čije je postojanje na sceni već godinama prilično besmisleno premda svi ti nekad neliki i važni glazbenici, a danas olinjali gnjavatori uglavnom imaju svoje vojske obožavatelja čiji je glazbeni ukus i interes zahrđao baš poput njihovih idola i koji ništa drugo ne priznaju jer "koja su to kola bolja od Moskvića". Ovaj je popis, razumije se, posve osoban i subjektivan. Na njemu su oni koji imaju neku ozbiljnu karijeru, postigli su baš velik uspjeh ili su po nečemu zadužili glazbu, pa zato tu nema beznadnih i nebitnih udava poput The Whitesnake, Billyja Idola ili Justina Bibera za koje se podrazumijeva da tu spadaju, ali koji nikada nisu ni trebali postojati. Teško je jedino bilo odabrati samo 13 "suvišnih" pa su neki poput The Prodigy, Simple Minds ili Green Day možda i neopravdano ostali na klupi za rezerve, a kralj svih besmislenih bezveznjaka i blefera David Guetta nije se kvalificirao jer uopće nije glazbenik. Na listi su neki sjajni glazbenici koje sam nekada jako volio i za koje mi je žao vidjeti u što su se pretvorili, kao i oni koje sam oduvijek smatrao bezveznjacima na čije je slušanje šteta trošiti vrijeme i uši. Zato, no hard feelings...
Opširnije...
- Detalji
-
Kategorija: Glazba
-
Objavljeno: Petak, 24 Lipanj 2016 10:47
-
Piše: Željko Ljubobratović
Nastup Wilca bio je jedini magični trenutak, PJ Harvey je bila očekivano dobra, My Baby i Kawasaki 3P bolji od očekivanog, a Gutterdämmerung je bio čisti debakl
Nakon tri više ili manje problematična dana, završio je 11. INmusic festival pa ako je kriterij za ocjenu njegova uspjeha kvaliteta minglanja, bondanja i španciranja, može se reći da je bilo uspješno. Na žalost što se tiče programa i ponude glazbe nastavio se višegodišnji trend srozavanja. Nerazumna i preambiciozna želja da se festival koji ima „mesa“ za jedva dva dana na silu pretvori u trodnevni rezultirao je najslabijim i najdosadnijim INmusicom do sada, premda je ovogodišnji line-up na prvi pogled obećavao puno više od prošlogodišnjeg.
Dobro, na neke stvari kao što su smrti i otkazi izvođača, što već pomalo postaju pravilo, nije moguće utjecati, ali kiša koja nemilosrdno jarunske livade baš svake godine pretvori u kaljuže znak je da i nebo plače jer vidi kako se slaže festivalski program i da se INmusic pretvara u kvalitetom već prilično srozani i sve manje zanimljivi novosadski Exit.
Opširnije...
