Sve u svemu, bila je to prilično plodna i sasvim dobra glazbena godina s nekoliko doista izvrsnih albuma, a premda su i Kate Tempest i Tyler, the Creator objavili sjajne uratke, broj jedan je u 2019. zaslužio sjajni Slowthai i njegova brutalna analiza britanske stvarnosti.
Nije ovo baš bila godina za pamćenje, naročito kada se usporedi s fantastičnom 2017., ono što se sada sluša u svijetu nije se još primilo ovdje, ali ponešto se dobrog ipak moglo čuti. Kandidata za prvo mjesto nije bilo previše, a od onih najistaknutijih na prvom su mjestu zaslužili biti i izvrsni Chui, i sjajni Nemanja kao najugodnije otkriće 2019. godine, dok beskrajno talentiranom J.R. Augustu odličan album ipak malo šepa za impresivnim živim nastupima. Na kraju su za milimetar ipak pobijedili ABOP čiji je prvijenac s pet izvrsnih i moćnih pjesama najuzbudljiviji po sudu potpisanog autora i na kojem je snaga njihovih hipnotičkih koncerata uvjerljivo dočarana.
Dimensions, jedan od najcjenjenijih festivala elektroničke glazbe u Europi, nakon osam uzbudljivih godina najavio je oproštaj od tvrđave Punta Christo kraj Pule. Po posljednji put Dimensions će povezati rubove sfere elektroničke glazbe te ujediniti tisuće posjetitelja iz cijeloga svijeta u pet uzbudljivih festivalskih dana. Između 28. kolovoza i 1. rujna u Pulu tako stižu zvjezdana imena kao što su Jeff Mills, Omar S, Hunee, Larry Heard aka Mr Fingers Live, Nina Kraviz, Paula Temple, Joy Orbison, Gilles Peterson, Call Super, Zip, Mr Scruff, Andrew Weatherall, Craig Richards i mnogi drugi.
Baš kao prethodnih godina tako i u odlazećoj 2019. jednako opterećenoj općom globalnom kretenizacijom i bezumljem, stvarala se sjajna glazba i objavljivali izvrsni albumi. Post punk, naročito britanski i irski, i dalje je u vrhunskoj formi s time da je 2019. naglasak bio više na žestini, nego na plesnim varijantama, a na žalost manje je dobrih psych albuma nego godinu ranije.
Mnoštvo je sjajne nove glazbe i imena, ali, nažalost, sporo to dopire u ove krajeve i svježe se stvari mogu vidjeti tek prerijetko u klubovima, dok se koncertni repertoar većih dvorana i lineupovi festivala uglavnom sastoje od vremešnih i odavno kreativno ispuhanih veterana poput Whitesnakea, Johnnyja Marra, Suede ili Pretendersa, e ne bi li svi zadivljeno konstatirali kako 68-godišnjakinja još ima funkcionalan glas i može otpjevati prastare hitove bez da mora na zahod. Rubrika "kucamo na vrata zaboravljenih asova" i dalje će biti najbogatija pa, eto, samo što nam nije stigla Sinead O`Connor, a na ljeto će na pašnjaku pored jarunskog jezera nastupiti prilično olinjali i odavno nerelevantni Deftones i Beck.
Kako je, zaboga, do toga uopće došlo i što je ovaj grad ikome skrivio (ne bogu, nema boga, a i ovo je dokaz da ga nema) da konce sporta, zabave i zagrebačkog života općenito godinama vuče trojac iz noćne more Mamić, Marić, Bandić?
To mi se pitanje motalo po glavi dok sam kao u noćnoj mori Groundhog dayja, već 14. puta po nemilosrdnoj sunjari koja je zamijenila uobičajenu kišu, što je ipak uoči festivala dovoljno natopila pašnjak da bi osigurala tradicionalno blato, koračao prema Jarunu po još jednu porciju ničega ili maločega na INmusicu, tom sasvim bespotrebnom festivalu za nezahtjevne, poluzainteresirane vremešne šetače pored jezera.
Najavu mi se i nije dalo pisati, jer kad nakon godina lineupova s headlinerima koji su zadnje ozbiljno dobre albume snimili prije 20 ili 25 godina, dobiješ još jedan lineup s headlinerima koji su zadnje ozbiljno dobre albume snimili prije 25 ili u ovom slučaju i 30 godina koliko je prošlo od The Cureova remek djela „Disintegration“, nakon kojega su Smitha trajno napustile muze, zapravo i nema smisla išta najavljivati.
Novo izdanje najveće zagrebačke avanture posvećene ljubiteljima filmske umjetnosti održavat će se tijekom rekordnih 11 dana, od četvrtka do nedjelje, 7. do 17. studenog u kinu Tuškanac, Dvorani KIC, Muzeju suvremene umjetnosti, Narodnom sveučilištu Dubrava, Kulturnom centru Travno, Hrvatskom glazbenom zavodu, F22 – Novoj akademijskoj sceni i HUB385.
"Čini se da je prošlogodišnji vizual s papirnatim stolicama koje otpuhuje golemi ventilator bio proročanski, a ovogodišnji, neonski koji se naslanja na prepoznatljiv vizual kina Europa nostalgičan, jer su se ostvarile naše slutnje da ćemo nakon više od deset godina u najljepšoj i najvećoj zagrebačkoj kinodvorani završiti kao festival u egzilu", poručuju iz festivala. Ovogodišnje izdanje traje čak tri dana dulje kako bi u novim uvjetima publici uspjeli pokazati oko stotinu filmova u dvanaest filmskih programa na osam lokacija u Zagrebu i u još dvadeset hrvatskih gradova.
ZFF najavljuje dosad vjerojatno najjaču selekciju natjecateljskog programa dugometražnog filma: prve i druge filmove autor/ica iz cijelog svijeta među kojima su čak četiri kandidata za Oscara – ruski, belgijski, kolumbijski i danski, dobitnik nagrade publike Sundancea, najbolji debitant kanskog Tjedna kritike, pobjednički film Sarajevo Film Festivala i drugi.
Kasnim, i znam da kasnim… No, i dalje vrtim po glavi nastup Nikole Vranjkovića u Saxu prošli četvrtak, što je znak da moram izbaciti iz sebe ono što vrtim po glavi. Ne samo po glavi, nešto vrtim na cd-ima, nešto i po kompu.
Teror ljetnih festivala napokon je završio, pašnjaci su vraćeni kišama, kravama, ovcama i kukcima, a uživo se ponovno svira tamo gdje je koncertima mjesto - u klubovima. Bogata i raznovrsna klupska koncertna ponuda nastavlja se i ove jeseni i zime, a velike su dvorane uglavnom rezervirane za regionalne seljobere, neuzbudljivu svjetsku i domaću konfekciju i ine dosadne metiljavce na kakve slini većina, ali se ovdje njima, naravno, ni u ludilu ne bavimo.
Ovo je, kao i uvijek, pregled rađen prema osobnim afinitetima autora pa nije detaljno obuhvaćena prilično bogata ponuda metala, ali dakako da štovatelji žanra to prate i trebaju ići vidjeti uživo. Nije bed ići pogledati ni Nove Fosile, ako još ima karata, ni Parni Valjak. Ostalo su udavi i slične dubioze.
Dva desetljeća rada proletjelo je u trenu. Mnogi od pionira Močvare danas imaju djecu dovoljno staru da izlaze van pa nam plesni podij kluba nerijetko izgleda kao poligon međugeneracijske solidarnosti. No, dvadeseti rođendan ozbiljan je iskorak u treće desetljeće života i idealan trenutak za inventuru dosad urađenog.
Nedokučivi su putevi Gospodnji – nisam dovoljno mudar da izmislim neki tako pamtljiv citat, ali sam dovoljno pametan da ih preuzmem i plasiram kad smatram da su okolnosti primjerene. Nedokučivi su, dakle, ti putevi, koji nam s vremena na vrijeme priušte neko ugodno iznenađenje kojem su ni u najsmjelijim snovima nismo nadali. Potrebno je poklapanje… pa… jedno dvije stotine okolnosti da se takvo što dogodi. Recimo, da supruga i ja onaj najtopliji dio ljeta provodimo u Zagrebu, pa da praznik Oluje padne u ponedjeljak, što znači i produženi vikend, pa da za taj vikend nemamo uvjeta baciti se u more, pa da nismo toliko inertni – a inertnost je opća pojava, vrlo zarazna, u ovo doba – da ostanemo u dnevnoj sobi s uključenom klimom buljeći u tv, pa da nam se kćer baš taj dan vraća s mora, i treba izbjeći histeriju raspakiravanja i pakiranja za slijedeći odlazak, mogao bih i dalje, ali nema smisla.
Dobar grad ovaj Zagreb… Ima i mana, naravno, i to velikih, ali ako se zadržimo na kulturnoj ponudi grada, s naglaskom na glazbu – ima zanimljivih stvari za ponuditi. I to u kontinuitetu. Dio te ponude nalazite i na ovom portalu, ali dio nekako prođe 'ispod radara'. Elem daklem, u srijedu bijah na jednom od tih glazbenih događaja koji su u najavi prošli 'ispod radara', na drugom koncertu Darka Rundeka s Jazz orkestrom HRT-a u Muzeju suvremene umjetnosti. Još točnije – u dvorani Gorgona, koja me (prije koju godinicu…) pozitivno zapanjila kad sam prvi put kročio u nju i prvi put čuo kako živa glazba tamo zvuči. Zvuči besprijekorno, da ne tupim dalje.